Ovo nije priča o prošlosti, nego o čovjeku koji je pokušao spojiti znanje i svjetlost, razum i milost, i u tom pokušaju otvorio vrata jednom od najdubljih pokreta svijesti u dvadesetom stoljeću. John Godolphin Bennett bio je most između epoha, između nauke i duhovnosti, između onoga što se zna i onoga što se osjeća. Njegov život je svjedočanstvo da je moguće proći kroz sve sisteme i škole, a na kraju ostati samo svjedok svjetlosti koja djeluje sama od sebe.
Rođen 1897. u Londonu, u vremenu kada je Evropa vjerovala da razum može objasniti sve, Bennett je odrastao kao sin vojnog oficira i rano pokazao dar za matematiku, jezike i analitičko razmišljanje. Bio je izuzetno obrazovan, s nevjerovatnim osjećajem za strukturu i zakonitost. Već kao mladić govorio je nekoliko jezika, a njegov logički um bio je oštar kao skalpel. Rano je ušao u svijet obavještajnih struktura i tehnologije. Tokom Prvog svjetskog rata radio je u Istanbulu, gdje je naučio turski, arapski i perzijski jezik i došao u dodir s orijentalnim načinom mišljenja i mističnim tradicijama koje nisu objašnjavale svijet razumom, nego prisustvom.
U susretu sa sufijskim učenjem, Bennett je osjetio da postoji nešto što ne pripada ni tijelu ni umu. Taj osjećaj bio je kao tihi dah koji ne dolazi iz pluća nego iz same svijesti. Iako je tada još bio racionalan čovjek Zapada, duboko u sebi znao je da će jednog dana morati pronaći izvor tog osjećanja. To unutrašnje prisustvo, kao nevidljiva nit, vodilo ga je cijelog života – kroz logiku, kroz sistem, kroz sumnju – do trenutka kada se s njim potpuno stopio.
Nakon rata nastavio je karijeru u industriji i tehnologiji. Bio je direktor istraživanja u velikim kompanijama i savjetnik za strateški razvoj. Čovjek koji je razumio sisteme, brojke i tehnologiju, ali koji nije mogao zanemariti tihu prazninu iza svega toga. Imao je sve što bi racionalan um poželio – sigurnost, ugled, porodicu – ali je osjetio da to ne ispunjava unutrašnji prostor u njemu koji je tražio nešto živo. Čitao je filozofe, teologe i okultiste, ali je osjećao da svi oni govore o stvarima koje sami ne poznaju iznutra.
Sve se promijenilo kada je u rukama imao knjigu P. D. Ouspenskog „Fragments of an Unknown Teaching“. U toj knjizi prepoznao je drugačiji ton – ton čovjeka koji ne piše iz spekulacije, nego iz iskustva višeg stanja svijesti. Ouspensky je opisivao susret s tajanstvenim učiteljem Georgeom Ivanovichem Gurdjieffom, i taj opis bio je za Bennetta kao odjek onog osjećanja iz mladosti. Ubrzo je shvatio da mora pronaći Gurdjieffa.
Kada se 1921. prvi put susreo s njim, Bennett je rekao da je imao osjećaj kao da je ušao u prisustvo energije koja vidi kroz sve. Gurdjieff nije bio filozof ni mistik u klasičnom smislu – bio je sila koja je radila kroz pokret, ritam i svjesnu napetost. U njegovom institutu u Fontainebleauu učio je povezivati um, osjećaj i tijelo u jednu cjelinu, jer je Gurdjieff tvrdio da je čovjek mehaničko biće koje spava i da se tek buđenjem sva tri centra može roditi prava svijest. Bennett, koji je do tada živio kroz analitički razum, odjednom je osjetio da postoji dublja realnost od svih činjenica – realnost svjesnosti.
Gurdjieffov rad bio je težak i beskompromisan. Tražio je potpunu unutrašnju prisutnost, rušeći sve slike koje je čovjek imao o sebi. „Ne znaš ništa o sebi dok ne vidiš kako reaguješ kad te neko dotakne“, znao je govoriti. Bennett je prolazio kroz godine tog rada, svjestan da istina nije ono što čovjek misli, nego ono što u njemu ostane kad misao prestane. Kad je Gurdjieff umro 1949., Bennett je osjetio duboku prazninu – zahvalnost prema učitelju, ali i osjećaj da vrata koja su se otvorila treba sam da prođe. Shvatio je da Gurdjieffov metod priprema čovjeka, ali da ne daje sam dar. Postavlja pitanje, ali ne donosi odgovor.
U godinama nakon Gurdjieffove smrti, Bennett se povukao u tišinu. Uspješni mislilac i inženjer, sada je postajao unutrašnji istraživač. Njegov um više nije tražio sistem, nego iskustvo. Govorio je: „Postoji granica gdje znanje prestaje i počinje svjetlost.“ Upravo tamo je počeo njegov drugi život – život potrage za silom koja ne proizlazi iz napora, nego iz predaje.
Godine 1957. čuo je za čovjeka po imenu Muhammad Subuh Sumohadiwidjojo, koga su u Indoneziji zvali Pak Subuh. Rečeno mu je da se kroz njega prenosi iskustvo koje se ne može naučiti, nego samo doživjeti – sila koja pokreće čovjeka iznutra, bez volje, bez tehnike, bez instrukcije. U to vrijeme Subud je bio gotovo nepoznat na Zapadu. Bennett je, kao i uvijek, pristupio sumnjičavo, ali i s otvorenošću. Nešto u njemu ga je vuklo da ode.
Otišao je u Džakartu, upoznao Pak Subuha i prisustvovao svom prvom latihanu. Taj trenutak opisao je kao prekretnicu čitavog života: „Tog dana nisam disao, nego me je disalo.“ Tijelo se kretalo samo, svijest je bila budna, a energija je tekla slobodno, kao da je u njemu oživjelo nešto što je cijeli život čekalo da bude probuđeno.
Subud je bio suprotnost Gurdjieffovom pristupu. Kod Gurdjieffa, čovjek je morao naporom da probudi pažnju; u Subudu, morao je da se preda i dozvoli sili da ga vodi. Gurdjieff je učio volju, Subuh predaju. Bennett je u tome vidio dvije strane jedne iste istine. Napor bez predaje vodi u suhoću, predaja bez svijesti vodi u haos. On je spojio te dvije struje u jedinstven put svjesne evolucije – čovjek se mora otvoriti, ali svjesno; mora se predati, ali budan.
Kada se vratio u Englesku, donio je Subud Evropi. Nije ga propagirao, nije tražio sljedbenike, nego je stvorio prostor gdje se iskustvo može dogoditi. Rekao je: „Ovo nije metoda. Ovo je dar koji treba prihvatiti.“ Grupa za grupom počela je da niče – u Londonu, Parizu, Amsterdamu, Berlinu. Ljudi su dolazili bez doktrina i bez dogmi, samo da iskuse ono o čemu je Bennett govorio: unutrašnju silu koja pokreće čovjeka iznutra i vraća ga iz ega u prisustvo.
U tom periodu počeo je pisati svoje najvažnije djelo – „The Dramatic Universe“. To nije knjiga u uobičajenom smislu, nego pokušaj da se čitava stvarnost vidi kao proces razvoja svijesti. U njemu je spojio nauku, filozofiju, mistiku i psihologiju, pokazujući da se svemir ne odvija mehanički, nego dramski – kroz sukob triju energija: materijalne, vitalne i svjesne. Bennett je tvrdio da svaka pojava u svemiru postoji kroz odnos, a ne kroz izolaciju. Čovjek je, po njemu, biće koje može svjesno uravnotežiti te energije i time postati posrednik između vidljivog i nevidljivog.
Za Bennetta, to nije bila metafora, nego stvarna fizika svijesti. Smatrao je da svjetlost nije simbol, nego konkretna energija koja prenosi informaciju između razina postojanja. U tom smislu, bio je jedan od prvih koji je govorio o nevidljivoj, svjesnoj energiji čovjeka – ne kao vjerovanju, nego kao mjeri stvarnosti. Bio je most između Tesle, Gurdjieffa i Subuha, između laboratorije i meditacije.
No kako je stario, sve se više okretao tišini. Shvatio je da razum, ma koliko dubok, ne može otvoriti ono što se otvara samo. U knjizi „Witness“ – njegovom najosobnijem djelu – zapisao je: „Sve što sam znao o svijesti raspalo se pred silom koja djeluje kad prestaneš pokušavati znati.“ Tu više nije bilo dijagrama, ni koncepata, ni objašnjenja. Samo prisustvo i zahvalnost. Iz znanstvenika je postao svjedok, iz učitelja – posmatrač koji više ništa ne mora dokazivati.
U posljednjim godinama svog života osnovao je školu u Sherborneu, u Engleskoj. To nije bila organizacija u klasičnom smislu, nego živi eksperiment. Ljudi iz različitih tradicija – sufije, budisti, hrišćani, fizičari, umjetnici – dolazili su da istražuju kako se svijest razvija kroz svakodnevni rad, pokret i tišinu. Nije bilo pravila ni rituala, samo unutrašnji rad i otvorenost sili koja djeluje iznutra. Sherborne je postao laboratorija nove duhovnosti – duhovnosti bez religije, iskustva bez dogme, svjetlosti bez doktrine.
Tada je nastao i njegov pojam „systematics“. To je bila nova logika svijeta – način da se sve posmatra kroz odnose, a ne kroz stvari. Govorio je: „Istina nije u stvarima, nego u njihovim odnosima.“ To je značilo da se znanje ne može razdvojiti od ljubavi, ni struktura od svjesnosti. Sve postoji u odnosu prema svemu. U tom shvaćanju, čovjek nije centar, nego svjestan čvor u mreži univerzuma.
Bennett je vjerovao da je čovječanstvo na pragu nove faze evolucije – prelaska sa intelektualne na svjesnu civilizaciju. Govorio je da će budući čovjek biti sposoban osjećati i misliti istovremeno, bez podjele između glave i srca. Predviđao je da će nauka jednog dana potvrditi postojanje svjesne energije, baš kao što je potvrdila energiju svjetlosti. Njegova vizija bila je vizija svijeta u kojem čovjek postaje svjestan instrument univerzuma, sposoban da prenosi silu ljubavi u djelovanje.
Umro je 1974. godine, tiho i svjesno, okružen malim krugom učenika. Rekao im je samo jedno: „Budite otvoreni sili koja djeluje iznutra. Nema drugog učitelja.“ Nije želio nasljednike, jer je znao da se prava sila ne prenosi kroz ime, nego kroz prisustvo. Umro je kao čovjek koji je prošao kroz znanje i vratio se u jednostavnost.
Danas, desetljećima kasnije, njegova misao postaje sve važnija. U svijetu u kojem se tehnologija ubrzala do granice apsurda, a duhovnost se svela na tržište, Bennett je svjedok da prava promjena počinje iznutra. Nije tražio sljedbenike, nego prisutne ljude. Njegova ideja o svjesnoj evoluciji nije utopija, nego konkretna potreba. Budućnost ne pripada onima koji znaju više, nego onima koji mogu biti više.
Bio je most između Gurdjieffovog rada i Subudove milosti, između discipline i prepuštanja. Pokazao je da napor i predaja nisu suprotnosti, nego komplementi istog zakona. Kada se čovjek potpuno preda, ali ostane svjestan, tada se sila spušta. Kada se preda bez svijesti, nastaje zabluda; kada ostane svjestan bez predaje, nastaje suhoća. Bennett je pronašao sredinu: otvorenost u pažnji. U tome je bila njegova genijalnost – spoj volje i milosti.
Njegov život je dokaz da svjetlost nije filozofska ideja nego stvarna funkcija čovjekovog bića. On je znao da se istina ne može posjedovati, nego samo služiti kao kanal kroz koji prolazi. Zato je njegova poruka i danas živa: „Ne traži svjetlost izvan sebe – budi miran dok te ona ne pronađe.“
Bennett nas podsjeća da svaka epoha ima svoje učitelje, ali da postoji samo jedan izvor iz kojeg svi piju. On nije pokušavao stvoriti novu religiju, nego obnoviti povjerenje u mogućnost čovjekove promjene. U vremenu kada je čovjek okrenut prema van, on je pokazao put natrag – prema unutra, gdje počinje pravo znanje.
Zato ga na Duhunadaru pamtimo ne kao učitelja nego kao svjedoka. Njegov put nije završio u teoriji, nego u svjedočenju sile koja djeluje kada prestaneš pokušavati. Pokazao je da se sve duhovne tradicije susreću u jednoj tišini, tamo gdje nema ni imena ni oblika – samo djelovanje koje povezuje sve. Ta sila ne traži vjeru, nego spremnost. I kada čovjek jednom osjeti da ta sila nije negdje daleko, nego u njemu, tada se znanje i svjetlost sjedine, a razum postaje prozor milosti.
John Godolphin Bennett bio je čovjek koji je vidio da je evolucija svijesti zapravo povratak kući – ne u prošlost, nego u prisustvo. U njemu su se spojili matematičar, mistik, naučnik i svjedok. Iza njega je ostalo pitanje koje vrijedi više od odgovora: „Jesam li spreman da me nešto veće od mene vodi?“
To pitanje ostaje otvoreno, jer svjetlost koja ga je vodila i danas traži one koji se usuđuju stati i reći – neka bude kako želi ona, a ne ja.
