Živim između Mostara i Geteborga. Dva grada koja se ne mogu porediti, ali se u meni stalno susreću. Mostar je moj korijen – kamen, Neretva i mirisi jutra koji nikada ne blijede. Geteborg je grad svakodnevnog ritma, posla i tramvaja u kojima se rađaju misli dok gledam kišu kako polako klizi niz staklo. Između njih dvoje vodi dugi, nevidljivi most – put koji se ne mjeri kilometrima nego promjenom svijesti.
Na početku mi je bilo teško. Svaka sedmica je nosila prelazak – kao da stalno presijecaš život na dva dijela. Um je govorio: „Previše se razapinješ, premoren si, nemaš jedno uporište.“ I dugo sam vjerovao da je to problem. Svaki put kad bih se vraćao iz jednog grada u drugi, osjećao sam se kao da ostavljam dio sebe. Kao da se stalno selim između dva života koji ne mogu stati u isti kofer.
Ali s vremenom sam shvatio nešto što um nikada nije mogao: nisam raspolovljen, nego proširen. Dva grada su dva srca koja kucaju u istom tijelu. Jedan mi daje korijen, drugi krila. I umjesto da me cijepaju, počeli su me učiti kako da živim u više slojeva istovremeno. U meni se formirala nova karta svijeta – ona koja ne mjeri udaljenost, nego dubinu prisustva.
Retrovozilo u glavi
Um je kao loš vozač: stalno gleda retrovizor, a nikad cestu. Gleda unazad, mjeri, sumnja, poredi. Uvijek traži gdje si pogriješio, a nikad ne vidi gdje ideš. Često tako živimo – misleći da smo oprezni, a zapravo stalno propuštamo život koji se odvija pred nama. Um se bavi analizama, ali tijelo zna put. Tijelo nikad ne laže, jer uvijek ide naprijed, dok um još stoji na raskrsnici od jučer.
Kada sam prelazio između Mostara i Geteborga, moj um je stalno pravio dramu. „Ne možeš ovako živjeti na dvije strane. Moraš izabrati.“ Um voli da bira jer misli da se sloboda nalazi u odluci. A zapravo, sloboda se rađa tek kad prestaneš birati i dozvoliš da sve postoji u svom ritmu. Tijelo se nije bunilo. Dok je um raspravljao, tijelo je živjelo: sjedilo je na obali Neretve, osjećalo sunce na koži, slušalo glas mujezina koji se razliježe zrakom i otvara nebo. Ili bi u Geteborgu sjedilo u tramvaju i gledalo kako kiša pada po staklu dok misli dolaze niotkuda – mirne, mekane, ne kao briga nego kao šapat.
U jednom trenutku sam shvatio da um ne zna živjeti putovanje. On zna samo planirati ga i kasnije o njemu misliti. Sve između toga je za njega neizvjesnost – a za tijelo, to je upravo život.
Bogatstvo dvostrukog života
Mostar mi daje korijen i prisutnost. Geteborg mi daje širinu i nove horizonte. Jedan mi govori: „Ovdje pripadaš.“ Drugi mi šapuće: „Možeš rasti dalje.“ I jedno i drugo je istina. Kada to osjetiš, shvatiš da pripadnost ne mora biti jedno mjesto. Pripadnost je stanje u kojem ne moraš dokazivati da si kod kuće. Kod kuće si svuda gdje si prisutan.
U Mostaru me vraća miris kafe, pogled na Stari most, šum Neretve koji nikada ne prestaje govoriti. Tamo se sve svodi na jednostavnost: jutro, voda, kamen i svjetlost koja obasjava minarete i brda. Geteborg mi daje drugi oblik svjetlosti: svjetlost koja se probija kroz oblake, ritam tramvaja, šum kiše koji uspavljuje misli. Dva svijeta, ali isti puls. Kada prestaneš tražiti koji je tvoj pravi dom, počneš shvaćati da si ti dom svemu.
Trebalo mi je vremena da to shvatim. Um nije znao kako da spoji dvije stvarnosti. On želi red, granice, jedno ime, jedan ritam. Tijelo se prilagođava. U tijelu sve može postojati zajedno. I kamen i voda. I kiša i sunce. I Mostar i Geteborg.
S vremenom sam primijetio kako se unutar mene događa nešto nalik tkanju: svaki odlazak više nije bio gubitak, nego povratak drugom dijelu mene. Počeo sam osjećati da ne živim na dvije strane, nego da živim između – u prostoru povezanosti. U tom prostoru nema nostalgije ni podvojenosti. Samo protok.
Um voli komplikovati
Um uvijek želi kontrolu. On traži sigurnost, potvrdu, smisao. Ali smisao se ne nalazi u analiziranju. On se rađa iz prisustva. Kada pokušavaš sve razumjeti, zapravo gubiš dah. Kada pokušaš sve objasniti, gubiš ono nevidljivo što drži svijet na okupu.
Često sam primjećivao da dok sam u jednom gradu, um me vuče u drugi. Dok sam u Mostaru, pitao bi se: „Šta propuštaš u Geteborgu?“ A kad sam u Geteborgu, pitao bi se: „Šta propuštaš u Mostaru?“ I tako stalno – retrovizor u glavi. Ali jednog dana, dok sam se vozio kroz Švedsku, dok je sunce klizilo po horizontu i magla se dizala s jezera, sve je utihnulo. Nije bilo misli o propuštanju. Samo osjećaj da sve pripada. To je bio trenutak spoznaje: um pokušava posjedovati vrijeme, a vrijeme traži da ga pustiš da te nosi.
Um voli da komplikuje: kaže da moraš imati jedno mjesto, jedan put, jednu adresu. Tijelo kaže: „Tu si gdje jesi – i to je dovoljno.“ Kada to shvatiš, prestaneš se opirati promjeni. Počneš vjerovati da svako mjesto ima svoj razlog, svaki trenutak svoju svrhu, svaka kiša svoj blagoslov.
Svijet se ne dijeli na ovdje i tamo – svijet se širi u tebi onoliko koliko mu dozvoliš. Kada si prisutan, svaki grad postaje sveti prostor. Svaki dan postaje molitva u pokretu.
Male lekcije koje donosi put
Naučio sam nekoliko stvari koje vrijede više od bilo koje karte povratka. Prva: gledaj cestu, ne retrovizor. Prestani s poređenjima, analizama i usporedbama. Sadašnji trenutak već ima dovoljno širine da te preobrazi, ako mu dopustiš.
Druga: zahvalnost za oba grada. Zahvalnost mijenja sve. Kad um kaže „premoren si“, srce kaže „blagoslovljen si“. Dva doma, dva jezika, dva svjetla – to nije težina, to je bogatstvo. I treća: tijelo kao navigator. Kad um počne brbljati, kad misli počnu stvarati buku, tijelo te poziva da se vratiš disanju. Udahni. Pogledaj. Osjeti. To je trostruka molitva stvarnog života.
S vremenom sam primijetio da se sve svodi na ritam. Ne na plan, ne na kontrolu, nego na ritam. Mostar ima svoj ritam – jutarnja svjetlost, glas mujezina, kamen koji pamti. Geteborg ima svoj ritam – kiša, tramvaji, miris mora. I ja sam samo nota između ta dva tona. Kada sviraju zajedno, nastaje melodija koju ne možeš čuti, ali možeš osjetiti.
Život između dva svijeta me naučio da ne biram više gdje pripadam. Pripadnost se ne mjeri geografijom, nego otvorenošću srca. Kad voliš dovoljno duboko, sve postaje dom. Kad gledaš dovoljno pažljivo, svaka promjena postaje most, a ne granica.
Zaključak: Put koji te vozi
Um je loš vozač: gleda unazad, pravi drame i promašuje put. On je dobar analitičar, ali loš putnik. Tijelo je bolji vodič jer zna kako da bude tu. Kad sam naučio vjerovati tijelu, sve se uskladilo. Nema više osjećaja raspolućenosti. Ima samo širenje.
Mostar i Geteborg su postali dvije frekvencije iste melodije. U jednom dišem kamen, u drugom dišem maglu. U jednom se prisjećam, u drugom zamišljam. Između njih dišem život. A kad dišem svjesno, sve postaje jedno disanje – disanje zemlje kroz čovjeka.
Sada više ne mislim da sam između. Sada znam da sam unutar. I da retrovizor više nije potreban. Pogled unaprijed je postao miran. Cesta je uvijek tu, ali sada znam: nisam ja vozač, ja sam put.
