Tranceframing je mnogo više od metode hipnoterapije ili transformacijskog rada. To je živa škola unutrašnje alhemije koju je razvio Domagoj Matijević – hrvatski terapeut, edukator i istraživač svijesti, poznat po jedinstvenom spoju psihologije, hipnoze, arhetipske simbolike i duhovne integracije. Njegov rad nastao je kao odgovor na suvremeni čovjekov nemir, na potrebu da razumijemo sebe iznutra, ne kroz teorije, već kroz iskustvo. Ono što Matijević uči nije tehnika u klasičnom smislu, već način bivanja – svjesnost koja zna da iscjeljenje dolazi kada prestanemo bježati od onoga što jesmo. Tranceframing nije religija, nije sustav dogmi, nego prostor u kojem se čovjek susreće s vlastitom istinom. To je put introspektivnog povratka sebi, kroz simboliku, tijelo, dah, riječ i tišinu.
Domagoj Matijević utemeljio je Tranceframing školu koja djeluje kao duboki edukacijski i terapijski proces. Polaznici prolaze kroz višegodišnje cikluse – osnovni, napredni i majstorski – i pri tom ne postaju tehničari transa, nego svjedoci stvarne unutrašnje promjene. Škola je strukturirana tako da vodi osobu iz površinskog razumijevanja ka dubljem iskustvu stvarnosti. U prvom ciklusu uči se o prirodnom transu, o tome kako um ulazi u stanje otvorenosti bez prisile i kontrole. U tom prostoru počinje se prepoznavati jezik simbola, arhetipova i nesvjesnih obrazaca koji upravljaju našim životom. Učesnici uče kako prepoznati vlastite unutrašnje mitove, kako dekonstruisati priče koje više ne služe, i kako graditi novu naraciju iz autentične svijesti. U drugom ciklusu učenje se produbljuje – polaznici postaju vodiči. Tu počinje prava alhemija odnosa: kako držati prostor drugome bez uplitanja ega, kako biti svjedok tuđe boli bez pokušaja popravljanja. U toj fazi razvija se unutarnji terapeut, onaj koji ne liječi riječima, nego prisutnošću. Konačno, u majstorskom ciklusu stvara se most između individualnog i kolektivnog. Učesnici postaju mentori, pišu svoje knjige, vode grupe, kreiraju autorske radionice. Ideja nije kopirati sistem, nego živjeti princip – biti nosilac svjetlosti u stvarnom životu.
Temeljni principi Tranceframinga proizlaze iz ideje da je trans prirodno stanje čovjeka. Svako dijete, svaka emocija, svaka misao u trenutku predanja već je u transu – u povezanosti s nevidljivim slojevima svijesti. Zato se u ovoj školi trans ne inducira, nego prepoznaje. „Trans nije zatvaranje očiju, nego otvaranje srca“, kaže Matijević. On smatra da ne postoji metoda koja može popraviti čovjeka, jer on nikada nije bio slomljen. Sve što treba jeste dopustiti sebi da osjeti ono što jeste. U Tranceframingu nema popravke, nema pokušaja da se „riješi problem“; postoji samo prostor u kojem istina postaje vidljiva. Rana se ne izbjegava, već se sagledava kao učitelj. „Svaka rana nosi svoju medicinu“, često govori Domagoj. U trenutku kad je prihvatimo, ona prestaje biti rana i postaje svjetlo. Identitet, u tom smislu, nije čvrsta forma, već proces – stalno mijenjanje, stalno disanje svijesti kroz tijelo i iskustvo. Arhetipi, bogovi, simboli – sve su to energetski obrasci koji nas vode, ali im Tranceframing ne pristupa kao mističnim ikonama, već kao unutrašnjim dinamizmima psihe. Ljudi uče da komuniciraju s njima, da ih prepoznaju u snovima, u odnosima, u tijelu. U tom dijalogu između svjesnog i nesvjesnog, čovjek se ponovno spaja s cjelinom.
Praksa Tranceframinga odvija se kroz radionice, grupne procese i individualne sesije. Radionice se odvijaju u krugu, u prostoru sigurnosti i povjerenja. Tišina i prisutnost ključni su elementi svakog susreta. Sve što se događa u krugu promatra se kao simbol, kao energetski proces koji otkriva dublji sloj stvarnosti. U arhetipskim putovanjima, učesnici zatvaraju oči, slušaju glas facilitatora i ulaze u pejzaže svoje duše. Tamo sreću figure, događaje i slike koje predstavljaju dijelove njih samih. Neki doživljavaju duboka emocionalna oslobađanja, drugi dobijaju uvid u vlastitu priču života. Pisanje mitova, još jedan važan dio škole, pomaže u stvaranju nove osobne naracije – umjesto da život tumačimo kao niz trauma, počinjemo ga gledati kao epsko putovanje svjesnosti kroz formu. Glas i tijelo su jednako važni: rad s disanjem, pokretom, vibracijom glasa oslobađa potisnute emocije i vraća životnu energiju u tok. Grupna iscjeljenja nisu vođena idejom „popravljanja“, već prisustvom koje omogućuje da se energija kolektiva uskladi. Tada se događa ono što Matijević naziva „živi trans“ – stanje u kojem svi u grupi postaju jedno polje, svjedoci promjene bez riječi.
Tranceframing privlači vrlo različite ljude – psihologe, terapeute, umjetnike, učitelje, ali i one koji jednostavno žele iscijeliti sebe. Ono što ih povezuje nije zanimanje, nego unutarnji poziv. Škola ne traži da se vjeruje, nego da se osjeti. Ona nije zatvorena zajednica, već živa mreža koja se širi kroz iskustvo. Danas postoje deseci praktičara i mentora širom Balkana i Evrope koji primjenjuju principe Tranceframinga u vlastitim profesijama – od terapije do obrazovanja, umjetnosti, menadžmenta i duhovnog savjetovanja. Neki od njih vode grupe, neki pišu, neki jednostavno žive naučeno u svakodnevici. U zajednici se ne širi kult ličnosti; širi se kultura prisutnosti. Svako nosi dio znanja, a zajedno stvaraju polje koje podržava buđenje svijesti.
Iako se Tranceframing naslanja na elemente moderne psihoterapije, njegov korijen je dublji. Matijević često govori o povezanosti sa starim školama misterija – s alhemičarima, hermetičarima i mističarima koji su znali da se prava promjena ne događa u vanjskom svijetu, nego u unutrašnjem. Novi svjetski istraživači, od Carla Gustava Junga do Miltona Ericksona i Josepha Campbella, utjecali su na stvaranje Tranceframinga, ali su njegova filozofska podloga i duhovna praksa autentične. U posljednjim godinama uvedeni su i novi moduli koji povezuju Tranceframing s modernom neuropsihologijom, epigenetikom i kvantnim modelima svijesti. Matijević surađuje s istraživačima koji proučavaju kako simbolički jezik, vizualizacija i promjena disanja mogu utjecati na neuroplastičnost mozga. Prema njegovim opažanjima, svaka duboka promjena svijesti prati se fiziološkim promjenama – u srčanom ritmu, disanju i elektromagnetnim poljima tijela. Time Tranceframing postaje most između znanosti i duhovnosti.
Domagoj Matijević sebe ne vidi kao gurua, već kao suputnika. On ne želi sljedbu, nego samostalne ljude. Često kaže: „Ne vjeruj meni, vjeruj sebi.“ Njegov autoritet proizlazi iz autentičnosti, ne iz moći. On ne govori iz teorije, nego iz iskustva vlastite transformacije. Na njegovim radionicama ljudi često doživljavaju trenutke dubokog mira, plača, smijeha i tišine. U jednom trenutku, kaže, čovjek prestaje biti učenik i shvati da je učitelj oduvijek bio u njemu. To je trenutak kada prestaje potreba za traženjem. Tranceframing vodi do te točke – do središta gdje prestaje potraga, a počinje bivanje.
U svijetu prepunom brzih rješenja i površnih metoda samopomoći, Tranceframing se izdvaja kao duboko ukorijenjena, etična i humana škola. Ona ne prodaje iluzije, već poziva na odgovornost prema sebi i drugima. To je moderna hermetička škola u kojoj se alhemija ne radi s metalima, nego sa sviješću. Tamo gdje drugi traže formule, Tranceframing nudi tišinu. Tamo gdje drugi nude dogmu, on otvara prostor pitanja. I tamo gdje svijet traži „uspjeh“, on nudi prisutnost. U tom smislu, Domagoj Matijević ostaje jedan od rijetkih učitelja koji spajaju psihologiju i misticizam bez gubitka dubine i autentičnosti. Njegova škola nije samo obrazovni sistem, već pokret koji podsjeća čovjeka da sve što traži već postoji u njemu. Tranceframing nije put da postaneš netko – to je put da se sjetiš tko si oduvijek bio.
