Kada je Robert Monroe prvi put napustio tijelo spontano, bez ikakve namjere i bez pripreme, nije znao da će se time otvoriti vrata jednom od najdubljih uvida u ljudsko postojanje. Smrt je za većinu ljudi najveća nepoznanica, najveći strah i najveća distorzija percepcije. Ali za Monroeoa, smrt je postala most prema razumijevanju strukture svijesti. A Inspec je bio onaj koji mu je dao najjasniju, najtišu i najprecizniju sliku onoga što se zaista događa kada život u tijelu završi.
Najprije treba razumjeti da smrt nije događaj. To je proces. To nije prekid, nego širenje. To nije nestanak, nego povratak u prirodniji oblik svijesti. Smrt nije gubitak. Ona je prelazak iz uskog fokusa u širi opseg percepcije. A za Total Self, smrt nije ništa dramatično. Ona je kao disanje: jedan udah u materiji, jedan izdah u nefizičkom prostoru.
Inspec je objasnio da smrt ima tri faze.
One nisu senzacionalne.
Nisu mistične.
One su jednostavne kao prelazak iz jedne sobe u drugu, ali ljudska distorzija ih čini dramatičnim.
Prva faza je otpuštanje tijela.
Druga faza je ulazak u prostranije stanje.
Treća faza je poravnanje sa širim poljem svijesti.
U prvoj fazi svijest se odvaja od fizičkog oblika. To se može osjetiti kao vibracija, kao osjećaj lebdenja, ponekad kao „klizanje“, a ponekad kao miran prijelaz. Neki ljudi dožive tamu, neki svjetlost, neki neutralni prostor, a neki ništa, jer prelazak može biti trenutan. Ovdje ne postoji bol. Bol pripada tijelu. Kada tijelo prestane da funkcioniše, prestaju i njegov nervni sistem i njegove reakcije. Svijest se oslobađa.
Inspec je objasnio da u trenutku smrti svijest ne gubi sebe. Nema konfuzije. Nema gubitka. Ono što čovjek jeste u tom trenutku ostaje. On ne postaje nešto drugo. On samo postaje svjestan više nego prije. Ako je distorzija jaka, može se pojaviti zbunjenost. Ako je strah dominantan, mogu se pojaviti emocionalne slike. Ali to nije stvarnost. To su unutrašnje projekcije.
U drugoj fazi, kada se svijest odvoji od tijela, čovjek ulazi u polje percepcije koje nije ograničeno fizičkim zakonima. To polje Monroe je nazivao Focus 23, 24, 25 i 26 – zone u kojima se nalaze fragmenti svijesti koji još uvijek drže strah, privrženost, nejasnoće i nedovršene emocionalne obrasce. Inspec nikada nije ulazio u ove zone kao učitelj, ali je objasnio da su to privremeni prostori. Nijedan fokus ne ostaje tu trajno. Ti prostori su kao emocionalne sobe u kojima svijest boravi dok ne otpusti teret.
Treća faza je oslobađanje.
To je trenutak u kojem svijest prelazi iz ograničenog emocionalnog polja u stanje poravnanja. Tu distorzija gotovo nestaje. Tu čovjek prvi put vidi da smrt nije kraj. Nije gubitak. Nije nestanak. To je povratak domu.
U tom prostoru Monroe je osjetio nešto što ga je zauvijek promijenilo – tišina. Ne tišina bez zvuka, nego tišina bez reakcije. Tišina u kojoj nema straha, nema potrage, nema uslovljenosti, nema vezanosti. To je tišina u kojoj čovjek zna da je živ, ali zna i da je izvan svega što ga je određivalo dok je bio u tijelu.
Inspec je objasnio da u tom poravnatom stanju čovjek prvi put vidi sebe kao dio Total Selfa. To nije vizija. To je percepcija. To nije ekstaza. To je jasnoća. Total Self nije figura. Nije osoba. Nije svjetlosni entitet. Total Self je polje. To polje je organizam svijesti koji obuhvata sve živote, sve tačke percepcije, sve vremenske linije i sve iskustvene kontraste.
Kada svijest dođe u taj prostor, vidi da se nikada nije odvojila od Total Selfa. To je možda najdublja istina koju je Inspec ikada prenio Monroeu: čovjek nije “dio” svoga Total Selfa. Čovjek jeste Total Self pod jednim fokusom. To znači da smrt nije povratak nečemu izvan sebe. To je povratak sebi.
U tim trenucima svijest može vidjeti svoje prethodne živote, ali ne na linearni način. Može vidjeti svoje druge fokuse, ali ne kao tuđe živote. Može vidjeti sve svoje izraze u jednom jedinom trenutku, kao mapu koja se prostire istovremeno u svim smjerovima.
Ono što je Monroe nazvao Parkom – prostorom iscjeljenja i prilagodbe – bio je jedan od načina na koji svijest može procesuirati prelazak. Inspec je objasnio da Park nije mjesto, nego stanje. To je stanje u kojem se emocionalne distorzije rastapaju, identitet se čisti od uskih veza sa fizičkim životom, a svijest se poravnava kako bi se mogla spojiti sa svojim širim opsegom.
Inspec je objasnio da Park postoji jer mnoge svijesti ne mogu odmah prihvatiti širenje. Prevelika brzina bi stvorila novi talas distorzije. Zbog toga prelaz može biti postepen. Svijest koja se boji smrti stvara slike kako bi sebi olakšala transformaciju. Ljudi koji očekuju vjerske likove mogu ih vidjeti. Ljudi koji očekuju svoje preminule voljene mogu ih doživjeti. Ti prikazi nisu objektivni entiteti, nego perceptivne konstrukcije koje služe samo jednoj svrsi: da smanje otpor.
Kada otpor nestane, slike nestaju. Ostaje prostor. Ostaje prisutnost. Ostaje mir.
Tada svijest ulazi u potpuno poravnanje.
U tom stanju čovjek vidi ono što je za života mogao samo naslutiti: da on nije jedan čovjek, nego polje. Da nije jedan život, nego tok. Da nije odvojen, nego spojen sa svim svojim drugim izrazima. Da nije mali, nego beskrajan u percepciji.
U tom stanju svijest više ne osjeća strah od smrti, jer vidi da niko nikada nije umro. Postojao je samo prelazak iz jednog fokusa u drugi. Umrijeti ne znači nestati. Umrijeti znači proširiti se.
Inspec je objasnio da izbora inkarnacije nema u religijskom smislu. Ne postoji sud koji određuje gdje će čovjek ići. Ne postoji kazna. Ne postoji nagrada. Sve odluke dolaze iz polja Total Selfa. To polje ne bira život na osnovu moralnih kriterija. Ono bira život na osnovu iskustvenog kontrasta.
Ako je Total Self prošao kroz iskustva radosti, može izabrati život vezan za otpor. Ako je Total Self imao iskustva moći, može izabrati život vezan za slabost. Ako je Total Self živio kroz mir, može izabrati život haotičan. Ne zbog kazne, nego zbog širenja percepcije kroz kontrast.
Total Self ne bira život da bi naučio lekciju, nego da bi proširio percepciju. Život nije škola. Život je poligon percepcije.
Smrt nije kraj jedne lekcije, nego izlazak iz jednog iskustvenog fokusa.
Neki ljudi se vraćaju brzo. Neki kasnije. Neki ne ulaze više u fokus materije. To nije stvar izbora u ljudskom smislu, nego stanje kompatibilnosti. Ako je potrebno još iskustva kontrasta, ulazi se ponovo. Ako je percepcija dovoljno proširena, ostaje se u širini.
Inspec je objasnio da niko ne prisiljava svijest da se inkarnira. Ne postoji sila, ne postoji programiranje, ne postoji hijerarhija koja kontroliše ulaske. Sve to su ljudske projekcije. Total Self je slobodan. Svaka tačka unutar njega je slobodna.
Smrt je samo oslobađanje fokusa.
Život je samo sužavanje fokusa.
Total Self je tok koji ostaje isti.
Najdublja stvar koju je Monroe shvatio, zahvaljujući Inspecu, bila je ovo: čovjek se ne rađa kada se rodi tijelo. Čovjek se rađa kada svijest preuzme fokus. To može biti u fetalnom periodu, u djetinjstvu ili u trenutku kada se identitet formira. I čovjek ne umire kada tijelo prestane da diše. Čovjek se samo vraća iz fokusa u širinu.
Smrt je širenje.
Rođenje je sužavanje.
Total Self je oboje.
Smrt nije test.
Smrt nije kazna.
Smrt nije oslobađanje.
Smrt je povratak.
Povratak u prirodnije stanje.
A kada se taj povratak dogodi, čovjek ne vidi samo šta je bio u životu. On vidi šta je sve. On vidi da je mnogo više od jedne biografije. On vidi da su svi njegovi strahovi bili samo talasi. On vidi da je sve što je doživio bilo fragment šireg toka.
A tada prestaje sva zbunjenost oko smrti. Ona izgleda kao promjena položaja svijesti. Ništa dramatično. Ništa zastrašujuće. To je povratak kući. Povratak u polje bez distorzije.
I tu, u tom polju, čovjek vidi Inspeca – ne kao misterioznog vodiča, nego kao verziju sebe koja nikada nije bila uplašena, nikada nije bila fragmentirana, nikada nije bila zarobljena u emocijama. To je najčišća verzija Total Selfa.
Smrt otkriva tu verziju.
Život je samo put do nje.
