U bezbroju tona kamena i betona, skladno razbacanih avenijama i kapijama u cast Napoleona
sve postaje centrom akcije, sve postaje vrhuncom paznje,i niko ne gleda ispred sebe, jer postoji nesto vaznije
svi samo slikaju pa ce kod kuce gledati sve uspjele fotografije, one sto ostaju za vjecno sjecanje, prevelik je niz
prolazice u mislima one iste ulice, sve skupe barove, mjesta za turiste,i u mislima ce napokon dozivjeti Pariz.
Pokusavam upiti svaku sekundu ponudjenog mi pogleda,s hladnim vjetrom proljeca u lice koncentrisanog poput dvogleda
srce govori vrijeme je zavoljeti ovu sliku, te pune ulice oko Moulin ruza, tu nedelju oko devet sati navecer i pogled koji mi pruza
kafei prepuni mladih ljudi i uzivo sansone na sve strane, ne mirisu nigdje cevapi, ali popio sam u slast kafu i pojeo cokoladne kroazane.
Onda smo krenuli gore ka umjetnickom dijelu zvanom Monmartre, kako bi uzivo dozivljeli tu magiju koju pruza ulica Place du Tertre.
Naravno sve je kao iz vremena kad je Stojnic pjevao njegovu poznatu La Boheme jer nam se doista ucinilo kao da je ovdje stalo vrijeme.
Umjetnici se nude da ti naslikaju portretu. A kada vide da ja necu pokusavaju uvaliti portret mojoj zeni pa onda i mome dijetetu.
Prekrasno su slikali i sve je bilo kako treba, jedino sto je i ovdje doslo ono “Made in China”. Tamo valjda vise nema puno hljeba.
Monmartre izgleda poput Shangaja, okupirala ga neka azijska raja.Nekada mjesto visoke inteligencije, sada mjesto visoke Pariske dekadencije.
Sjedimo na klupi pored Ajfelovog tornja i pijemo pivu, gledamo jednu neobicnu scenu jako nesretnu ali neobicno ljudsku i neobicno zivu.
Nisu svi bogati u velikom gradu, pa se moras snalaziti, jer si na dnu, jer si u jadu pa i u malom vidis veliko, u skoro pa nicemu, nagradu.
Par Arapa seta i prodaje kole, osmijesi na licima prolaznicima, kao da ih vole.Odjednom se zacu cudna neka dikcija, kada jedan od njih povika “policija”.
Pobacase gajbe u grmlje i legose na travu, policajci lagano prodjose i tek tad arapi podigose glavu, nastavise prodavati kole dalje, i tako to traje, tako traje.
Na Champs-Élyséesu, tom usminkanom ulicnom muzeju, setaju gomile ljudi,i ima mnogo cudi, stvarno se moze vidjeti svasta, cak ti ne treba ni masta.
Pili smo kafu sa pogledom na triumfalnu kapiju, i dok je tako gledas konobari se trude da te dobro napiju, a tebi ne pada ni na um da ce ti naplatiti i datum.
Siroke ulice i zeleni parkovi osjecas da si beznacajan, osjecas da si najmanji,i svi su tu i svi se osjecaju tako, dave se u moru kulture prelijepe arhitekture.
Svaka zgrada ima bar tri kafica, u svakom se vodi neka zestoka prica, vjerovatno bez pokrica, kao i kod nas na balkanu,a konobari se samo smjeskaju i kad trebaju i kad ne trebaju.
Dok smo setali kraj Sene, drzala je za ruku mene i sanjala poput svake zene kako prolazimo kroz vrijeme, sjecala se nekih starih filmova, nekih davnasnjih Pariza, a sad izbliza.
Pariz pod nasim nogama i Sena lagano protice ispod prekrasnih mostova, nijedan nije kao stari, ali mnogi poznatiji od njega, na jedan smo stavili katanac i nasa imena jedno pored drugoga.
Kljuc smo bacili u Senu a most opteretili okovima ljubavi, sacuvali sve to od zaborava, francuzima dobra zarada ,a nama dobra zabava, i vuk sit i ovce na broju, poput insekata udaljismo se u roju.
Vrijeme je brzo proslo i Pariz smo morali napustiti, bilo je malo skupo, ali se necemo ljutiti, jer Pariz je grad ljubavi, za kraj je bila samo jos jedna stvar Paris je t’aime i au revoir.
