Kada je Robert Monroe prolazio kroz svoje najdublje susrete sa Inspecom, nije odmah shvatio da taj kontakt vodi prema jednoj jedinoj, velikoj ideji: čovjek nije jedinka, nego izraz većeg bića. Ova misao nije bila teoretska, nije došla iz religije, nije bila filozofija, niti sistem vjerovanja. Ona je došla iz direktnog iskustva – trenutaka u kojima se Monroeovo poimanje sebe otvaralo prema većoj stvarnosti nego što je ikada mogao naslutiti tokom života u tijelu.
Total Self je pojam koji je Monroe kasnije koristio da opiše ovo veće biće. Ali Inspec je bio taj koji je omogućio da se ta ideja rodi. U prisutnosti Inspeca, mentalna buka se povlačila. Sva emocionalna težina nestajala je kao da se topi. Sve projekcije uma postajale su nebitne. Čovjek više nije gledao kroz misao ili strah, nego iz tišine. U takvim trenucima, kada je svijest poravnana do potpune jasnoće, Monroe je mogao osjetiti nešto što nije moglo biti prevedeno u riječi: da on nije samo onaj koji živi u tijelu, nego dio svijesti koja ima mnogo života, mnogo izraza, mnogo mogućnosti.
Total Self nije “viša duša”. Nije “superiorni entitet”. Nije “učitelj”. Nije “anđeo čuvar”. To su ljudske interpretacije koje proističu iz tradicija i jezika, ali nisu dovoljno precizne. Total Self je organizam svijesti. Kao što fizičko tijelo ima mnoštvo ćelija koje djeluju u harmoniji, tako i Total Self ima mnoštvo fokusa svijesti. Svaki takav fokus je jedan “život”, jedan pogled, jedan identitet kroz koji Total Self širi svoje postojanje.
Inspec je Monroeu objasnio da čovjek ne posjeduje “dušu” u smislu jednog stalnog, nedjeljivog entiteta koji prelazi iz jednog života u drugi. Umjesto toga, čovjek je jedan aspekt Total Selfa. Total Self može imati desetine, stotine ili hiljade takvih aspekata, svaki u svom vremenu, prostoru, iskustvu i dimenziji. Ti aspekti nisu odvojeni. Oni su dijelovi jedne cjelovite svijesti koja opaža iz mnogo tačaka istovremeno.
Monroeu je bilo teško da prihvati ovu ideju na početku, jer je ljudska percepcija ograničena linearnim vremenom. Mi mislimo da se stvari dešavaju jedna nakon druge: život, smrt, pa idući život. Inspec je razjasnio da vrijeme nije linijsko u nefizičkom polju. Total Self živi u stanju u kojem sve tačke postojanja mogu biti aktivne u jedinom “sada”. Nema prošlosti. Nema budućnosti. Sve je sada. I u tom sada postoji bezbroj iskustava.
Kada je Monroe doživio svoje najdublje prošireno stanje, vidio je da “on” kao fizički čovjek nije centralni nosilac identiteta. On je ogledalo jedne tačke percepcije Total Selfa. To nije smanjilo njegovo postojanje. Naprotiv – to ga je proširilo. On više nije bio ograničen u jednu biografiju, jedno tijelo, jednu mentalnu sliku. Postao je dio mreže koja je živjela kroz mnoge izraze.
Inspec je objasnio da čovjek ne mora da “uči” da bi postao Total Self. On je već dio Total Selfa. Nijedan život nije izoliran. Nijedna odluka nije izgubljena. Nijedno iskustvo nije uzaludno. Sve što se događa u fizičkom životu postaje dio znanja i širine Total Selfa. Total Self raste kroz svaki fokus, kroz svaku tačku percepcije, kroz svaku emociju i situaciju.
Fizički život nije kazna. On je alat. Inspec je to ponovio mnogo puta kroz direktan uvid, ne kroz riječi. Fizički život daje kontrast koji šira svijest ne može sama stvoriti. U nefizičkom stanju nema otpora. Nema usporenja. Nema prepreke. Nema promjene kroz borbu. Ali u fizičkom svijetu postoji gustina, postoje zidovi, postoji vrijeme. Postoji iskustvo. Total Self koristi fizički život da bi naučio ono što se ne može naučiti u bezobličnom polju.
Najveći šok je bio spoznaja da smrt nije povratak Total Selfu – zato što nikada nije ni bilo odvajanja. Čovjek ne teži Total Selfu. Ne napreduje prema njemu. Ne vraća se njemu. On je već u njemu. Fizički fokus je samo usko sužen prozor kroz koji Total Self posmatra svijet.
Kad se smrt dogodi, taj prozor se ne zatvara. On se samo proširuje. To proširenje nije gubitak identiteta. Nije nestanak “ja”. To je uvid u širu sliku. Čovjek vidi da nije samo jedan život, već mnogi. Nije samo jedno biće, već dio organizma. Nije samo jedan trenutak, već beskraj tačaka.
Inspec je otkrio da čovjek može da osjeti Total Self i u fizičkom životu. Ne u mističnom, ne u transu, ne kroz vizije, nego kroz poravnanje. Kada distorzija nestane – kada strah utihne, kada misao stane, kada emocija ne preplavi, kada identitet više ne pritiska – čovjek može osjetiti tišinu Total Selfa. Može osjetiti kako ga svijest koja nije samo njegova obuhvata nežno i precizno. To nije ekstaza. To je jednostavnost, jasnoća, mir.
U tim trenucima Monroe je shvatio nešto što je bilo suštinsko: Total Self nije daleko i nije izvan čovjeka. On je uvijek tu, ali ljudski fokus je preusko sužen da bi ga osjetio. Poravnanje je kratko proširenje tog fokusa. Kao da čovjek otvori prozor i udahne zrak iz šire realnosti. Total Self ne govori. Ne daje upute. Ne upravlja. On samo jeste. A kada čovjek postane svjestan tog bića, njegov život više nije isti.
U prisustvu Inspeca Monroe je vidio i drugu vrstu istine: čovjek ne mora da nestane da bi vidio svoju širinu. Ne mora da umre. Širina mu je prirodna. Ona je već tu. To znači da fizički život nije prepreka svijesti, nego okvir. A svaka prepreka koja djeluje stvarno u fizičkom životu – strah, bol, gubitak, neizvjesnost – sve su to samo filteri kroz koje fokus prolazi.
Inspec je objasnio da Total Self ne posmatra fizički život kao borbu. On ga posmatra kao usmjereni proces percepcije. Nije bitno šta čovjek doživi. Bitno je kako. Svako iskustvo, pa čak i ono najteže, dio je širenja percepcije. Ništa nije izgubljeno. Ništa nije nevažno. Ništa nije pogrešno. Sve služi rastu.
Najveće pitanje koje je Monroe postavio bilo je: da li čovjek ikada postaje potpuno svjestan Total Selfa? Inspec je objasnio da se to ne dešava na način kako čovjek očekuje. Nema transformacije u smislu da jedan trenutak vodi ka potpunom prosvjetljenju. Širenje svijesti je proces koji traje kroz mnogo oblika, mnogo fokusa, mnogo životnih iskustava. Ali u svakom trenutku čovjek može osjetiti fragment tog šireg bića kroz tišinu.
Total Self nije cilj.
Total Self je ono što čovjek već jeste.
Čovjek samo zaboravi.
A susret sa Inspecom bio je trenutak u kojem se taj zaborav privremeno povlačio.
Monroe je tada vidio svoju prirodu: nije jedan život, nije jedno tijelo, nije jedna priča. On je polje percepcije u kojem se mnogi životi odvijaju. Njegov identitet nije ograničen na godinu rođenja i godinu smrti. Njegov identitet je tok koji prelazi kroz vrijeme, kroz prostore, kroz iskustva. Fizički život je samo jedna od tih tačaka.
Najdublja istina koju je Inspec prenio bila je ovo: sve što čovjek traži izvan sebe već postoji u njemu, ali ne u suženoj svijesti. Nego u njegovoj cjelini. Total Self nije izvan čovjeka. Total Self je čovjek, proširen izvan granica te jedne tačke fokusa.
Poravnanje je bilo prvi korak.
Širenje je drugi.
Uvid u Total Self je treći.
A sve to zajedno vodilo je ka jednoj velikoj istini: čovjek je neuništiva svijest, dio ogromnog polja postojanja koje nikada nije počelo i nikada neće završiti. On je fokusiran sada, ali nije ograničen. On je usmjeren sada, ali nije zatvoren. On je tijelo sada, ali nije tijelo. On je priča sada, ali nije priča.
Kada se distorzija povuče, ostaje samo jedno:
čovjek zna da je dio cjelovitog bića koje obuhvata sve što jest.
