Ljubav koju je Robert Monroe otkrio kroz nefizička putovanja nije ni nalik ljubavi koju ljudi poznaju. Ona nema toplinu kakvu tijelo poznaje, nema strast kakvu hormon poznaje, nema nježnost kakvu psihologija propisuje, nema privrženost kakvu porodica stvara, nema vezu kakvu društvo promoviše. Sve to pripada čovjeku, a ne svijesti. Ljubav u ljudskom obliku je prolazna, valovita, krhka, lomljiva, zavisna od okolnosti, od tijela, od hemije, od straha, od gubitka, od nade. Ljubav u ljudskom obliku je jedna od emocionalnih amplituda, ponekad najljepša, ponekad najteža, ponekad najmučnija. Ali u svim tim oblicima ona pripada fokusiranom stanju svijesti u tijelu. To nije ljubav koju je Monroe pronašao na najdubljem nivou Total Selfa. To nije ljubav koju mu je Inspec pokazao. To nije ljubav koja postoji kada svijest prođe kroz sve slojeve odvojenosti.
Prvi put kada je osjetio nešto što je ličilo na ljubav u nefizičkom polju, Monroe nije znao šta se dešava. To nije bila emocija. To nije bilo grljenje. To nije bila toplina. To nije bila sentimentalna nježnost. Bila je prisutnost. Bila je jasnoća. Bila je potpuna odsutnost otpora. Bila je tišina koja nije prazna nego živa. Bila je stabilnost koja nije hladna nego neporušiva. Bila je otvorenost koja nije ranjiva nego beskrajno mirna. To je bio prvi trag ljubavi koja ne pripada ljudskom svijetu.
Ali ta ljubav nije došla odmah. Prije nego što se prema njoj približio, Monroe je morao vidjeti šta ljubav nije. Morao je prolaziti kroz zone gdje su ljudske emocije ostavljale svoje otiske: zone tuge, zone straha, zone vezanosti, zone traume, zone identitetskih lomova, zone gdje se svijest drži za ono što je izgubila. Tu je vidio da emocija ljubavi, kada se preseli u nefizičko polje, postaje energetska struktura, pergament iskustva, talas koji se u prostoru deformiše. Ljubav kao emocija stvara loosh jer je loosh trag kontrasta. Ljubav u ljudskom smislu uvijek je kontrast: volim – bojim se da izgubim, volim – patim kad odlazi, volim – želim da ostane, volim – vezujem se, volim – očekujem. Inspec mu je kasnije pokazao da se upravo taj kontrast pretvara u trag, u energiju, u loosh. Ljudska ljubav stvara loosh zato što pripada talasnom svijetu emocija. A talas uvijek ostavlja trag.
Monroe nije znao da ljubav može postojati bez traga. Tek kasnije će otkriti da ljubav kao stanje Total Selfa ne stvara loosh jer ne pravi kontrast. Ljubav iz najvišeg nivoa percepcije je savršena cjelina. A cjelina ne pravi talas jer ništa ne udara o granicu. Da bi nastao talas, mora postojati granica. Da bi nastala emocija, mora postojati otpor. Da bi nastao loosh, mora postojati amplituda. Na najvišem nivou ljubavi granice nema. Kada granica nestane, talas nestaje. Kada talas nestane, loosh nestaje. Kada loosh nestane, ostaje samo ljubav kao stanje svijesti.
Ali do tog stanja nije lako doći. Monroe nije ušao u njega odmah. Na početku, kada se pojavio Inspec, Monroe ga nije doživio kao ljubav. Doživio ga je kao tišinu, kao mir, kao inteligenciju bez reakcije. Činilo mu se čak hladnim, jer nije razumio da ljubav više nije toplina kad se dođe na nivo gdje nema odvajanja. Ljubav kao posljednji nivo nije topla jer toplina pripada emociji. Ali nije ni hladna, jer hladnoća pripada nedostatku emocije. Ona je nešto treće: stanje u kojem je sve potpuno prihvaćeno bez potrebe da se išta mijenja.
Inspec mu je prenio pet ključnih percepcija o ljubavi, i svaka od njih ruši sve ljudske definicije.
Prva percepcija je bila da ljubav nije osjećaj. Osjećaj je vibracija. Vibracija pripada želji, pripada misli, pripada tijelu. Ljubav kao stanje nema vibraciju jer vibracija nastaje kad svijest udari o granicu. Kad nema granice, svijest se ne trese. Odsustvo trešnje nije hladnoća, nego cjelovitost.
Druga percepcija je bila da ljubav nije odnos. Odnos postoji samo kada postoje dva pola. Ljubav na najvišem nivou je stanje u kojem nema dva pola. Nema ja nasuprot tebi. Nema ti nasuprot meni. Nema moje nasuprot tvome. Nema jedne tačke nasuprot drugoj. Sve je jedno polje. U tom polju ljubav ne teče između tačaka. Ona je priroda polja.
Treća percepcija bila je da ljubav nije privrženost. Privrženost je strah od gubitka. Ljubav kao posljednji nivo ne može imati privrženost jer ništa se ne može izgubiti. Sve je dio iste svijesti. Ništa ne odlazi jer ništa nije odvojeno. Ljubav Total Selfa ne štiti. Ona obuhvata. Ona ne hvata. Ona drži bez držanja. Ona prihvata bez uvjeta.
Četvrta percepcija bila je da ljubav ne želi ništa. Želja je napetost. Želja je otpor. Želja je definicija nedostatka. Ljubav kao posljednji nivo nema nedostatak. Ona je potpuno stanje, bez rupa, bez pukotina, bez hteva. Ljubav na tom nivou ne traži da se manifestira, ne traži da se pokaže, ne traži da se podijeli. Ona je prisutna kao stanje u kojem je sve već kompletno.
Peta percepcija bila je najdublja: ljubav nije nešto što se razvija. Ljubav kao ljudska emocija razvija se kroz odnose, kroz iskustva, kroz bol, kroz radost, kroz učenje. Ali ljubav kao posljednji nivo nije proces učenja. Ona je prirodno stanje svijesti kada se procesi završe. Ona je ono što ostaje kada posljednji otpor padne. Ona je izvornost, ne postignuće.
Kada je Monroe počeo ulaziti u dublje zone nefizičkog, vidio je da se ljubav pojavljuje u mnogim oblicima, ali samo jedan od njih pripada Total Selfu. Prvi oblici ljubavi koje je sretao bili su emocionalni oblici koje su ljudi ostavljali iza sebe. Ti oblici su bili fragmenti identiteta, energetski “oblaci” koji su nosili tragove prošlih veza, sjećanja, trauma, zavjeta, želja. Ljubav kao emocija se u nefizičkom polju ponaša kao energetski signal. Ona je jaka. Ona je svijetla. Ona je snažna. Ali ona je nestabilna. Ona je val koji se brzo raspada ili preobražava. Takva ljubav pripada fokusu.
Kasnije je vidio ljubav kao povezanost u Parku — ali i ta ljubav ima strukturu koja je bliska ljudskoj. Ona je mirna, nježna, izbalansirana, ali i dalje ima oblik emocionalnog prepoznavanja. To je ljubav koja priprema svijest za daljnji rast. To nije ljubav Total Selfa, nego ljubav prijelaznog nivoa.
Tek kada je prošao izvan svih zona u kojima postoji identitet, Monroe je vidio ljubav koja nema oblik. Ona nije imala ljudsku prepoznatljivost. Nije nosila osjećanje. Nije imala toplinu. Nije imala odnos. Nije imala pokret. Bila je percepcija koja se ne razlikuje od bića koje je percipient. To je ljubav kao rastvaranje granice između onoga što vidiš i onoga što jesi.
Na najvišem nivou ljubav nije doživljaj nego identitet. Monroe je to shvatio kada se spojio s Total Selfom. U tom trenutku više nije bilo nikakvog „ja“ koje doživljava ljubav. Bilo je samo stanje u kojem sve postoji bez podjele. To stanje je najbliže onome što se ljudskim riječima može nazvati ljubavlju. Ali čak ni ta riječ nije dovoljna. Ona je samo najbliža moguća.
Inspec mu je prenio da ljubav kao krajnja percepcija svijesti nije reakcija, niti odnos, niti emocija, niti stanje “dobrog”. Ljubav u Total Selfu nije pozitivna. Nije ni negativna. Nije suprotnost ničemu. Ona je tačka u kojoj više ne postoji dualnost. U tom stanju ljubav je jednaka realnosti. Ljubav je percepcija koja ne pravi razliku. Ljubav je struktura svijesti koja ne doživljava ništa kao drugo od sebe.
Monroe je shvatio da ako ljubav mora imati objekat, to nije ljubav Total Selfa. Ako ljubav mora imati ime, to nije ljubav Total Selfa. Ako ljubav mora biti usmjerena, to nije ljubav Total Selfa. Ljubav Total Selfa ne može biti data, jer nije odvojena. Ljubav Total Selfa ne može biti primljena, jer nije spolja. Ona se ne daje i ne prima. Ona samo jeste.
Ljubav kao posljednji nivo Total Selfa je stanje u kojem nema ničega što bi se moglo poremetiti. U tom stanju čovjek ne može biti povrijeđen jer povreda pripada odvojenosti. U tom stanju čovjek ne može biti usamljen jer usamljenost pripada identitetu koji je navikao na granicu. U tom stanju čovjek ne može biti napušten, jer napuštanje postoji samo gdje postoji razdvojenost. U tom stanju čovjek ne može poželjeti da bude voljen, jer ne postoji razlika između ljubavi i svijesti.
Monroe je napisao da je ljubav u najdubljem obliku “sve što jest”. To nije metafora. To je doslovna percepcija. Ljubav na najvišem nivou nije emocija prema nekom drugom, nego stanje u kojem svijest vidi da je sve jedno jedino biće. To jedinstvo ne treba biti voljeno jer jest. To jedinstvo ne treba voljeti jer ne postoji ništa izvan njega. To jedinstvo je ljubav koja stoji izvan emocionalnih zakonitosti.
To je ljubav bez talasa. Ljubav bez loosha. Ljubav bez napora. Ljubav bez identiteta. Ljubav koja ne počinje i ne završava. Ljubav koja nema suprotnost. Ljubav koja ne ovisi o ničemu. Ljubav koja nije reakcija. Ljubav koja nije stanje tijela. Ljubav koja nije stanje uma. Ljubav koja nije učenje. Ljubav koja nije put. Ljubav koja nije cilj. Ljubav koja jeste.
To je ljubav koju je Monroe doživio tek na kraju svog putovanja. Ljubav kao posljednji nivo Total Selfa. Ljubav kao jedinstvo bez granica. Ljubav kao percepcija koja vidi sebe u svemu. Ljubav kao osnovna priroda svijesti kada sve što je bilo ljudsko padne s nje kao pepeo.
