Tibetanska joga snova, poznata pod nazivom Milam, i toltečko sanjanje iz drevne meksičke tradicije Don Huana, dva su velika duhovna puta koji koriste san kao sredstvo oslobođenja od iluzije. Iako potječu iz različitih civilizacija, njihova suština je ista – shvatiti da san i budnost nisu suprotni svjetovi, već dva lica jedne stvarnosti. Kad čovjek postane svjestan u snu, on zapravo počinje da se budi i iz budne stvarnosti, jer shvata da je sve što opaža, bilo danju ili noću, projekcija njegove svijesti. U oba pristupa san nije bijeg iz svijeta, već proboj u dublju razinu postojanja, kroz koju se može razumjeti priroda uma, energije i smrti. Za razliku od savremenih tehnika lucidnog sanjanja, koje često ostaju u psihološkoj ili eksperimentalnoj sferi, ove drevne škole san koriste kao put oslobođenja, kao prostor gdje se briše granica između života i smrti, između forme i svjetlosti.
U tradiciji tibetanskog budizma san se promatra kao jednako iluzoran kao i budni život. Ono što nazivamo stvarnošću nije ništa stabilnija od sna, jer i jedno i drugo nastaje u umu, traje u umu i nestaje u umu. Praktikant joge snova uči prepoznati taj tok svijesti, razvijati lucidnost, i u samom snu ostati svjestan da sanja. To stanje budne pažnje u snu naziva se druga svjesnost. Ona omogućava da se u snovima ne bude pasivni promatrač, već svjesni učesnik, koji može da kontemplira, da ponavlja mantre, da meditira na prazninu i da razotkriva sopstvenu prirodu. U tom prostoru, svjetlost snova postaje ogledalo svjetlosti svijesti, a ono što se doživljava kao iluzorni pejzaž postaje živo polje prakse. U snovima se, kako uči Tenzin Wangyal Rinpoche, mogu izvoditi meditacije na božanstva, razvijati suosjećanje i mudrost, te jačati svjetlosno tijelo – suptilni omotač svijesti koji preživljava fizičku smrt i prenosi se kroz bardoe, međustanja između smrti i novog rođenja. Cilj tibetanske joge snova nije samo da se probudimo u snu, već da zadržimo svjesnost i kad se san završava, jer onaj koji ne spava u snu, ne spava ni u smrti.
Put tibetanskog praktikanta započinje tokom dana, stalnim podsjećanjem da je sve san. Kad se dogodi nešto prijatno ili bolno, učenik se podsjeti mantričkom rečenicom: „Ovo je san.“ Time se svijest postupno oslobađa od vezivanja i počinje shvatati nestalnost svega. Prije sna, meditira se na dah, na svjetlost u srcu ili na božanstvo Avalokitešvaru, i postavlja se namjera da se u snu prepozna stanje sanjanja. Tijelo se položajem priprema – spava se na desnom boku, u položaju lava, kako bi energija ostala budna. Tokom sna, kad se javi svijest da se sanja, praktikant koristi to stanje da vježba prisutnost: leti, mijenja oblike, ulazi u svjetlost ili priziva božanstva, sve s ciljem da spozna da su i on i sve što vidi od iste suptilne svjetlosti. Kada se snovi počnu rastvarati, pojavljuje se čista svjetlost – to je trenutak koji budistički tekstovi nazivaju „prazninom sna“. Tamo, u prostoru između slika, moguće je susresti samu prirodu uma – rigpu, izvornu svjesnost bez početka i kraja. Oni koji tu svjetlost prepoznaju, postaju budni i u smrti, jer Bardo, svijet između svjetova, funkcionira po istom zakonu kao i snovi. Tako joga snova postaje priprema za najdublje buđenje – ono koje prevazilazi granice rađanja.
U Meksiku, daleko od Himalaja, toltečki put sanjanja razvijen je kao put ratnika svijesti. Don Huan, nagual koji je Carlosu Castanedi prenio ta učenja, govori da se svijet sastoji od dva područja percepcije – tonala i naguala. Tonal je dogovorena stvarnost, svijet svakodnevnog života, logike i društvenih pravila. Nagual je nepoznato, svijet energije, snova i beskrajne slobode. Sanjanje je put ka nagualu. Ratnik sanjanja uči da postane svjestan u snu i da se u tom prostoru ponaša kao u borbi – smireno, pažljivo i bez straha. Njegov prvi zadatak je pronaći svoje ruke u snu. Kada ih vidi i prepozna, svijest se stabilizira. Zatim se počinje kretati, letjeti, prolaziti kroz zidove, stvarati okruženja voljom. U tom procesu on stvara svog dvojnika – energetsko tijelo koje postoji neovisno od fizičkog. Tolteci vjeruju da svi ljudi imaju potencijal da razviju to drugo tijelo, ali da većina ne uspijeva jer im pažnja ostaje rasuta. Ratnik sabira energiju kroz disciplinu, čistoću i nemilosrdnu iskrenost. On se bori protiv „letaca“ – entiteta iz anorganskog svijeta koji se hrane nesvjesnošću ljudi. Onaj koji ovlada snom, oslobađa se njihove kontrole i stječe percepcijsku slobodu. Na najvišem nivou, on napušta svijet bez smrti – njegova svijest prelazi u drugi oblik postojanja, izvan dosega Orla, kozmičke sile koja guta sve što nije budno. Za Tolteke, san nije bijeg, već oružje; nije mašta, već vježbalište percepcije.
Iako se tibetanski i toltečki putevi razlikuju u simbolima i terminologiji, njihova dublja suština gotovo je identična. Oboje polaze od spoznaje da su svijet i san izrazi iste energije svijesti. Oboje uče da snovi nisu iluzija koju treba odbaciti, već sveti prostor gdje se može spoznati priroda stvarnosti. Tibetanci koriste mantre, božanstva i meditaciju na prazninu, dok Tolteci koriste tišinu, pažnju i snagu volje. Jedni teže ka oslobođenju iz Samsare, drugi ka percepcijskoj slobodi izvan svijeta Orla. No i jedni i drugi vide smrt kao san iz kojeg se treba probuditi. Tibetanci govore da se svjetlosno tijelo oblikuje kroz jogu sna; Tolteci da se energetski dvojnik rađa kroz sabiranje pažnje. Jedni ulaze u bardoe, drugi u svjetove naguala, ali oboje prelaze istu granicu između forme i svjetlosti. Tibetanski praktikant prepoznaje prazninu sna kao Rigpu, Toltečki ratnik prepoznaje beskrajnu tamu sna kao svjetlost naguala. U tom prepoznavanju, oni postaju svjesni bića koje ne spava ni kad sanja, ni kad se budi.
Moderni svijet počinje tek naslućivati ono što su ove drevne tradicije odavno znale. Naučna istraživanja lucidnog sanjanja pokazuju da mozak u tim stanjima postiže neobičnu aktivnost – alfa i gama talasi se istovremeno pojavljuju, stvarajući most između budnosti i sna. Neuroznanost potvrđuje da se tokom lucidnih snova povećava neuroplastičnost i da se mogu liječiti traume, oslobađati strahovi i razvijati kreativnost. Ali ono što znanost tek mjeri, mistici već žive: san kao polje svijesti koje nije ograničeno tijelom. Transpersonalna psihologija, od Junga do Grofa, govori o snovima kao o polju arhetipova i unutrašnjih vodiča. Jung je san smatrao mostom prema nesvjesnom, a tibetanski majstori prema oslobođenju. Danas mnogi pokušavaju spojiti te uvide – koristiti lucidne snove za iscjeljenje, meditaciju i duhovni rast. U tom spoju rađa se nova sinteza, u kojoj drevne metode disanja, pažnje i namjere susreću savremene tehnologije koje pomažu u buđenju unutar snova. No ključ uvijek ostaje isti: pažnja i svjesnost. Nema uređaja koji može probuditi onoga koji ne želi da se probudi.
Tibetanska joga snova i toltečko sanjanje, gledane zajedno, čine mapu svijesti koja obuhvata cijeli ljudski život. Uče nas da i san i javu prožima ista svjetlost, da ne postoji granica između stvarnosti i snova, osim one koju stvara zaborav. Kad čovjek shvati da svijet nije čvrst, nego tekući, da misao stvara pejzaž, da osjećaj mijenja prostor, on postaje svjestan kreator, a ne zatočenik svojih vizija. Oba učenja vode ka stanju u kojem sanjalac nestaje, a ostaje samo svjesnost koja sanja i svjesnost koja gleda sebe kako se budi. U tom trenutku, kao što kaže Padmasambhava, onaj koji je svjestan u snu, bit će svjestan i u smrti. A Don Huan bi dodao – onaj koji je svjestan u smrti, leti iznad Orla i nestaje u beskrajnom svjetlu. I zato, dok ležiš i oči ti tonu u san, sjeti se: ovo nije kraj dana, nego vrata. Dah postaje svjetlost, svjetlost postaje prostor, a prostor postaje ti. I negdje između sna i jave, između daha i tišine, počinje buđenje koje nema ime, jer ne pripada ni ovom ni onom svijetu, već onome koji ih obuhvata. Tamo gdje više nema snova – tamo počinje istina o svjesnosti.
