Živim između dva grada — Mostara i Geteborga. Dva svijeta koja su različita kao sunce i sjeverni vjetar. Mostar je kamen, svjetlost, miris smokve i glas Neretve. Geteborg je tišina, more, vjetar i svjetlo koje se probija kroz oblake.
Nekad sam mislio da to znači da sam stalno rastrgan: malo ovdje, malo tamo. Kao da nosim dva života, a nijedan nije cijeli. Kao da se svaki put kad spakujem kofer, komad mene zaboravi u onom drugom gradu.
Lako bih mogao potrošiti godine na analize: gdje je bolje, gdje je teže, gdje sam „pravi ja“. Mostar me vuče emocijom, Geteborg razumom. Mostar mi daje korijen, Geteborg mi daje krila. A ja, između ta dva svijeta, kao da stalno pokušavam sastaviti sebe iz dijelova.
Ali onda sam shvatio: takvim dijeljenjem uništavam ono što je najvažnije — sadašnjost.
Kad razbiješ život na komade, gubiš nit koja sve povezuje.
A život je upravo to — jedna neprekidna nit, koja ne traži da je razumiješ, nego da je osjetiš.
Život nije lego-set
Ljudi vole život slagati kao lego: ovdje sam srećan, ovdje nisam. Ovo je dobro, ovo loše. Ovaj period vrijedi, onaj ne.
Ali život nije kutija kockica koju stalno rastavljaš i ponovo sklapaš. Kad ga tako počneš lomiti, gubiš smisao cjeline.
Jer dok pokušavaš da shvatiš koji dio je „ispravan“, propuštaš da vidiš kako se sve zajedno uklapa.
Nije potrebno da svaki trenutak ima etiketu. Život ne traži da mu daš ocjenu, nego da mu budeš svjedok.
On teče i bez tvojih definicija. Kad ga prestaneš dijeliti, postaješ dio njegovog toka.
Tada više ne razdvajaš sunčane i kišne dane, nego vidiš da i jedno i drugo čini pejzaž koji se zove „ti“.
Kad sam to shvatio, prestao sam govoriti: „Ovdje sam srećan, tamo nisam.“
Jer sreća nije mjesto, nego način na koji gledaš.
Prestao sam govoriti: „Ovo je dobar dan, ovo loš.“
Jer dan je uvijek samo dan — ja sam taj koji mu daje boju.
Cjelovitost kao put
Dugo sam mislio da cjelovitost znači imati sve pod kontrolom, sve posloženo, sve jasno.
Ali prava cjelovitost nije u redoslijedu, nego u prihvatanju.
Ne postoji savršen trenutak, savršen grad, savršen život. Postoji samo ono što jeste, i tvoj odnos prema tome.
Kad se prestaneš boriti s onim što jeste, život se prestane boriti s tobom.
I onda shvatiš da ono što si smatrao „rastrganim“, zapravo nikad nije bilo podijeljeno — nego samo nisi gledao dovoljno široko da vidiš kako se sve povezuje.
Zašto je „da“ najbolji izbor
Reći „da“ ne znači pomiriti se sa svime zauvijek.
To nije odustajanje, nego priznanje da stvarnost jeste takva kakva jeste — i da tek iz tog mjesta možeš nešto mijenjati.
Dok god negiraš ono što jeste, ostaješ zarobljen u borbi koja ne vodi nikud.
Reći „da“ znači otvoriti vrata sadašnjosti.
Znači reći:
– Da, tu sam gdje jesam.
– Da, ovo je dio mog života.
– Da, ne moram sve razumjeti da bih bio prisutan.
– Da, mogu promijeniti, ali tek kada prihvatim da polazim od ovoga.
Ako kažeš „ne“, ulaziš u borbu sa stvarnošću.
A to je najgora borba — jer stvarnost uvijek pobijedi.
Kad se boriš s onim što jeste, gubiš snagu. Kad kažeš „da“, prestaješ gubiti energiju i počinješ je usmjeravati.
„Da“ ne znači da odobravaš bol, gubitak ili nepravdu.
Znači samo da priznaješ njihovo postojanje. Jer dok negiraš ono što postoji, zatvaraš mogućnost promjene.
Tek kad prihvatiš, možeš djelovati iz mira, a ne iz otpora.
Humor u ozbiljnom
Najveći izazov je, naravno, reći „da“ radnom ponedjeljku. Ako to uspiješ — možeš slobodno dobiti zlatnu medalju iz ove vještine.
Jer ponedjeljak je kao šef koji se pojavi čim se opustiš: uvijek prerano, uvijek sa spiskom obaveza.
Ali kad jednom uspiješ reći: „Da, dobrodošao i ti, ponedjeljče“, onda znaš da si ovladao ovim umijećem.
Sve drugo poslije toga djeluje kao dječja igra.
Humor je tajna vrata ozbiljnog života.
Ako se možeš nasmijati vlastitoj žurbi, vlastitoj nervozi, vlastitoj potrebi da sve razumiješ — već si na pola puta do slobode.
Jer ozbiljnost često nije znak dubine, nego straha. A smijeh je znak povjerenja u život.
Zato volim kad se ljudi znaju nasmijati sebi. To je najviši oblik duhovnosti.
Šta se desi kad prestaneš dijeliti život
Kada prestaneš da dijeliš život, dogodi se nešto što ne možeš objasniti logikom, ali možeš osjetiti duboko u sebi.
Počneš disati drugačije. Kao da zrak postane širi, a vrijeme sporije.
Sve što se dešava, i lijepo i teško, staje u isti prostor – prostor koji zoveš „ja“.
Evo šta se zaista mijenja:
1. Oslobađaš energiju – Prestaješ trošiti snagu na beskonačne prigovore.
Više ne misliš „ovo ne bi trebalo biti ovako“, nego vidiš: „Evo, ovako jeste, hajde da vidimo šta mogu s tim.“
Ta promjena stava oslobađa ogromnu količinu energije. I ta energija postaje kreativna.
2. Postaješ mirniji – Jer prestaješ živjeti „pola ovdje, pola tamo“.
Kad više ne nosiš stalni osjećaj da bi trebao biti negdje drugo, u nekom drugom vremenu, mir se prirodno rađa.
Mir ne dolazi iz savršenih okolnosti, nego iz toga da si potpuno u ovoj.
3. Kreativnost se budi – Kad kažeš „da“, otvara se prostor da se nešto novo rodi.
Otpor troši maštu. Prihvatanje je hrani.
Kad prestaneš govoriti „ovo ne valja“, um se otvori da vidi: „Šta mogu stvoriti s ovim što jeste?“
I tu počinje prava promjena – iznutra, bez napora, kao kad voda pronađe svoj put kroz kamen.
Most između „da“ i „ne“
Svako nosi unutrašnji razgovor između „da“ i „ne“.
Jedan dio nas želi da sve bude po planu, a drugi zna da život ima svoj ritam.
Kad kažemo „ne“, često to činimo iz straha.
Kad kažemo „da“, činimo to iz povjerenja.
„Ne“ stvara zidove. „Da“ gradi mostove.
Kad počneš govoriti „da“ onome što dolazi, ne znači da ti sve mora biti po volji – znači da si spreman da vidiš šta se iza toga krije.
I često se ispod onoga što si prvobitno odbijao krije nešto dragocjeno.
Neki od mojih najtežih trenutaka donijeli su najveće darove.
Ali to sam shvatio tek kasnije, kada sam prestao govoriti „ovo ne bi smjelo“ i počeo govoriti „ovo jeste“.
Mostar i Geteborg u meni
Dugo sam mislio da moram izabrati između ta dva grada.
Ali onda sam vidio da i Mostar i Geteborg žive u meni.
U meni se spajaju sunce i magla, kamen i more, jug i sjever.
Ne moram birati.
Mogu biti oboje.
Jer život nije niz isključivih odluka, nego prostor u kojem sve može postojati zajedno.
Tako sam shvatio da ne moram birati ni između tuge i radosti, između uspjeha i poraza, između sumnje i vjere.
Sve je to dio jedne cjeline.
Kad kažeš „da“ svemu što jesi, više nema potrebe da se dokazuješ.
Postaješ miran u onome što jeste.
Snaga prisutnosti
Reći „da“ znači reći „da“ ovom trenutku.
Ne onome što zamišljaš da bi trebalo biti, nego onome što jeste sada — udisaj, pogled, dodir, zvuk.
Svaki trenutak ima nešto što te poziva.
Ali dok ga dijeliš na „dobar“ i „loš“, gubiš ga.
Naučio sam da je najveća hrabrost biti prisutan u potpunosti, čak i kad bi najradije pobjegao.
Jer kad ostaneš, kad kažeš „da“ i najneugodnijem osjećaju, on se rastopi.
Ništa što prihvatiš ne ostaje isto.
Samo ono čemu se opireš traje.
Šta znači reći „da“ sebi
Reći „da“ svijetu bez da kažeš „da“ sebi – nemoguće je.
Jer svijet koji vidiš samo je odraz unutrašnjeg pejzaža.
Ako u sebi stalno govoriš „ne“, sve oko tebe postaje otpor.
Ako u sebi kažeš „da“, život ti uzvraća.
„Da“ sebi ne znači hvaliti se, niti opravdavati greške.
Znači priznati da si čovjek, da griješiš, da se mijenjaš, da si nedovršen i da je to u redu.
Znači stati pred ogledalo i reći: „Ovo sam ja — i to je dovoljno sada.“
To „da“ mijenja sve.
Jer tek kad kažeš „da“ sebi, možeš iskreno reći „da“ i drugima.
Dok god se u sebi odbacuješ, dijeliš, negiraš, ne možeš stvarno voljeti.
A ljubav, u najširem smislu, nije ništa drugo nego neprekidno „da“ svemu što jeste.
Kada kažeš „da“, život kaže „da“ tebi
Postoji nevidljiva ravnoteža između onoga što dajemo svijetu i onoga što on daje nama.
Kada se zatvoriš, sve izgleda sivo.
Kada se otvoriš, život počne da diše s tobom.
I kao da ti svaka okolnost uzvraća istom mjerom otvorenosti.
„Da“ je zvuk povjerenja.
To je rečenica koja ne mijenja svijet spolja, ali mijenja način na koji ga doživljavaš.
I to je uvijek početak promjene.
Zaključak
Možeš živjeti između gradova, između uloga, između obaveza, ali život je i dalje jedan.
Ako ga dijeliš, uništavaš sadašnjost.
Ako mu kažeš „da“, tek tada dobijaš moć da ga mijenjaš.
Najbolja odluka nije da biraš između ovog ili onog, nego da izabereš sve što jeste sada.
Da kažeš „da“ i suncu i oblaku, i uspjehu i grešci, i ponedjeljku i suboti, i sebi kakav jesi.
Jer tek kad kažeš „da“ svemu što jeste, prestaješ da se boriš — i počinješ da živiš.
A kada naučiš reći „da“ i radnom ponedjeljku — e onda znaš da si položio majstorski ispit života.
Jer onaj ko zna reći „da“ svakom trenutku, taj više ne traži sreću — on je već dio nje.
