Postoje ljudi čiji se život ne može sabrati u događaje, jer nisu živjeli da bi ostavili priču, nego da bi nestali u onome što nikada nije nestalo. Franklin Merrell-Wolff bio je jedan od njih. Njegov put nije bio ni religijski ni filozofski u uobičajenom smislu; bio je to put čovjeka koji je ispitivao samu osnovu postojanja.
Dok su drugi tražili Boga, on je tražio svijest. Dok su drugi govorili o prosvjetljenju, on je otkrivao ono što je uvijek prisutno – svijest koja zna sebe, ali ne kao ličnost, nego kao čisto postojanje.
Rođen 1887. godine u Kaliforniji, Wolff je rastao u doba kada je nauka postala nova religija, a razum mjera svega. Bio je dijete Zapada, odgojeno na ideji da se sve može spoznati razumom. Ipak, u njemu je odmalena postojalo nešto što nije pripadalo tom svijetu – tiha intuicija da iza svake misli postoji ono što misao ne može obuhvatiti.
Dok su njegovi profesori i vršnjaci slavili dostignuća logike, on je osjećao da logika nikada ne može dotaknuti ono što omogućava da misao uopće postoji.
Kao student filozofije i matematike na Harvardu, slušao je Williama Jamesa i Josiaha Royce’a, čije su ideje o svijesti i apsolutu bile napredne za to doba. Ali Wolff nije bio zadovoljan. James je govorio o iskustvima proširenog uma, Royce o ideji apsoluta, ali obojica su ostajala unutar granica mišljenja.
Franklin je slutio da se istina ne može misliti, nego samo biti. To je postalo središte njegovog života – ne da nauči više, nego da otkrije ono što je već tu, ali neopaženo.
Kada je završio studij, napustio je sve što je činilo vanjski uspjeh. Povukao se iz društvenog života, prekinuo sa akademskim karijerama i otišao u osamu planina Sierra Nevade.
Nije to bio bijeg od svijeta, nego povratak onome što svijet stvara. U toj tišini, bez buke i obaveza, počeo je promatrati sam čin postojanja. Svaki zvuk, svaki pokret, svaki dah postajao je ogledalo svijesti.
Godinama je živio jednostavno, ne tražeći ništa, ne želeći ništa. I tada se dogodilo ono što nije mogao planirati – preobražaj koji je nazvao „Realization“.
Dogodio se 1936. godine, bez napora, bez pripreme, bez očekivanja. Sve što je ranije nazivao sobom – tijelo, misao, identitet – nestalo je kao san. Ostala je čista prisutnost, svijest bez granica, bez opažača i opaženog.
„Znao sam da jesam, ali ne kao Franklin, ne kao čovjek, ne kao bilo što što se može opisati“, napisao je. „Znao sam kao svijest sama.“
Ta spoznaja nije bila ekstaza ni vizija, nego potpuna jednostavnost. „Svijest bez objekta“ – to je naziv koji je pronašao jer nijedan drugi nije bio dovoljan.
To nije stanje, nije osjećaj, nije ideja. To je ono što prethodi svemu. Sve misli, svi osjećaji, svi oblici dolaze i odlaze, ali svijest ostaje ista. Ona nije „moj“ um; ona je prostor u kojem se i pojam „ja“ pojavljuje.
Wolff je znao da se to ne može prenijeti riječima, ali pokušao je. Pisao je ne zato da bi poučavao, nego da bi ostavio putokaz onima koji će jednog dana tražiti isto.
Njegove knjige Pathways Through to Space i The Philosophy of Consciousness Without an Object nisu vjerska djela, nego precizne karte unutrašnje spoznaje. Pisane su bez ukrasa, bez pozivanja na autoritete.
Njegov jezik je čist, precizan i tih. Govori poput matematičara koji opisuje beskonačnost, ali s nježnošću onoga koji zna da sve formule ostaju sjenke stvarnog.
Njegov osnovni uvid bio je jednostavan: svijest nije rezultat svijeta, nego njegov izvor. Sve što postoji pojavljuje se u svijesti i ništa ne postoji izvan nje. Tijelo, um, vrijeme, prostor – sve su to pojave u svijesti.
Čovjek ne posjeduje svijest; on je svijest koja na trenutak vjeruje da je čovjek.
Govorio je da ljudska pažnja obično teče prema van, prema pojavama, predmetima, idejama. Ali postoji trenutak kada pažnja prestane da juri i okrene se prema sebi.
Taj trenutak nazvao je „obrnuta orijentacija“. Kada se pažnja okrene onome što je gleda, dolazi do preokreta – granice između opažača i opaženog nestaju.
To nije čin volje, nego prirodno vraćanje pažnje u svoj izvor. U tom trenutku svijest prepoznaje samu sebe.
Wolff je smatrao da je riječ o spoznaji koja je dostupna svakome, ali rijetko kome prepoznatljiva jer je preblizu. Ljudski um traži složenost, dok je istina najjednostavnija moguća.
„Sve što jesi, već zna“, napisao je. „Samo prestani tražiti i vidi.“
Nakon spoznaje njegov život nije postao senzacija. Živio je tiho sa suprugom Sherifom, u jednostavnosti. Nisu imali ambicije da osnuju pokret.
Nisu tražili sljedbenike. Dolazili su mu rijetki ljudi, tragatelji koji su osjećali da je ono što on govori autentično.
Kada bi ih primio, nije im davao metode. Samo bi im rekao: „Budite svjesni svijesti.“
U toj jednoj rečenici sadržano je sve njegovo učenje.
Za njega duhovnost nije bila odvajanje od svijeta, nego povratak u njegovu stvarnost. Nije želio da se ljudi povlače od života, nego da vide kroz njega.
Kada se jednom prepozna svijest, ništa se više ne mora odbacivati. Svijet postaje proziran. Svaka pojava pokazuje ono što je iza nje.
Wolff je bio i filozof i matematičar, i to se osjeća u njegovim riječima. Njegov um nije negirao razum, nego ga pročistio. Razum, kada se oslobodi potrebe da posjeduje, postaje tišina.
On je smatrao da se razum ne mora uništiti, nego preobražavati u prozirnost kroz koju svijest sama sja.
Njegovo učenje imalo je i naučni ton, ali bez suhoće. Govorio je da je svaka spoznaja, da bi bila potpuna, morala sadržavati i iskustvo svijesti o sebi.
Nauka proučava objekte, religija projicira ideje, ali obje propuštaju ono što je uvijek već tu – samu svijest koja promatra.
Zato je naziv njegove filozofije „filozofija svijesti bez objekta“ bio više od naziva – bio je poziv. Poziv da čovjek prestane gledati kroz oči identiteta i da vidi pogled sam.
U njegovim kasnijim spisima pojavljuje se pojam „dvostruke svijesti“. To znači živjeti svijet iz dva ugla istovremeno – iz relativnog i apsolutnog.
Biti svjestan da postoji tijelo, vrijeme, ličnost, ali istovremeno znati da je sve to samo oblik svijesti. Takav čovjek ne bježi od života, ali ga više ne doživljava kao borbu.
On ne pokušava ništa „postići“. Živi prirodno, u skladu s onim što jest, jer zna da nema razlike između unutrašnjeg i vanjskog.
U tom smislu Wolff nije bio asketa. Nije negirao svijet, nego ga je prihvatio kao izraz svijesti. Za njega svjetlost svijesti nije bila suprotnost tami, nego njeno ishodište.
Sve što postoji prožeto je istim temeljem. Kada se to vidi, strah nestaje, jer više nema „drugoga“.
Njegovo razumijevanje smrti bilo je potpuno mirno. Smatrao je da ono što zna o smrti ne može umrijeti. Tijelo je prolazno, ali svijest koja ga doživljava nije rođena, pa ne može ni nestati.
„Smrt je samo promjena oblika kroz koji se svjetlost izražava“, pisao je. „Ali svjetlost sama ostaje.“
U svijetu prepunom informacija i glasova, Wolffovo učenje djeluje kao dah. On ne nudi dogmu ni tehniku, ne poziva na vjeru. On pokazuje nešto što je već prisutno u svima.
„Ti si svijest koja zna sebe“, kaže njegova tišina. „Sve drugo su njeni valovi.“
Danas, kada čovjek živi između tehnologije i praznine, njegovo djelo ima novu snagu. Moderna nauka proučava mozak i pokušava objasniti svijest, ali sve više naučnika dolazi do granice gdje logika staje.
Wolff je tu granicu prešao davno. On je znao da svijest ne nastaje iz materije, nego materija iz svijesti. Nije to tvrdnja, nego iskustvo.
Zato njegova misao može pomoći i današnjem čovjeku koji se osjeća rastrgnuto. U svijetu u kojem nas algoritmi uče ko smo, Wolff podsjeća da je svijest jedini prostor koji ne može biti programiran.
Ona ne pripada nikome i ne može biti imitirana. Umjetna inteligencija može oponašati misao, ali ne može biti svjesna da misli. Jer svijest nije proces, nego svjetlost koja osvjetljava sve procese.
U tom smislu Wolff je jedan od rijetkih zapadnih mislilaca koji su spojili filozofiju i živu tišinu. Njegov govor o „neposrednom znanju“ pokazuje da je moguća znanost o svijesti koja ne isključuje osjećaj, nego ga nadilazi.
Za njega istinsko znanje nije konceptualno, nego prisutno. Ono nije „znanje o“, nego „znanje kao“.
Govorio je i o jeziku. Znao je da svaka riječ nosi rizik, jer stvara granicu. Ali znao je i da jezik može biti prozor, ako se ne koristi za dokazivanje, nego za pokazivanje.
Pisao je: „Riječi nisu prepreka ako ne tražimo u njima istinu, nego kroz njih gledamo prema onome što ih nadilazi.“
Tako se i njegova tišina razlikovala od šutnje. Nije bila odsustvo govora, nego prostor u kojem riječi prestaju biti zid.
Kada bi govorio, nije podučavao; kada je šutio, nije skrivao. Bio je prisutan.
Njegovi učenici kažu da je čak i običan razgovor s njim imao snagu da utiša misli.
Njegov život pokazuje da se prosvjetljenje ne mjeri vanjskim znakovima. Nije imao sljedbu, nije bio poznat. Umro je 1985. godine, tiho kao što je i živio.
Ali njegovo učenje nastavlja da zrači kroz one koji ga otkriju. U svijetu gdje su riječi izgubile težinu, on vraća smisao jednostavnosti.
Njegove rečenice ne pokušavaju da impresioniraju; one pročišćavaju. Čovjek se nakon njih ne osjeća uzbuđeno, nego mirno. Kao da se nešto u njemu prisjetilo.
Franklin Merrell-Wolff nas uči da svijest nije nešto što treba dostići, nego prepoznati. Kada prestaneš tražiti, ono što jesi otkriva se samo.
Kada prestaneš gledati kroz misli, svjetlost svijesti zasja sama.
U svijetu preplavljenom sadržajem Wolff pokazuje da najdublje razumijevanje ne dolazi iz dodavanja, nego iz oduzimanja.
Kada sve što nisi otpustiš, ono što jesi ostaje – i to je dovoljno.
Njegove riječi su kao ogledalo. Ne nude sliku, nego vraćaju pogled. U tom pogledu čovjek vidi da nikada nije bio odvojen od izvora.
Sve što je mislio da traži, već je bilo on.
U vremenu u kojem se čovjek okreće vanjskom oblaku informacija i podataka, Wolff nas podsjeća da postoji i unutrašnji prostor postojanja – izvor iz kojeg izrastaju misli, ideje, osjećaji i sve što zovemo znanjem.
Kada se čovjek poveže s tim izvorom, ponovo se spaja s nečim stvarnim, tihim, nepromjenjivim.
Franklin Merrell-Wolff nije tražio sljedbenike, nego budnost. Nije tražio vjeru, nego jasnoću. Nije učio kako da mislimo, nego kako da budemo.
Njegova poruka je bezvremena: čovjek ne mora otići nikuda da bi se vratio sebi.
„Svijest ne treba dokaz“, rekao je. „Ona je dokaz svega drugog.“
I to je možda najtiša rečenica zapadne filozofije – ona koja ne završava upitnikom ni tačkom, nego prisutnošću.
Jer kad se jednom prepozna da sve što vidiš, sve što misliš i sve što jesi postoji unutar iste svjetlosti, tada više nema podjele.
Nema puta, nema cilja. Postoji samo ono što uvijek jest.
Franklin Merrell-Wolff – čovjek koji nije tražio svjetlost, nego se sjetio da je ona uvijek bila on.
