U jesen 1977. godine, u gradu Metzu na sjeveroistoku Francuske, okupila se publika koja je očekivala večer književnosti, razgovor o budućnosti naučne fantastike i o novim tehničkim svjetovima koji tek dolaze. Nisu znali da će svjedočiti trenutku u kojem će pisac prestati govoriti o izmišljenom i početi govoriti o stvarnosti. Kad je na pozornicu izašao Philip K. Dick, izgledao je umorno, gotovo krhko, ali u očima mu je bilo nešto što je nadilazilo umor, sjaj koji se ne može glumiti. Govorio je tiho, ali glas mu je imao gustinu kao da iza njega stoji snaga koja ne dolazi od čovjeka. Nije čitao pripremljeni govor, nije objašnjavao svoje knjige, nije pokušavao zabaviti publiku. Govorio je kao čovjek koji nosi teret viđenja. Rekao im je da svijet koji nazivamo stvarnim možda to i nije, da možda živimo u nečemu što je nalik programu, konstrukciji, projekciji koja se stalno ispravlja. Rekao im je da se stvarnost povremeno mijenja, kao da se svemir korigira, i da se te promjene osjete kroz male pukotine u vremenu – kroz trenutke kad znamo da smo nešto već vidjeli, već čuli, iako nismo mogli. Publika je u početku mislila da se šali, ali dok je govorio, osjećali su da se u prostoriji mijenja gustoća zraka. On nije govorio kao pisac fantastičnih priča, nego kao svjedok.
Godinama prije tog govora, Dick je doživio iskustvo koje ga je promijenilo do srži. Bio je u svom domu u Kaliforniji, oporavljao se od bolesti i operacije, kad je na vratima ugledao djevojku s privjeskom u obliku ribe, simbola ranog kršćanstva. Iz tog malenog zlatnog oblika, rekao je, zasjalo je ružičasto svjetlo i ispunilo prostoriju. U tom trenutku osjetio je kao da mu je netko prenio znanje koje nije izvanjsko, nego unutarnje, kao da mu je svemir otvorio memoriju. Nije to bilo viđenje, nego sjećanje. Znao je, bez ijedne riječi, da stvarnost nije linearna, da vrijeme nije tok nego mreža, da postoji nevidljivi sloj iza onog što zovemo svijetom. Od tog trenutka, sve njegove knjige počele su disati tim uvidom.
Pisao je, kako bi rekao kasnije, da pokuša razumjeti ono što se dogodilo. Njegovi dnevnici, koji su kasnije nazvani Exegesis, bili su ogroman, nepregledan tok bilješki, pitanja, spoznaja i sumnji. Pisao je svaku večer, često do jutra, pokušavajući razjasniti misli koje nisu bile obične misli, nego doživljaji stvarnosti koja se mijenja pred njegovim očima. Tvrdio je da ponekad živi u dva vremena odjednom: u Americi sedamdesetih i u starom Rimu. Dok bi hodao ulicom, osjećao je miris prašine i tamjana, čuo bi šum koraka rimskih vojnika. U drugim trenucima sve bi nestalo, i bio bi opet u svom stanu, umoran, ali svjestan da ono što zovemo sadašnjost nije zatvorena.
Za Dicka svijet nije bio prostor, nego proces, stalno kretanje između informacija i svijesti. Nije vjerovao da stvarnost ima čvrstu strukturu; za njega je ona bila polje koje se stalno ažurira, kao da svemir sam sebe uči kroz nas. Kad bi rekao “realnost”, mislio je na mrežu signala, na protok svjetlosti koji svijest pokušava protumačiti kao stabilan svijet. Sve što vidimo, govorio je, samo je trenutni dogovor između percepcije i onoga što je izvan nje. Kad se promijeni informacija, promijeni se i svijet. U dubini svega, vjerovao je, postoji inteligencija koja to posmatra i povremeno intervenira.
To nije bila religijska ideja, nego iskustvena spoznaja. Dick nije govorio o Bogu kao liku, nego o živoj svjetlosti, o svijesti koja ima namjeru i smisao. U trenutku kad je doživio ružičasto svjetlo, znao je da je u dodiru s nečim beskrajno većim, ali ne izvanjskim, nego unutrašnjim. Nije to bila vizija iznad svijeta, nego svijest koja je probila granice sebe. Govorio je o “živom sistemu aktivne inteligencije” – VALIS – koji komunicira kroz svjetlost, kroz znakove, kroz slučajnosti koje to više nisu.
Kad je stao pred publiku u Metzu, pokušao je govoriti o tome jednostavno, kao da objašnjava tehnički kvar u mašini. Rekao je da je svijet možda već bio resetovan, da se stvarnost ponekad ispravi, a mi to ne znamo, osim po kratkom trzaju u osjećaju. Déjà vu, rekao je, nije iluzija, nego trag korekcije. Kad svemir promijeni osnovne parametre, mi to ne možemo pojmiti, ali tijelo i podsvijest znaju. Zato ponekad osjećamo da se nešto pomaklo, iako sve izgleda isto. Taj osjećaj nije slučajan – to je sjećanje sistema.
Govorio je mirno, ali s unutrašnjom snagom. U tom glasu nije bilo propovijedanja, bilo je samo svjedočenje. Neki su u njegovim riječima čuli ludilo, drugi proročanstvo. On sam nije tvrdio da zna istinu, samo da ju je dotakao. “Ako mislite da je ovaj svijet loš, trebali biste vidjeti neke od drugih”, rekao je. Publika se ponovo nasmijala, ali osmijeh se brzo ugasio. Osjetili su da govori ozbiljno, da iza ironije postoji iskustvo koje ne ostavlja izbor nego da se zapitaš: šta ako je stvarno tako?
Njegov pogled na svijet bio je ispred svog vremena, ali i izvan vremena. U njegovim rečenicama osjećala se intuicija nečeg što će tek desetljećima kasnije postati predmet kvantnih teorija. Govorio je kao da zna ono što nauka tek naslućuje: da posmatrač nije izvan eksperimenta, nego dio njega, da svemir vidi dok mi gledamo njega. Svijet nije statičan prizor, nego proces koji se rađa iz odnosa. Stvarnost nastaje u trenutku kad je promatramo.
Za Dicka to je bilo oslobođenje. Ako se stvarnost stvara pogledom, onda se može promijeniti. Ako je svijet informacija, onda se ta informacija može prekodirati. To ne znači da možemo proizvoljno stvarati svjetove, nego da je svijest uključena u njihovo oblikovanje. Onaj ko razumije tu vezu, prestaje biti žrtva stvarnosti i postaje njen su-stvaralac.
U svom govoru govorio je i o sjećanju. Tvrdio je da ponekad znamo stvari koje nismo naučili, prepoznajemo ljude koje nismo sreli, osjećamo tugu za događajima koji se nisu dogodili. To su, rekao je, tragovi drugih verzija stvarnosti. Naša svijest nije ograničena na jedan svemir, ona je most između mnogih. Svaki čovjek u sebi nosi biblioteku svjetova, a ono što zovemo intuicijom, deja vuom ili snom, samo su otisci drugih linija postojanja.
Za njega to nije bila fantazija, nego činjenica koja čeka potvrdu. U Exegesisu je napisao: “Naša svijest je radio prijemnik, a svemir je frekvencija koja se stalno mijenja. Kad se promijeni frekvencija, promijeni se i program koji zovemo stvarnost.”
U njegovim mislima postojala je i etička dimenzija. Ako je svijet živ i reagira na naše stanje, onda svaki naš čin ima težinu. Nije to bila moralnost propisa, nego moralnost percepcije. Ako gledamo s ljubavlju, svijet uzvraća svjetlošću. Ako gledamo sa strahom, sve se zatamnjuje. Svaka misao, rekao je, mijenja tekst stvarnosti. Svaka emocija upisuje novi redak u kod svemira.
Govorio je da svijet nije neprijatelj, nego ogledalo. Ako se u njemu vidi tama, to je zato što je u nama. Ako želimo svjetlost, moramo je unijeti pogledom.
U tom trenutku publika je ćutala. Shvatili su da ne slušaju predavanje, nego nešto što podsjeća na otkrivanje. On nije govorio o ideji, nego o iskustvu koje se već dogodilo. Bio je to čovjek koji je vidio svijet kako se ruši i ponovo sastavlja pred njegovim očima, i znao je da više ništa neće biti isto.
On je znao da govor o svijetu kao simulaciji nije teorija, nego opis iskustva svijesti. Svaka njegova rečenica otvarala je pitanje: ko ili šta je programer? Da li je to Bog, mašina, budućnost, ili samo naša viša svijest koja se kroz nas promatra? Dick nije tražio konačan odgovor. On je znao da je suština u samom procesu traženja. “Svemir,” napisao je u jednom od svojih zapisa, “nije stvoren da bismo ga razumjeli, nego da bismo kroz njega postali svjesni.” U tom smislu, stvarnost je učitelj, a mi smo učenici koji kroz bol i radost, kroz gubitak i čudo, dolazimo do sjećanja na to ko smo.
U tjednima nakon govora, neki su ga zvali prorokom, drugi ludakom, ali niko nije ostao ravnodušan. Ono što ih je uznemirilo nije bila ideja o paralelnim svjetovima, nego činjenica da je govorio s potpunim uvjerenjem, kao da je stvarnost već dokazala svoje promjenjivo lice. Njegov glas je bio glas nekoga ko ne govori iz pretpostavke, nego iz sjećanja. “Sve što vidimo,” rekao je, “možda je projekcija svijesti koja se izgubila u vlastitoj slici. A kad se probudimo, shvatimo da smo bili i slika i onaj koji gleda.”
Za njega svijet nije bio iluzija u smislu obmane, nego prostor učenja. Realnost je bila kao voda koja poprima oblik posude svijesti. Kad se svijest mijenja, mijenja se i oblik svijeta. I zato, govorio je, nema smisla pokušavati dokazati istinu – istina se ne dokazuje, ona se prepoznaje.
U mnogim intervjuima nakon tog govora ponavljao je isto: da je stvarnost fleksibilna, da nije fiksna. Da mi nismo zatočeni u svijetu, nego smo sudionici njegove izgradnje. Kad je 1981. rekao “živimo u programiranom svijetu,” mislio je da nije riječ o tehnologiji, nego o svijesti. Program nije elektronski nego misaoni, energetski, duhovni. Svaki čovjek nosi dio tog programa i stalno ga ažurira svojim mislima, svojim strahovima, svojim ljubavima.
Kada je pisao “Ubik,” roman u kojem se svijet raspada u vremenske slojeve, zapravo je opisivao ono što je osjećao u stvarnom životu. Kad bi zaspao, imao bi snove koji su djelovali stvarnije od budnosti. Kad bi se probudio, osjećao bi da se slojevi svijeta ne vraćaju na isto mjesto. U tim trenucima bi znao: svemir nije nešto izvan nas, on se događa u nama.
U njegovim kasnim zapisima često se ponavljala riječ “svjetlost.” Ne svjetlost kao metafora, nego kao stvarna supstanca svijesti. Rekao je: “Svjetlost misli, svjetlost vidi, svjetlost pamti.” Bio je uvjeren da je ono što zovemo materijom samo zgusnuta svjetlost, usporena do tačke u kojoj stvara dojam čvrstoće. Kad bi se ubrzala, sve bi se pretvorilo u misao.
U njegovom svijetu, sve što postoji bilo je živo. Čak i zidovi, rekao je, imaju pamćenje. “Ako zid gleda čovjeka,” pisao je, “možda ga i razumije.” Takva misao nije bila ludilo nego intuicija jedne nove fizike – fizike u kojoj svijest nije nusprodukt, nego temelj. Danas, u doba kvantne teorije informacija, mnogi naučnici dolaze do istih zaključaka.
No Dick nije pisao da bi dokazao bilo što. On je pisao da bi preživio. Kad mu se svjetlost prvi put pojavila, nije znao što da radi s njom. Nije to bila ekstaza, nego šok. Svjetlost ga je obasjala, ali i rasklopila. Morao je pronaći jezik kojim bi se sastavio ponovo. I taj jezik je bio jezik priče. Svaki roman bio je pokušaj da prevede iskustvo koje nadilazi riječi. Svaki lik bio je ogledalo njegovih sumnji.
Pisao je brzo, gotovo manično, kao da mu neko diktira. U nekim trenucima znao je da piše iz sebe, ali u drugima je osjećao kao da piše kroz njega neko drugo biće. Nazvao ga je “transcendentnim umom”, ili jednostavno, “ona svjetlost koja zna.” Govorio je: “Ja sam tipka na tastaturi kroz koju svemir piše svoj roman.”
U svemu što je radio, pokušavao je razumjeti odnos između čovjeka i nevidljivog. Kad bi ga pitali što misli da je stvarno, rekao bi: “Stvarno je ono što te mijenja.” Ako nešto ne mijenja tvoju svijest, to nije stvarno, to je sjena. Ako te dotakne, probudi, pomjeri iznutra, to je stvarno.
U Exegesisu je napisao da je svijet kao zrcalo koje se sjeća svakog pogleda. Svaki naš čin, misao i osjećaj ostaju upisani u strukturi postojanja. Svemir nas poznaje, jer smo njegov dio. On nije mehanizam nego sjećanje. I kad se svijet “popravlja”, kad se resetuje, to je pokušaj tog živog sjećanja da se vrati u ravnotežu.
Zato je u Metzu rekao da možda već živimo u ispravljenom svijetu, a da su tragovi starog još u nama. Kad nas uhvati tuga bez razloga, kad osjećamo nostalgiju za nečim što nismo proživjeli, to je, govorio je, znak da se sjećamo prethodne verzije stvarnosti. Naša duša pamti svjetove koje je izgubila.
Za njega to nije bila apstrakcija, nego osjećaj koji je živio svakodnevno. Kad bi gledao ljude, osjećao je kao da ih vidi kroz dva sloja – jedan sadašnji i jedan davni. Kao da svi mi postojimo u mnogim verzijama, a ova u kojoj mislimo da smo jedini samo je jedna među beskrajnima.
Takva misao nije bila opasna, nego oslobađajuća. Ako postoji mnogo svjetova, onda ništa nije nepovratno izgubljeno. Ako postoji beskonačno mnogo verzija postojanja, onda i mi uvijek imamo mogućnost popravke, preobražaja, povratka.
Nije čudo što su mnogi nakon njegove smrti rekli da je bio prorok digitalnog doba. No on nije govorio o računalima nego o svijesti. Kad bi danas gledao kako ljudi uranjaju u virtualne svjetove, rekao bi: “Ono o čemu sam govorio nije tehnologija, nego način na koji stvarnost već radi.” Naša sjećanja, želje i misli već stvaraju svjetove, samo to sada činimo i izvan sebe, na ekranu.
Njegova poruka bila je tiha, ali snažna: stvarnost je živa, i ako je slušamo, ona nam odgovara. Svemir nije mašina, nego dijalog. On ne traži vjeru, nego pažnju. Kad pogled postane svjestan, svjetlost odgovori.
Za Dicka stvarnost nije bila fiksni okvir nego disanje svjetlosti. Govorio je da se svijet ponaša poput sna koji sanja sam sebe i stalno se budi u novim oblicima. Nije vjerovao u čvrste granice između života i smrti, stvarnog i zamišljenog. Smatrao je da su to samo različite frekvencije istog toka svijesti. “Sve je san koji se pokušava sjetiti da je stvaran,” zapisao je u jednoj bilješci. “A čovjek je trenutak tog sjećanja.”
Nakon iskustva s ružičastim svjetlom, rekao je da osjeća kako ga netko ili nešto promatra. Ali to promatranje nije bilo prijetnja, nego briga, nadzor bez kontrole, pogled koji zna više nego što um može razumjeti. Osjećao je da ta inteligencija vidi sve svjetove odjednom, da zna kako se svaka misao odražava u prostoru i vremenu, kako svaki strah stvara svoje slike, a svaka nada otvara novi svijet. Kad bi pokušao to objasniti, rekao bi da je svemir sjećanje koje uči da voli.
Kroz tu ideju sve njegove priče dobile su novu dubinu. Likovi koji su gubili razum više nisu bili tragični, nego simboli buđenja. Oni koji su se srušili u konfuziju zapravo su prelazili prag percepcije. Svaka pukotina u stvarnosti bila je prilika da se vidi dublje. “Kad se svijet raspada,” rekao je, “to nije kraj. To je trenutak kad stvarnost pokazuje svoje slojeve.”
Tako je i njegov govor u Metzu postao više od književnog događaja. Bio je to poziv na buđenje iz sna kolektivne sigurnosti. Govorio je da svijet nije stabilan zato što nije dovršen. On se stalno piše. “Postojanje,” rekao je, “nije gotov proizvod, nego proces korekcije.” U toj rečenici krije se cijela njegova filozofija. Ako je svijet proces, onda je svaka patnja pokušaj ravnoteže, svaka promjena znak da stvarnost pokušava doseći sklad.
Kad bi ga pitali vjeruje li u Boga, odgovarao bi: “Vjerujem u svjetlost koja zna.” Taj izraz bio je srž njegovog odnosa prema onome što je doživio. Svjetlost nije bila neko drugo biće, nego svijest koja zna više od nas. Ponekad ju je osjećao kao prisutnost, ponekad kao dah u mislima, ponekad kao tiho znanje koje dolazi bez razloga. “Kad mi svjetlost govori,” napisao je, “to nije glas. To je trenutak u kojem znam ono što nikada nisam naučio.”
U tom osjećaju svijeta kao živog polja informacija, Dick je pronašao i novi smisao etike. Ako je sve povezano, ako svaka misao mijenja svijet, onda je svaka odluka čin stvaranja. “Kad lažemo,” napisao je, “program svijeta gubi jasnoću. Kad govorimo istinu, svemir postaje koherentan.” Moral više nije bio skup pravila, nego odnos sa stvarnošću. Čovjek nije trebao slijediti zakon, nego svjetlost u sebi.
Zbog takvih misli smatrali su ga opasnim. Njegova sposobnost da razotkrije krhkost stvarnosti činila je ljude nervoznima. Nisu voljeli kad im je govorio da možda ne postoje u verziji svijeta u kojoj misle da jesu. Ali on nije želio da ih uplaši. Želio je da ih probudi. Znao je da se promjena stvarnosti ne događa spolja, nego iznutra, i da se buđenje svijesti širi poput svjetlosnog vala. “Kad se jedan čovjek probudi,” govorio je, “svemir se sjeti samog sebe.”
U njegovom pisanju bilo je i nježnosti i bola. Nije to bio hladan filozofski govor, nego ljudsko svjedočenje o čudu i tjeskobi istovremeno. Znao je da spoznaja da svijet nije čvrst može biti zastrašujuća, ali je znao i da iza te spoznaje počinje sloboda. Ako ništa nije čvrsto, onda ništa nije izgubljeno. Ako stvarnost nije zatvorena, onda se svaki život može popraviti, svaki svijet obnoviti.
Nije želio stvarati religiju, ali je znao da ono što je doživio ima sveti karakter. U tom svjetlu vidio je da je sve prožeto smislom. Nema slučajnosti, nema izgubljenih trenutaka. Sve pripada jednom većem obrascu koji uči kroz nas. Kad bi o tome pisao, činilo se da piše molitvu, iako nikada nije koristio religijski ton. Pisao je kao čovjek koji zna da se svjetlost ne mora obožavati – dovoljno ju je prepoznati.
Nakon Metza, vratio se u Kaliforniju i nastavio pisati, ali više nije bio isti. Govorio je da osjeća kako se svijet ubrzava, da se stvarnost sve brže prepisuje. Ponekad bi rekao: “Svemir se ažurira kao tekst, i mi smo riječi koje se stalno prepravljaju.” Znao je da su granice između stvarnosti i fikcije potpuno nestale. Kad bi napisao roman, često bi se kasnije neki detalji iz njega dogodili u stvarnom životu. To ga nije plašilo, samo je potvrdilo ono što je već znao: da stvarnost i priča imaju isti izvor.
U posljednjim godinama života osjećao je da mu se svjetlost polako vraća. Pisao je da čuje šapat koji ga umiruje. “Ne brini,” čuo bi, “ovo je samo jedna verzija. Ima ih još.” Te riječi postale su mu izvor mira. Znao je da smrt nije kraj, nego prelazak u drugi sloj. Kad su ga prijatelji pitali što misli da će biti poslije, rekao je: “Vidimo se u drugom svijetu.”
Njegov govor u Metzu nije bio teorija, nego početak razumijevanja koje još traje. Kad danas čitamo njegove rečenice, prepoznajemo da smo već u svijetu koji je opisivao. Svijet koji se stalno ažurira, koji se sastoji od informacija, svjetlosti i svijesti. On je prvi osjetio ono što mi sada živimo – da stvarnost nije data, nego se stvara svakim pogledom.
Philip K. Dick je u tom smislu bio prorok svjetlosti, ali ne zato što je znao budućnost, nego zato što je vidio sadašnjost onako kako jeste – kao živi organizam koji se stalno rađa iz svijesti. Kad se sjetimo njegovih riječi, svijet postaje tanji, ali ne slabiji. Ispod njegove površine počinje svjetlucati ono što je on vidio: beskraj koji gleda kroz nas.
