Nisam imao ni godinu dana, a već sam iz majčine utrobe ispao.
Sa dvije godine bio sam malo veći i svako me je za obraz štipao.
Sa pet godina sam u maloj raji prvi put jednog dječaka napao.
Sa sedam su me napali neki zli dječaci i ja sam se strašno prepao.
Sa deset godina sam se prvi put jednoj djevojčici dopao.
Sa trinaest godina počeo sam upoznavati sebe, neki me nemir spopao.
Sa petnaest godina prvi put sam osjetio ženski dodir topao.
Imalo je to uticaja na mene pa sam tako u sedamnaestoj na godinu propao.
Sa devetnaest godina su me zvali u vojsku pa sam za njih tamo rovove kopao.
U dvadeset drugoj sam morao napustiti zemlju jer me je takav život zapao.
Zapad je u dvadeset petoj bio neobično iskustvo, ali se ipak nisam raspao.
U trideset prvoj sam njenim očima rekao „da“, tako sam iz društva ispao.
U trideset trećoj sam prvi put dobio posao, nije mi se sviđao, ali takav me pripao.
I danas eto živim dalje i mogu vam reći da sam do sto devedeset izdjipao.
Moram vam ovdje također priznati da nikada u životu ništa nisam tripao.
I tako eto živim sa vjerom u sebe, moral mi još nije opao.
Trudim se da zaradim para i duha kako bih preživio i ne bih propao,
a tamo u nepoznatom stoji čovjek sa lopatom ispred rupe u koju bi me pokopao.
Naši životi polako teku kao kapi vode niz rijeku i ulijevaju se u nešto veće.
Mi odlazimo ponovo izvoru svome, onome što nas je pokrenuo i pokreće.
Naše tijelo i naša svijest su prolazne faze koje mijenjamo kao jednokratne leće,
jer mi nikad nismo bili ni jedno ni drugo – mi smo ono tajno treće.
