Ljudi često misle da je poklon samo ono što se može zapakovati, kupiti, predati u ukrasnoj kesi i prekriti vrpcom. Poklon kao predmet, kao nešto što se vidi i može držati u ruci. Telefon, knjiga, cvijet, parfem, čokolada. U svijetu u kojem se toliko mjeri i poredi, u kojem se vrijednost darova izražava cijenom, zaboravili smo da postoji poklon koji je veći od svega toga, a ništa ne košta: osmijeh.
Osmijeh je jedina stvar koju možeš dati bilo kome, bilo kad. Ne moraš imati ništa u džepu. Ne moraš biti bogat. Dovoljno je da podigneš uglove usana i pogledaš čovjeka tako da mu kažeš: „Vidim te. Tu si. Postojiš.“
U tom trenutku, kad se pogledi sretnu i osmijeh prelije sa lica na lice, dogodi se nešto što nema cijenu – dodir ljudskosti. Osmijeh je tihi most koji spaja dva svijeta, dvije sudbine, dva nepoznata života, makar na sekundu.
Osmijeh kao most
Cijeli život sam volio da zabavljam druge. Nekad riječima, nekad gestom, nekad samo glupiranjem koje je razbijalo ozbiljnost trenutka. Sjećam se školskih dana kada je učionica bila napeta, svi su sjedili ukočeno, a ja bih, gotovo nesvjesno, rekao nešto što bi izazvalo smijeh. U tom trenutku, napetost bi nestala. Ljudi bi se pogledali, zrak bi postao lakši. Kao da je neko otvorio prozor u duši.
Tada sam prvi put shvatio da osmijeh nije samo reakcija — to je poklon. Kad nasmiješiš drugoga, kao da mu kažeš: „Evo ti dio moje radosti. Evo ti trenutak olakšanja.“
I ne tražiš ništa zauzvrat. Osmijeh je jedini poklon koji se umnožava čim ga daš. Jer kad se netko nasmiješi tebi, njegov osmijeh postaje novi dar, novi krug svjetlosti koji se vraća i širi dalje.
Imao sam prijatelja koji je prolazio kroz težak period. Posao mu nije išao, brak se raspadao, a lice mu je postalo kao zatvoreni prozor. Jednog dana smo se sreli na ulici. Nisam imao što da mu kažem, jer riječi često ništa ne mijenjaju. Samo sam ga pogledao i nasmiješio se, iskreno, bez pretvaranja. U tom trenutku, kao da se nešto prelomilo u njemu – oči su mu se napunile suzama, ali kroz njih se probio osmijeh. Kasnije mi je rekao: „Taj tvoj osmijeh me podsjetio da još ima svjetla.“
Zašto je lijepo biti smiješan
Ljudi ponekad misle da je humor površna stvar, kao da se ozbiljnost mjeri dubinom, a smijeh plitkoćom. Ali istina je suprotna: biti smiješan znači usuditi se da se ne shvatiš previše ozbiljno. A to oslobađa i tebe i druge.
Smijeh je kao ventil za dušu. On ne briše bol, ali joj daje prostor da diše.
Kada nekoga nasmiješ, poklanjaš mu trenutak u kojem zaboravlja sve brige. Možda samo deset sekundi, ali tih deset sekundi može biti najlakši trenutak njegovog dana.
I da, lijepo je biti smiješan. Jer u tom smijehu ne daješ samo šalu — daješ dio sebe. Daješ svoju otvorenost, svoju ranjivost, svoj trenutak kad si spreman da se pokažeš kao dijete koje se igra.
Sjećam se kako su me ljudi nekad gledali čudno: „Zašto uvijek moraš nešto smiješno reći? Zar ne možeš biti ozbiljan?“
Ali ja sam znao: kad prestaneš biti smiješan, kad izgubiš tu lakoću, počinješ se zatvarati. Osmijeh je kao svjetlost koja održava unutrašnji svijet prozračnim. On ne negira tugu, već joj daje prostor da postoji bez težine.
Osmijeh i tijelo
Zanimljivo je da tijelo odmah reaguje na osmijeh. Nauka kaže da se čak i kada se nasmiješ „na silu“, u mozgu oslobađaju hormoni sreće — serotonin i endorfin. To znači da osmijeh nije samo znak radosti, nego i njen uzrok.
Tijelo ne razlikuje lažni osmijeh od pravog, jer u trenutku kad mišići lica naprave taj pokret, nervni sistem šalje poruku: „Sve je u redu.“
Zato, kad pokloniš osmijeh drugome, zapravo ga poklanjaš i sebi. Svaki put kad nekome pružiš tu toplu gestu, tvoje tijelo ti uzvraća osjećajem mira.
Postoji stara japanska izreka: „Ako želiš promijeniti dan, nasmiješi se tri puta.“
U tome je cijela tajna: promjena ne mora dolaziti izvana, ona počinje u mišiću koji se sjeti da život nije borba, već ritam. Osmijeh je taj ritam — prirodan, nježan, jednostavan.
Čak i kad ti nije do smijeha, kad ti se čini da su dani sivi i teški, nasmiješi se sebi u ogledalu. Taj osmijeh neće odmah promijeniti svijet, ali će početi topiti ono kamenje koje si nosio u grudima.
Osmijeh i prisutnost
Osmijeh je i čin prisutnosti. Kad se nasmiješiš, makar i nepoznatom čovjeku, tvoj pogled postaje svjestan trenutka. U tom trenutku nema prošlosti, nema budućnosti — postoji samo sada, i taj osmijeh koji te veže s nekim u toj istoj sekundi postojanja.
U tramvaju, na ulici, u prodavnici, u liftu — svuda postoje male prilike za poklone koji ne trebaju novac. Osmijeh kondukteru koji je umoran. Osmijeh kasirki koja cijeli dan stoji. Osmijeh prolazniku koji te pogleda s nesigurnošću.
Nikada ne znaš kome tvoj osmijeh postaje znak da nije nevidljiv. U svijetu u kojem su mnogi zaboravljeni, osmijeh je podsjetnik da čovjek nije sam.
Moja mala istina
Cijeli život sam se trudio da druge nasmijem. Nekad sam bio klovn među ozbiljnima, nekad pričalica među šutljivima. Ali nikad mi nije bilo žao. Jer shvatio sam da je osmijeh jedina stvar koju možeš dati svima — bez granica, bez računa, bez čekanja „pravog trenutka“.
Jednom sam bio na sahrani prijatelja. Tišina, suze, težina u zraku. I dok smo stajali, njegova majka, skrhana bolom, pogledala me i rekla: „Znaš, on bi volio da se sad nasmijemo.“ I nasmijala se kroz suze. Taj osmijeh bio je kao svjetlost koja je obasjala tamu tuge. U tom trenutku sam shvatio da osmijeh ne pripada samo sretnim trenucima. On pripada i onima najtežim — jer upravo tada ima najviše smisla.
Humor u darivanju
Zamisli da se pojaviš na nekom rođendanu bez poklona, ali sa osmijehom koji razbije napetost i sve nasmije. Niko se neće sjećati šta si donio, ali svi će se sjećati kako si ih nasmijao.
Svi pokloni blijede: odjeća se potroši, knjige požute, cvijeće uvene. Ali osmijeh koji si poklonio ostaje zapisan u nečijem sjećanju.
Koliko puta si se sjetio nekoga samo zato što si se s njim smijao? Osmijeh je najdemokratskiji poklon na svijetu. Nema granica, nema poreza, nema papira za carinu. Samo ga daš i on ide dalje.
I to je ljepota darivanja: daš nešto što se ne može izmjeriti, a ostaviš trag koji se ne briše.
Kad sam jednom bio u bolnici, dijelio sam sobe s ljudima koji su danima ćutali. Jednog dana sam im počeo pričati šale, onako, više iz dosade nego s namjerom. Ali već sutradan, atmosfera se promijenila. Ljudi su se počeli smijati, počeli razgovarati, a medicinska sestra mi je rekla: „Ne znam šta si im rekao, ali svi djeluju kao da im je lakše.“
Tada sam shvatio da osmijeh, i kad se čini beznačajnim, pokreće život. On ne liječi rane, ali ubrzava ozdravljenje.
Osmijeh kao ogledalo duše
Kažu da oči ne lažu, ali osmijeh otkriva ono što oči ne mogu izreći. Postoji osmijeh koji krije tugu, osmijeh koji nosi sjećanja, osmijeh koji se bori da opstane, i onaj tihi osmijeh zahvalnosti kad riječi više nisu potrebne.
Svi ti osmijesi su stvarni. Jer osmijeh nije samo znak sreće – on je znak života.
Kada se nasmiješ i u najtežem trenutku, ti kažeš svijetu: „Još sam ovdje. Još vjerujem da ima smisla.“
Osmijeh je možda najčistiji izraz vjere u dobro. On je tihi otpor svijetu koji se ponekad čini hladan. Nasmiješ se ne zato što je sve savršeno, nego zato što znaš da u tebi postoji iskra koja još sja.
Taj osmijeh, čak i kad je blag, postaje svjetionik za nekoga ko luta u tami.
Osmijeh i zahvalnost
Ponekad zaboravimo koliko smo već primili samo time što možemo da se nasmijemo. Kad imaš snage za osmijeh, znači da u tebi postoji zahvalnost, makar skrivena.
Zahvalnost za još jedan dah, za još jedan izlazak sunca, za to što je neko kraj tebe, makar na tren.
Kad se nasmiješiš iz zahvalnosti, taj osmijeh više nije samo gesta – on postaje molitva. Ne izgovorena riječima, nego svjetlom.
Zahvalnost i osmijeh su kao brat i sestra: jedno ne može bez drugog. Kad se nasmiješ, ti zapravo kažeš: „Hvala.“
I zato, kad ne znaš kako da se zahvališ, nasmiješi se. To je najiskreniji oblik zahvalnosti.
Zaključak
Ne moraš imati puno da bi poklanjao. Osmijeh je dovoljan. To je jedini poklon koji možeš dati svakome, a da ti ga pritom ne ponestane.
Jer svaki put kad se nasmiješiš, taj osmijeh u tebi ne nestaje — on se vraća, širi, umnožava.
Zato je lijepo biti smiješan. Zato vrijedi biti onaj koji nasmije druge, koji razbije ozbiljnost trenutka, koji podsjeti ljude da su živi.
Jer dok se drugi smiju, ti osjećaš da si dao nešto dragocjeno – dio sebe.
A ono što daješ u smijehu, vraća ti se u radosti.
Na kraju, možda je život samo to: lanac osmijeha koji se prenosi s lica na lice, kroz vrijeme i prostor. Možda ništa drugo ne nosimo sa sobom osim tog traga svjetlosti.
Zato, kad god možeš – nasmiješi se.
Jer nikad ne znaš kome tvoj osmijeh postaje spasonosni dar.
A možda baš taj osmijeh, u nečijem sjećanju, postane razlog da taj čovjek sutra ponovo povjeruje u život.
