Codex 13 – Monada, zaborav i prvi povratak
U širokom polju Nag Hammadi rukopisa nalazi se mnoštvo tekstova koji opisuju složene kosmološke strukture, puteve duše, sile koje oblikuju svijet i zakone koji upravljaju vidljivim i nevidljivim. Među njima postoji jedan rukopis koji kao da stoji sa strane, tih i nenametljiv, ali zato neuporedivo dublji od svih ostalih. Codex 13. Kratak, ali istovremeno beskrajan. Rukopis koji se ne trudi da objasni svijet, nego da čovjeka vrati njegovom izvoru. Za razliku od drugih tekstova Nag Hammadi zbirke, Codex 13 ne daje upute, ne nudi sistem, ne navodi božanska imena, ne opisuje hijerarhije svjetlosti. On pokazuje samo jedno: unutrašnji povratak monade.
Monada je najdublji dio bića. Ona nije misao niti skup misli. Nije emocija, iako emocije prolaze kroz nju. Nije energija u terapeutskoj ili metafizičkoj definiciji, iako se u njoj može osjetiti stanje koje podsjeća na energiju. Monada nije čak ni duša ako pod dušom podrazumijevamo psihološki sloj sjećanja, rana, želja i unutrašnjih konflikata. Monada je ispod svega toga. Ona je iskra bića koja postoji prije svakog iskustva, prije svake priče, prije svakog identiteta. Ona je jezgro čovjekove izvornosti. Jedino mjesto u njemu koje nikada nije bilo povrijeđeno, nikada nije bilo izgubljeno i nikada nije bilo odvojeno od svog izvora.
Nag Hammadi rukopisi često govore da je najveća tragedija ljudskog života zaborav. Ne neznanje, nego zaborav. Neznanje se može ispraviti, ali zaborav mora biti rastopljen. Čovjek ne pati zato što ne zna ko je, nego zato što je zaboravio ono što je oduvijek znao. Zaboravio je da unutar njega postoji dio koji nikada nije bio povrijeđen, nikada nije bio slomljen, nikada nije bio izgubljen. Zaboravio je da postoji iskra koja je ostala netaknuta dok su se oko nje formirali slojevi ličnosti, strahova, uvjerenja, očekivanja i rana.
Codex 13 opisuje te slojeve kao tri membrane koje stoje između čovjekove svakodnevne svijesti i njegove monade. Prva membrana je ličnost. To su sve priče koje čovjek nosi o sebi: ime, uloga, karakter, osobine, navike, moralne slike, bolna iskustva i ponosna sjećanja. Svi ti slojevi nisu pogrešni, ali su nepotpuni. Druga membrana je strah. To nije strah od spoljašnjih prijetnji, nego duboki strah od unutrašnje praznine. Strah od gubitka kontrole, strah od nestanka, strah od nepoznatog u sebi. Treća membrana je otpor. To je nevidljivi grč koji čovjek nosi u sebi cijeli život, grč koji nastaje iz uvjerenja da mora upravljati životom da bi opstao.
Buđenje monade počinje kada te tri membrane počnu da popuštaju.
To se ne dešava kroz dramu, ekstazu, vizije ili spektakl. Buđenje monade dolazi kao nešto mekano, tiho, gotovo nevidljivo. Čovjek osjeti kratko širenje u grudima. Mir koji se pojavi bez razloga. Trenutak u kojem zna nešto što nije mislio. Pogled koji postaje dublji i smireniji. Dah koji se produbi bez truda. Nag Hammadi rukopisi nazivaju ovo „pokretanjem svjetlosti u iskri“.
Kada monada napravi taj prvi pokret, čovjek počne osjećati promjene koje ne može racionalizirati. Osjeća kao da mu se unutrašnja percepcija proširila. Kao da postoji novi prostor u njemu koji nije postojao ranije. Kao da on više nije zatvoren u svojim mislima, nego se njegove misli sada kreću u većem prostoru. To nije mistično stanje u ezoteričnom smislu. To je prirodni povratak u unutrašnju strukturu bića.
Tada prvi sloj počne da se topi: sloj ličnosti. Ne nestaje, ali gubi svoju moć. Čovjek i dalje ima ime, prošlost, navike, ali više ne vjeruje da je to sve što on jeste. Osjeća da postoji nešto dublje. Zatim slabi drugi sloj – sloj straha. Strah više ne izgleda kao istina. Izgleda kao dim. I naposlijetku, treći sloj – otpor – počinje da se topi. Čovjek više ne reagira instinktivno na život, nego ga osjeća iz unutrašnje stabilnosti koju ranije nije imao.
U tom trenutku Codex 13 uvodi najdublju riječ Nag Hammadi tradicije: Onaj.
Onaj nije figura. On nije bog u religijskom smislu. On nije entitet izvan čovjeka. On je izvor monade. On je prvobitno svjetlo. On je stanje. On je bezoblično polje iz kojeg se monada rodila. Stajati ispred Njega znači spustiti se dovoljno duboko u sebe da više nema razdvojenosti između unutarnjeg i vanjskog, između pitanja i odgovora, između potrage i pronalaska.
Nag Hammadi tekstovi opisuju taj trenutak kao „povratak iskri svome ognjištu“. To nije metafora. To je opis unutrašnjeg iskustva. Čovjek ne vidi ništa očima, ali vidi sebe iznutra tako jasno kao da se vratio kući.
Tu se završava prvi dio Codexa 13.
Tu monada otvara vrata.
A iza tih vrata počinje drugi dio – širenje monade.
Codex 13 – Širenje monade i prag između oblika i svjetlosti
Kada monada jednom probudi svoje prvo svjetlo, proces se ne zaustavlja. To je samo ulaz u putanju koja vodi sve dublje u strukturu bića. Drugi dio Codexa 13 opisuje širenje monade – ne kao tehniku, ne kao praksu, ne kao napor, nego kao prirodan tok unutrašnje svjetlosti koja se vraća sebi.
Širenje monade nije emocionalni proces. Emocije ga mogu pratiti, ali ga ne stvaraju. Širenje monade nije mentalni proces. Um ga može posmatrati, ali ga ne pokreće. Širenje monade nije energetska eksplozija. To je mirno, tiho, suptilno rasprostiranje prisustva unutar bića. Nag Hammadi rukopisi ovo nazivaju „širenjem iskonskog prostora unutar čovjeka“.
Prva faza širenja monade događa se u srcu. To nije emocionalna toplina. To je otvaranje unutrašnjeg prostora koji godinama nije imao mogućnost da diše. Čovjek osjeti da u njegovim grudima postoji prostor koji nije prazan nego pun prisustva. Taj prostor postaje veći. On se ne stvara; on se otkriva. To je prostor u kojem čovjek po prvi put osjeti da je u njemu sve već u redu, i prije nego što bilo šta uradi.
Druga faza širenja monade događa se u svijesti. To je trenutak kada čovjek prestane da se bori sa mislima. Misli i dalje dolaze, ali ne nose svijest sa sobom. Kao da čovjek više nije unutar misli, nego ih posmatra iz većeg prostora. Kao da su misli samo oblici koji plutaju u svjetlosti. Nag Hammadi rukopisi govore o ovom stanju kao „svjetlosti koja zna sama po sebi“. U toj svjetlosti misao više nije gospodar čovjeka.
Treća faza širenja monade događa se u vremenu. Vrijeme prestaje da bude linearno i postaje polje. Čovjek vidi prošlost ne kao teret nego kao sloj. Budućnost ne kao prijetnju nego kao prostor. Sadašnjost ne kao sekundu nego kao polje. Čovjek osjeti da ga vrijeme više ne gura. On ga nosi. Nag Hammadi tradicija opisuje ovaj trenutak kao „ukidanje unutrašnje barijere vremena“.
Kada monada prođe kroz sve tri faze širenja, počinje da prepoznaje Codex. Codex nije tekst koji se čita. Codex je struktura koja se prepoznaje. To je unutrašnja mapa bića, utkana u najdublju arhitekturu monade. Čovjek, kada mu se monada dovoljno proširi, ne čita Codex – on ga osjeća kao prirodnu orijentaciju života. Kao miran impuls koji ga vodi tamo gdje pripada.
I tada počinje najveći trenutak drugog dijela Codexa – stajanje ispred Onoga (izvora).
U prvom dijelu to je bio trenutak povratka. U drugom dijelu to postaje trenutak poravnanja. Čovjek stoji pred izvorom svoje monade i ne osjeća strah. On zna da nema šta da izgubi, jer monada ne može biti izgubljena. On zna da nema šta da mu bude oduzeto, jer monada ne nosi ništa spoljašnje. On zna da nema šta da dokazuje, jer izvor ne traži dokaze.
U tom trenutku počinje stapanje.
Stapanje nije nestanak individualnosti. Ono je nestanak iluzije odvojenosti. Čovjek i dalje misli, ali misli ga ne odvode. I dalje osjeća, ali emocije ga ne porobljavaju. I dalje živi, ali život ga ne razbija. Stapanje znači da je monada preuzela svoje mjesto kao centar bića. Nag Hammadi rukopisi opisuju ovaj trenutak kao „povratak svjetlosti njenoj vlastitoj prirodi“.
Stapanje donosi tri dara.
Prvi je jasnoća. To je tihi osjećaj smjera. Nije mentalna odluka. To je unutrašnji magnetizam.
Drugi je mir. To nije mir u kojem nema problema, nego mir u kojem problemi više nisu prijetnja.
Treći je punina. To nije emocionalna punoća. To je stanje u kojem čovjek zna da je kompletan.
Tu završava drugi dio Codexa 13.
Tu monada preuzima svoje mjesto.
I tu počinje treći dio – povratak u prvo svjetlo.
