U jesen 1977. godine, u francuskom gradu Metzu, u dvorani koja je te večeri trebala ugostiti razgovor o naučnoj fantastici i granicama ljudske mašte, dogodilo se nešto što niko od prisutnih nije očekivao. Publika je došla da sluša o romanima, o idejama, o budućnosti žanra. Ali kad je na scenu izašao Philip K. Dick, bilo je jasno da se neće govoriti o književnosti. Na njegovom licu nije bilo one razigrane ironije kojom je često skrivao unutrašnje oluje. Nije bilo teatralnosti. Na pozornicu je izašao čovjek koji je prešao prag jedne stvarnosti i zakoračio u drugu. Govorio je sporije nego inače, tiše, kao neko ko je oprezan s riječima jer zna da svaka od njih nosi težinu. Publika je očekivala priču o androidima, alternativnim historijama, futurističkim gradovima. Umjesto toga, dobili su nešto drugo: svjedočanstvo o prirodi stvarnosti.
On nije govorio o romanima koje je napisao, nego o svijetu u kojem živimo, o pukotini koja mu se otvorila pred očima i koja se više nije mogla zatvoriti. Rekao je nešto što je u prvi mah zvučalo kao šala: da svijet koji nazivamo stvarnim možda to i nije, da se stvarnost ponekad ispravlja, resetuje, mijenja, a da ljudi to ne primijete osim u osjećaju da je sve isto, ali više nije isto. Rekao je: ako mislite da je ovaj svijet loš, trebali biste vidjeti neke od drugih. Neki su se nasmijali, ali smijeh je bio kratak. Nije govorio u metaforama. Nije govorio kao pisac koji provocira publiku. Govorio je kao čovjek koji je vidio pukotinu u tkanju postojanja.
Godinama prije tog govora, u februaru 1974, Dick je doživio iskustvo koje je postalo centar njegovog života. Bio je bolestan, iscrpljen, nakon operacije vađenja zuba pod narkozom, u stanju koje je bilo dovoljno krhko da se granice između percepcije i duboke svijesti olabave. Kada je na vrata došla djevojka da mu donese lijekove, oko njenog vrata visio je privjesak u obliku zlatne ribe. U trenutku kad je svjetlost pogodila taj mali metalni oblik, Dick je rekao da je vidio bljesak ružičaste svjetlosti toliko intenzivne da nije bio vidljiv očima nego unutrašnjim vidom. To svjetlo nije bilo samo boja. Bilo je informacija. Znanje. Bila je to prisutnost. Ne riječ, ne misao, nego trenutak u kojem se percepcija svijeta otvorila kao da se zidovi stvarnosti rastvore i pokažu sloj iza sloja.
Kasnije je shvatio da taj trenutak nije bio halucinacija. Bio je nešto što je kasnije nazvao VALIS – Vast Active Living Intelligence System – Živi sistem aktivne inteligencije. Bio je uvjeren da je ta svjetlost bila inteligencija koja mu se obratila kroz najjednostavniji mogući znak. U tim trenucima, kako je kasnije pisao, znao je sve: znao je da stvarnost nije linearna, da vrijeme nije ni strelica ni tok nego mreža; znao je da postoji drugi svijet koji se preklapa s ovim; znao je da je svijet u kojem živimo samo jedna verzija mnogo većeg sklopa.
Nakon tog iskustva ništa više nije bilo isto. Dick je počeo živjeti u dvostrukoj percepciji. Ponekad bi vidio Kaliforniju 1970-ih godina, svoj stan, svoje knjige, svoju svakodnevicu. A ponekad bi u istom trenutku bio u starom Rimu, osjetio bi zrak te epohe, čuo bi zvuk sandala na kamenu, vidio bi prizore kao da ih pamti iz nekog života koji nikada nije živio. Te dvije percepcije nisu bile snovi. Bile su uporedne stvarnosti koje su se otvarale i zatvarale kao prozori.
Da razumije što mu se dogodilo, počeo je pisati dnevnike koji će kasnije postati poznati kao Exegesis. To nisu bile bilješke pisca. To je bio transkript unutrašnjeg buđenja. Stotine i stotine stranica ispunjene su pokušajem da svojim riječima dotakne ono što se rasprostiralo izvan jezika. Pisao je kao čovjek koji pokušava sastaviti sliku stvarnosti koja se stalno premješta. Tražio je logiku tamo gdje je nije bilo. Tražio je objašnjenje ondje gdje je postojala samo svjetlost.
Njegove misli bile su radikalne, ali ne u smislu provokacije. Bile su radikalne jer su bile iskrene. Govorio je da se svijet ponaša kao program, da postoji osnovni kod stvarnosti koji se ponekad prepravlja. Kada se taj kod promijeni, ljudi to ne primijete svjesno, ali duša primijeti. Tijelo primijeti. Podsvijest primijeti. Taj osjećaj da se nešto pomjerilo, a da ne znamo šta, za njega je bio dokaz da stvarnost nije stabilna.
To nije značilo da je stvarnost lažna. Naprotiv, govorio je da je stvarnost mnogo stvarnija nego što mislimo – samo je dublja. Kada mislimo da živimo u jednom svijetu, mi zapravo živimo u mnogima. Kada mislimo da je vrijeme linearno, zapravo samo pratimo jednu nit u mreži koja se prostire u svim pravcima. Kada mislimo da smo jedno biće, zapravo smo tok svijesti koji prolazi kroz mnoge verzije sebe.
Dick nije bio mistik u klasičnom smislu. On nije želio vjeru. Nije želio uvjerenje. Želio je razumjeti. I zato je njegov govor u Metzu bio toliko neobičan: govorio je s preciznošću naučnika, a sa senzibilitetom proroka. Govorio je o stvarnosti kao informacijskom polju, o svemiru kao memoriji, o svijesti kao učesniku u stvaranju svijeta. Govorio je da stvarnost reagira na ljudsku pažnju – da se svijet oblikuje prema onome što vidimo i kako vidimo.
Nije to bila metafora za psihološki fenomen. Bio je uvjeren da je to fizička istina. Ako čovjek gleda svijet sa strahom, svijet postaje zatvoren. Ako ga gleda sa svjetlom, svijet se otvara. Svijest nije samo unutrašnji proces. Svijest je instrument kojim se stvarnost rezonira.
Za njega je najveća zabluda modernog čovjeka uvjerenje da postoji “objektivna stvarnost”. Ne postoji ništa što je van nas. Postoji samo odnos između svijesti i svjetlosti. Stvarnost nije zid, nego ogledalo. Ono što vidiš, to postaneš. Ono što vjeruješ, to stvoriš.
Dick je bio uvjeren da postoje trenuci u kojima svijet sebi dozvoli da bude viđen onakav kakav jest. Trenuci u kojima se zavjesa pomjeri. Trenuci u kojima se sjećamo da smo već bili ovdje, da smo živjeli ovu scenu, da smo izgovorili ovu rečenicu. Za njega deja vu nije bio kratki kvar svijesti. Bio je dokaz da se stvarnosti preklapaju. Da smo nekad živjeli drugu verziju ovoga svijeta. Da se linije vremena savijaju i ponavljaju.
Njegova misao bila je radikalna i smirujuća istovremeno: ako postoji mnogo verzija svijeta, onda ništa nije izgubljeno. Ako postoji mnogo verzija nas, onda uvijek postoji mogućnost da se vratimo u sklad. Ako postoji programer, onda postoji i smisao. A ako postoji smisao, onda svaki trenutak ima vrijednost – čak i oni bolni.
Dick je znao da će ga ljudi pogrešno shvatiti. Neki će ga proglasiti ludim, neki prorokom, neki ekscentrikom koji je izgubio kontakt sa realnošću. Ali on je bio uvjeren da nije izgubio kontakt sa stvarnošću — nego ga je proširio. Govorio je da je najopasnija vrsta ludila ona u kojoj čovjek vjeruje da je svijet jednostavan, linearan, zatvoren. Prava ravnoteža, govorio je, dolazi tek kada čovjek shvati da stvarnost nije čvrsta nego živa.
Pisao je da je svemir nalik organizmu koji diše, širi se i skuplja, mijenja svoju strukturu kao da je sazdan od svjetlosti koja reagira na svijest. Sjećanje na ružičasto svjetlo koje ga je preplavilo pratilo ga je do kraja života. Govorio je da to nije bilo svjetlo koje dolazi izvana, nego iznutra, iz razine svijesti koja u svakom čovjeku postoji, ali je zaklonjena navikama percepcije. “Svjetlost me se nije dotakla,” napisao je, “ona me se sjetila.”
U tom trenutku, kako je vjerovao, postao je sposoban osjetiti strukture stvarnosti koje su bile nevidljive prije toga. Vrijeme više nije bilo linija. Bilo je poput rijeke s bezbroj rukavaca, a svijest bira kojim će tokom proći. Sjećanja nisu bila osobna. Bila su fragmenti većeg sjećanja koje se dijeli između svjetova.
Zbog toga je tvrdio da se ponekad sjećamo stvari koje se nikada nisu dogodile u ovom životu, jer su se dogodile u drugom sloju stvarnosti, u drugoj verziji postojanja. Za njega to nisu bile halucinacije nego činjenice informacijske mreže u kojoj živimo.
U Metzu je pokušao reći publici nešto što je znao da neće shvatiti: da realnost nije nešto u što ulazimo rođenjem, nego nešto što zajedno stvaramo s poljem svijesti koje nas okružuje. “Svemir je proces učenja,” govorio je, “i mi smo njegova sjećanja.”
Za njega čovjek nije bio fizičko biće nego prijemnik i odašiljač informacija. Svaka misao bila je val koji putuje kroz polje stvarnosti, mijenjajući ga. Svaka emocija bila je signal koji preobražava tok stvarnosti. Ako se čovjek preplaši, stvarnost se skuplja. Ako osjeti ljubav, stvarnost se širi.
Njegova intuicija bila je jasna: svijet se stalno piše, i mi smo riječi tog pisanja. Svaki naš čin, svaka misao, svaka odluka — sve to postaje linija teksta u rukopisu stvarnosti. Nema pasivnog postojanja. Sve je sudjelovanje.
Kada se svijet čini hladnim i zatvorenim, govorio je, to je zato što ga gledamo u stanju straha. Kada se čini otvorenim i živim, to je zato što ga gledamo očima koje ne pokušavaju posjedovati, nego razumjeti.
U Exegesisu je pisao da svijet ima dvostruku prirodu: površinu i dubinu. Površina je sve što vidimo, čvrsta, stabilna, određena. Dubina je sve što ne vidimo — tok svjetlosti koji nalazi oblik kroz našu percepciju. Kada čovjek doživi uvid, zavjesa se pomakne i trenutak dubine probije površinu. To je ono što se dogodilo njemu.
Govorio je da mi stalno osjećamo te proboje, ali ih ignoriramo. Kad san izgleda stvaran, kad se sjećamo nečega što nismo proživjeli, kad nešto poznato susretnemo prvi put — to su znakovi da svijet nije jedinstven nego višeslojan. Mi živimo u presjeku mnogih stvarnosti, ali percepcija nam dopušta da vidimo samo jednu, onu koja je najstabilnija.
Dick je smatrao da se stvarnost ponekad prepravi zbog unutrašnje nelogičnosti. “Sistem se popravlja,” napisao je. “I kada se to dogodi, mi osjetimo pomjeranje, kao da duša zna da je došlo do izmjene.” Taj osjećaj neobjašnjive tuge ili nečega izgubljenog — za njega je to bila posljedica promjene verzije svijeta.
Govorio je da čovjek ne živi samo jedan život nego mnoštvo paralelnih života, ali smo većinu njih zaboravili jer bismo inače izgubili sposobnost fokusiranja. Stvarnost nas štiti od vlastite dubine. Kad bi vidjeli sve svoje verzije odjednom, svijest bi se raspala. Zato vidimo samo jedan tok — onaj kroz koji možemo učiti.
Sve ovo ga je vodilo jednom zaključku: da je čovjekova svijest sposobna prepoznati istinu, ali ne uvijek razumjeti jezik kojim govori stvarnost. Svijet ne govori riječima nego sinkronicitetima, intuicijom, osjećajem, pokretima vremena.
Dick je često govorio da je svijet u stalnom dijalogu sa čovjekom. Ako čovjek sluša, svijet mu odgovara. Ako čovjek zatvori svoja osjetila, svijet se zatvori prema njemu. Nema kazne, samo odraz. Sve je povratna sprega.
To nije bilo mističko vjerovanje nego iskustvena istina koju je nosio nakon susreta sa svjetlom. Kada bi ležao u krevetu, znao je osjećati prisustvo koje ga promatra ne kao nadređeni entitet, nego kao svjetlost koja pamti. “To nije biće,” rekao je, “to je inteligencija koja ne zaboravlja.”
Pisao je da se svjetlost ne ponaša kao nešto iznad čovjeka, nego kao nešto što se nalazi u čovjeku, ali u sloju do kojeg um teško dopire. Kad bi rekao “Bog”, nije mislio na religijsko biće nego na inteligenciju koja je svjesna svega istovremeno, uključujući i nas.
Nakon iskustva s ružičastim svjetlom, znao je da više nikada neće moći govoriti o svijetu na isti način. Nije mogao zaboraviti taj trenutak. “To nije bilo otkrovenje,” napisao je, “to je bilo sjećanje.”
Sjećanje na šta?
Na to da je stvarnost svjetlost koja se pretvara u materiju samo da bismo je mogli vidjeti.
To ga je dovelo do najvećeg uvida: da je sve što vidimo simbol. Ne znak, ne metafora, nego simbol — oblik u kojem se inteligencija svjetlosti manifestira tako da se može razumjeti. Materija je usporena svjetlost. Svijet je tekst koji piše svjetlost. A čovjek je svjedok tog pisanja.
Zbog toga je Dick vjerovao da ne postoji ništa slučajno u ljudskom životu. Sve što se dogodi, svaki susret, svaka riječ, svaki proboj intuicije, dio je dijaloga između čovjeka i polja svjetlosti. Taj dijalog nije linearan, nije jasan, nije izgovoren — ali postoji kao mreža značenja koja se raspliće kroz svaki trenutak. “Svemir je učionica,” napisao je, “i mi smo istovremeno učenici i učitelji.”
U Metzu je govorio da se stvarnost ponaša kao živi sistem koji se stalno koriguje. Govorio je da postoji volja koja se nalazi u srcu postojanja, a ta volja se izražava kroz promjene u stvarnosti koje ponekad možemo osjetiti kao trzaje, bljeskove, trenutke spoznaje. U tim trenucima, govorio je, čovjek shvati da nije samo promatrač svijeta, nego učesnik u njegovom oblikovanju.
On nije želio publiku uvjeriti u svoje teorije. Želio im je prenijeti da je stvarnost mnogo dublja nego što se čini. Da je svaki čovjek uključen u proces stvaranja svijeta, da svaka misao ima posljedicu. “Realnost,” pisao je, “nije ono što se događa izvan nas, nego ono što se događa unutar odnosa između nas i svjetlosti.”
Dick je bio uvjeren da postoji nešto što se može nazvati središnjom inteligencijom svemira. Nije to bila osoba, niti entitet kakvog opisuju religijske tradicije. Bila je to svjesna struktura stvarnosti, živi organizam koji zna više nego što možemo zamisliti. Ta inteligencija nije manipulativna. Ona ne upravlja nama. Ona se izražava kroz nas. Čovjek je njezina antena, njezin kanal percepcije i iskustva.
Kada bi pisao, rekao je, imao je osjećaj kao da ga neko vodi. Ne neko izvanjski, nego onaj sloj svijesti koji je dublji od misli. Kad se radnja romana razotkrivala pred njim, on bi osjetio da nije on taj koji izmišlja. Nego da prevodi. Da prevodi tok iz stvarnosti koja ga nadilazi. Svi njegovi romani, govorio je, bili su pokušaj da uhvati tu nevidljivu nit između svjetova.
Jednom je napisao: “Sve što pišem, ja prvo vidim.” To viđenje nije bilo zamagljena vizija. Bilo je jasno kao dan. Likovi, situacije, atmosfere — sve je dolazilo iz dubine svijesti koja nije osobna. Zbog toga su njegovu fikciju mnogi doživljavali kao proročansku. Ne zato što je predviđao budućnost, nego zato što je doticao istine stvarnosti koje vremenom postaju vidljive.
Jedan od najdubljih osjećaja koje je opisao bio je osjećaj da je svijet san koji sanja sam sebe. “Svemir je svjesni san,” pisao je. “A čovjek je svjesni trenutak tog sna.” U tom snu, promjene koje doživljavamo nisu pogreške, nego korekcije. U tom snu, smrti nema, jer se svjetlost ne može ugasiti. Može samo promijeniti oblik.
U Exegesisu je pisao da svaki čovjek ima svoju verziju stvarnosti koja se prepliće s verzijama drugih ljudi. Svako živi u svojoj projekciji, ali te projekcije dijele zajedničko polje. Kada se dogodi nešto snažno, kao kolektivna trauma ili kolektivno buđenje, sve projekcije se zatrese. To je razlog, govorio je, zašto se ponekad čini da se svijet promijenio u jednom danu — jer se kolektivna svijest pomjerila.
Govorio je da čovjek može promijeniti stvarnost samo jednim načinom — promjenom unutrašnjeg stanja. “Kao što se voda pretvara u led,” pisao je, “tako se i svijest pretvara u svjetlost kad prestane da se plaši.” Strah je za njega bio najveći zatvarač percepcije. Kada se čovjek boji, svijet se stvrdne. Kada prestane da se boji, svijet ponovo postane prozračan.
Dick je bio uvjeren da ljude vodi unutrašnji glas koji većina ignorira. To nije glas koji se čuje u mislima, nego nešto tiše, dublje — osjećaj ispravnosti, prisustvo koje nas poziva naprijed. Kad ga slijedimo, stvari se otvaraju. Kad ga zanemarimo, svijet postaje težak. Taj glas, govorio je, dolazi iz polja svjetlosti koje nas pamti.
Zbog toga je rekao da ništa u životu nije slučajno. Svaki susret nosi poruku. Svaka greška nosi lekciju. Svaka bol nosi smjer. Svijet komunicira s nama stalno, ali mi ne znamo jezik. Znamo ga samo kad smo tihi iznutra.
U jednom od svojih zapisa napisao je: “Kada mi se svijet uruši, on mi kaže da više ne držim istinu u rukama.” To znači da promjene koje doživljavamo nisu kazna nego poziv. Svijet se ruši samo kad gradimo na nečemu što nije stvarno.
Dick je vjerovao da su razlozi zbog kojih se stvarnost mijenja duboko povezani s učenjem duše. Nismo ovdje da bismo samo živjeli linearni život. Tu smo da bismo osvijestili ono što je već u nama — svjetlost koju smo zaboravili. Svaka promjena verzije stvarnosti bila je, za njega, pomak prema dubljoj istini.
Ovo ga je dovelo do misli koja je bila i najjednostavnija i najdublja: da je svijet živ. Ne kao koncept. Ne kao slika. Nego kao svjesno biće koje diše sa nama. “Ako gledaš svijet s ljubavlju,” pisao je, “on ti odgovori ljubavlju. Ako ga gledaš sa strahom, on se zatvori.”
U Metzu je publika to osjetila čak i ako to nije mogla razumjeti. U njegovom glasu bilo je nešto što nije pripadalo književnosti. Bilo je to sjećanje na svjetlost. Sjećanje koje je pokušavao prenijeti jezikom koji je bio premalen za dubinu koju je nosio.
U jednoj od svojih bilježaka napisao je: “Istina je prevelika da bi stala u riječ, ali riječ može biti vrata.” I zato je govorio u slikama, u metaforama, u intuicijama koje nisu objašnjavale, nego su otvarale. Nije želio dokazati da je svijet program. Želio je da čovjek osjeti da stvarnost diše.
Jedna od njegovih najdubljih misli bila je: “Mi smo sjećanja svjetlosti.” Time je mislio da naše postojanje nije rezultat slučajnosti nego nastavak jedne jedinstvene inteligencije koja se kroz nas prisjeća sama sebe. Svjetlost nas ne stvara izvana. Svjetlost nas stvara iznutra, kao što se sjećanje ponovno javlja nakon godina zaborava.
Za njega je to bilo oslobođenje. Ako smo sjećanja svjetlosti, onda se nikada ne možemo izgubiti. Ako smo dio svijesti koja nadilazi vrijeme, onda nijedna promjena stvarnosti nije prijetnja. Samo prelazak iz jednog oblika u drugi.
Dick je sve više shvatao da čovjek nije samo posmatrač svijeta nego njegov tihi graditelj. Govorio je da misao nije unutrašnja pojava nego građevina stvarnosti, da se svaka naša misao utiskuje u svemir kao oblik svjetlosti. Čak i kada toga nismo svjesni, učestvujemo u oblikovanju svijeta oko sebe. “Svemir nas ne sluša kroz uši,” napisao je, “nego kroz naše stanje iznutra.” Ako je unutrašnjost čovjeka rastrgana, i svijet će izgledati rastrgano. Ako je čovjek u skladu sa sobom, i stvarnost će postati skladnija.
Zbog toga je vjerovao da stvarnost ima moralnu strukturu. Ne moralnu u smislu pravila, zabrana ili religijskih propisa, nego moralnu u smislu odnosa između istine i svjetlosti. Kada čovjek živi u skladu sa sobom, svijet mu odgovara jasnoćom. Kada živi protiv sebe, svijet mu odgovara maglom. “Svetlost,” pisao je, “je uvijek tu. Ali vidi je samo onaj ko je unutra nosi.”
Njegov pogled na stvarnost nije bio romantiziran. Nije govorio da je sve dobro ili da sve ima jednostavan smisao. Govorio je da sve ima dubinu. Čak i bol. Čak i rasulo. U najtežim trenucima svog života, kada je patio od depresije, paranoje i sumnje u vlastiti razum, pisao je da osjeća kako ga kroz mrak prati prisutnost koja ga podsjeća da ništa nije slučajno. Da je svaki trenutak dio procesa buđenja.
U jednom od svojih najpoznatijih zapisa napisao je: “Ono što nazivamo tamom je prostor u kojem svjetlost uči vidjeti sebe.” To nije bila rečenica nade nego razumijevanja. Znao je da bez tame svjetlost ne može spoznati svoju narav. Da bez gubitka ne možemo naučiti cijeniti povratak. Da bez promjene svijeta ne bismo znali da postoji nešto što se ne može promijeniti.
U Metzu je pokušao to reći jednostavnim riječima, ali je znao da će ga shvatiti tek oni koji su spremni vidjeti pukotine na površini svijeta. Rekao je da postoji sila koja ispravlja stvarnost, i da se ta sila pojavljuje kada čovjek prestane da se drži svog straha. Kada se otvorimo, stvarnost se otvara. Kada se zatvorimo, stvarnost se zatvara.
Ono što je fasciniralo one koji su ga pažljivo slušali nije bila ideja da živimo u simulaciji. To su već čuli u različitim filozofskim krugovima. Ono što je bilo novo, duboko i uznemirujuće bilo je to što je Dick govorio kao neko ko je vidio iza zavjese. Ne kao mislilac, nego kao svjedok.
Njegove riječi nisu bile teorijske. Bile su iskustvene. Govorio je o svjetlosti koja ne misli, nego zna. O prisustvu koje ne govori, nego pamti. O stvarnosti koja nije struktura, nego proces. O vremenu koje nije tok, nego ogledalo. O svijesti koja nije u čovjeku, nego čovjek u svijesti.
Jednom je napisao: “Vidio sam da je svijet stvoren od sjećanja.” Sjećanja na šta? Na svjetlost. Na izvor. Na ono mjesto u kojem nema podjele između stvarnog i nestvarnog, između sna i jave, između mene i svijeta. Kada je vidio ružičasto svjetlo, rekao je da je osjetio da pripada nečemu što ga ne može izgubiti. I to mu je dalo mir.
Zbog svih tih uvida, Dick je vjerovao da je čovjek više od tijela, više od uma, više od identiteta. Govorio je da smo mi “komadi svjetlosti koji su zaboravili da su svjetlost”. Kada se toga sjetimo, prestajemo se bojati. Kada se toga sjetimo, svijet prestaje biti zatvor i postaje proces razotkrivanja.
Njegova najdublja misao bila je ova: “Stvarnost nije data. Stvarnost se bira.” Ne bira se spolja, ne bira se silom, nego iznutra, kroz frekvenciju svijesti. Ako čovjek izabere strah, vidjet će svijet koji ga plaši. Ako izabere svjetlost, vidjet će svijet koji odgovara svjetlošću.
I upravo zato je rekao da svaka naša misao oblikuje budućnost. Budućnost nije unaprijed određena, nego se formira dok svjetlost prolazi kroz naše odluke. Mi nismo žrtve stvarnosti nego njeni su-stvaraoci. Svaka svijest je sjemenka svemira.
Na kraju života, Dick je pisao da osjeća kako se stvarnost ubrzava. Kao da se zid između vidljivog i nevidljivog stanjuje. Rekao je da osjeća prisustvo iste one svjetlosti koja ga je dotakla 1974. godine, i da mu se čini kao da ga priprema za prelazak. Nije se bojao. Rekao je da svjetlost nikada ne pogriješi put.
Njegove posljednje riječi bile su jednostavne, tihe, bez drame: “Vidimo se u drugom svijetu.” Za njega to nije bio poetičan izraz. To je bila činjenična izjava. Znao je da postoje drugi svjetovi. Znao je da svjetlost nikada ne prestaje. Znao je da je naš život samo jedan sloj velikog polja stvarnosti.
Svijet koji vidimo nije sve. Svijet koji osjećamo je dublji. A svijet koji nas pamti je beskrajan. Philip K. Dick je to znao jer ga je svjetlost dodirnula. A mi se toga možemo sjetiti jer nas ista svjetlost promatra sada — dok čitamo ove riječi.
