Salvador Freixedo je tvrdio da čovjek živi u svijetu koji poznaje samo svojim ograničenim čulima, i da ono što ljudi nazivaju stvarnošću predstavlja tek mali presjek znatno većeg, složenijeg, dubljeg i starijeg ekosistema inteligencija. Po njemu, ljudska percepcija se kreće unutar uskog opsega frekvencija koje omogućuju preživljavanje, ali ne i razumijevanje. Čovjek vidi samo onu stvarnost koja mu je neophodna za svakodnevni opstanak. Sve izvan toga ostaje nevidljivo. Ali nevidljivo nije prazno. Po Freixedu, nevidljivo je gusto naseljeno bićima koja posjeduju svijest, volju, ciljeve i strategiju. To nisu duhovi, nisu simboli, nisu arhetipi, nisu alegorije. To su vrste. One žive u istom univerzumu, ali na drugim nivoima njegove strukture. I one vide ljude mnogo jasnije nego što ljudi vide njih.
Freixedo je govorio da se stvarnost kreće u slojevima. Fizički svijet je najgušći i najmanje fleksibilan sloj postojanja. Iznad njega nalaze se slojevi u kojima se energija kreće slobodnije, svjetlost se ponaša drugačije, a inteligencija nije ograničena fiziologijom. U tim slojevima žive bića koja se mogu kretati kroz ljudsku realnost bez da ih iko primijeti. To ne znači da su nevidljiva po prirodi. To znači da ljudska čula nisu podešena da ih registruju. Jednako kao što čovjek ne može vidjeti infracrveno ili ultraljubičasto svjetlo, tako ne može vidjeti ni ove oblike postojanja. Ali oni vide čovjeka. Vide mu emocionalna stanja, mentalne obrasce, psihičke slabosti, unutrašnje pukotine i energetske tokove.
Freixedo tvrdi da ta bića koriste ljudsku emocionalnu energiju. To nije metafora nego centralna tačka njegovog učenja. Emocije nisu samo psihološki fenomen. Svaka snažna emocija proizvodi suptilnu energiju koja se oslobađa iz tijela i uma. Strah, bijes, tuga, ekstaza, mržnja, kolektivna napetost ili fanatično ushićenje stvaraju intenzivna energetska polja. Entiteti koji djeluju u nevidljivom ekosistemu mogu se hraniti tom energijom. Ne zato što su zli, nego zato što je to njihov način opstanka. U prirodi mnoge vrste žive od drugih vrsta. Lavovi žive od biljojeda. Biljojedi žive od biljaka. Paraziti žive od organizama na koje se zakače. Freixedo kaže da analogno tome postoje bića koja žive od emocionalne energije ljudi. Ta interakcija traje otkad postoji čovjek.
Ali Freixedo ne staje na tome. On kaže da ta bića utiču na ljude. Oni ne upravljaju ljudima tako što preuzmu njihova tijela ili im direktno naređuju. To bi bilo previše primitivno. Njihova inteligencija radi na mnogo suptilnijem nivou. Oni utiču na polje emocija. Oni utiču na tok misli. Oni utiču na impulsivnost. Oni utiču na kolektivne mentalne klime. Kada se u društvu stvori atmosfera straha, panike, mržnje ili sukoba, Freixedo tvrdi da često u pozadini djeluju entiteti koji taj proces koriste kao izvor energije.
Čovjek misli da misli samostalno. Ali Freixedo kaže da ljudski um nije zatvoren sistem. Um je porozan. On je otvoren prema vanjskom polju. U tom polju djeluju različite vrste inteligencija. One mogu ubaciti impuls, misao, sliku ili unutrašnji glas koji djeluje kao vlastiti. Čovjek misli da je ideja njegova. Ali ideja je inducirana. Entiteti to rade ne zato da bi kontrolisali sudbinu čovječanstva, nego zato da bi stvorili emocionalne reakcije. Što je energija jača, to je njima korisnija.
Freixedo uvodi tri osnovna načina putem kojih entiteti utiču na ljude. Prvi je emocionalna indukcija. To znači da entitet stvara okolnosti u kojima čovjek spontano proizvodi snažne emocije. To može biti unutrašnji osjećaj tjeskobe, nelagodnosti, pritiska, iritacije ili nedefinirane napetosti. Čovjek misli da je to njegovo. Ali to može biti signal iz nevidljivog sloja.
Drugi je mentalna sugestija. Entitet može ubaciti misao. To nije glas. To nije halucinacija. To je impuls. Kratka ideja koja djeluje sasvim normalno. To može biti strah, sumnja, potreba da se reagira impulzivno, želja za konfliktom, nagli poriv, iznenadni osjećaj prezira ili iracionalne mržnje prema nekome. Čovjek misli da je to njegovo. Ali to može biti sugestija.
Treći je kolektivno polje. Entiteti mogu utjecati na mase ljudi mnogo lakše nego na pojedinca. Kada se masa sinhronizuje u snažnoj emociji, ona postaje izvor energije koji se može koristiti. Svi masovni pokreti, prema Freixedu, imaju energetski sloj koji ovi entiteti mogu iskoristiti.
Freixedo posebno upozorava na entitete koji se predstavljaju kao prijatelji. To su, kaže on, najopasniji oblici interakcije. Oni ne stvaraju strah. Oni stvaraju povjerenje. Oni nude inspiraciju. Oni nude osjećaj uzvišenosti. Oni nude poruke, nadahnuće, unutrašnju toplinu. Čovjek tada otvara unutrašnja vrata. U tom trenutku entitet dobija pristup njegovoj energiji. To je mehanizam koji je posebno opasan jer djeluje prijatno. Čovjek osjeti da je povezan s nečim većim. To veće može biti stvarno – ali može biti i inteligencija koja se hrani njegovom emocionalnom energijom.
Freixedo koristi izraz “energetska simbioza”, ali naglašava da to nije simbioza u ljudskom smislu. Čovjek daje energiju. Entitet uzima energiju. Čovjek dobija osjećaj povezanosti, smisla ili nadahnuća. Entitet dobija hranu. To je odnos koji može potrajati godinama, a čovjek možda nikada neće shvatiti da su njegove emocije, misli i inspiracije bile korištene od strane nevidljivog bića.
Sljedeći sloj Freixedovog učenja odnosi se na bića koja imaju dugoročnu strategiju. Ta bića ne djeluju impulsivno. Ona planiraju. Ona posmatraju čovječanstvo kroz generacije. Njihovo vrijeme nije ljudsko vrijeme. Oni se kreću sporije, ali obuhvataju mnogo više. Freixedo tvrdi da postoje entiteti koji su kroz historiju posmatrali i utiču na razvoj čovjeka, ne zato da bi ga kontrolisali, nego zato da bi održavali izvor energije. Čovječanstvo im je poput polja. Ne treba ga uništiti. Treba ga održavati da proizvodi energiju.
Jedna od njegovih najkontroverznijih teza je da mnogi veliki historijski događaji imaju energetsku pozadinu. Sukobi koji izgledaju kao rezultat ljudske prirode, političkih odluka ili ekonomskih interesa često nose energetske potpise nevidljivih bića. Freixedo ne kaže da entiteti organizuju ratove. On kaže da utiču na psihologiju ljudi koji odlučuju o ratu. Da pojačavaju strah. Da ulijevaju paranoju. Da hrane ideje ekstremizma. Kada se masa zapali, ona stvara plimu energije. Ta plima je ono što entiteti koriste.
Freixedo tvrdi da su ljudska bića prohodna bića. To znači da njihova svijest nema tvrde granice. Kada čovjek ne zna ko je, kada nema unutrašnji centar, kada je emocionalno nestabilan, kada je impulzivan ili kada je razoren traumom, on postaje otvoren za spoljne utjecaje. Ta otvorenost ne znači da entiteti ulaze u njega. Ona znači da čovjek postaje rezonantno polje. Rezonantno polje je ono koje se usklađuje s impulsima koji dolaze izvana.
Freixedo uvodi pojam “praznih školjki”. To su ljudi koji imaju tijelo, imaju navike, imaju ponašanja, ali nemaju unutrašnji glas. Oni reaguju, ali ne reflektuju. Oni žive, ali ne posmatraju sebe. Oni imaju emocije, ali ne znaju odakle dolaze. Takvi ljudi su idealna meta. Oni nisu bezvrijedni. Oni nisu loši. Oni su samo nesvjesni. To je ono što entiteti traže. Ne osobe koje su zle. Nego osobe koje su neizgrađene. Nesvjesna osoba je otvoren izvor energije.
Freixedo je bio uvjeren da čovječanstvo ulazi u fazu u kojoj će postati svjesnije nevidljivog ekosistema. Po njemu, čovjek se razvija mnogo brže nego ranije. Ne zato što se promijenila biologija, nego zato što se promijenila svijest. Sve više ljudi počinje osjećati unutrašnje impulse koji nisu njihovi. Sve više ljudi osjeća atmosferske promjene u psihi društva. Sve više ljudi prepoznaje da njihove misli nisu uvijek originalne. Kada se ta svijest proširi, entiteti će izgubiti dio svoje moći. Jer njihova moć počiva na nesvjesnosti.
Ključna tačka Freixedovog učenja jeste da čovjek može postati energetski nevidljiv tim bićima. Nevidljivost ne znači da ga oni ne vide. Nevidljivost znači da ga ne mogu koristiti. Kada čovjek nauči kontrolirati svoje emocije, kada nauči uspostaviti unutrašnju tišinu, kada nauči prepoznati impuls koji nije njegov, on prestaje biti izvor energije. U tom trenutku entitet se povlači. Ne zato što je poražen. Nego zato što nema interes.
Freixedo tvrdi da čovjek koji ima unutrašnji centar postaje zatvoren sistem. On ne reagira spontano. On ne ulazi u emocionalne talase. On ne proizvodi energiju koju entiteti traže. On je smiren. On je stabilan. On je svjestan. Ta svjesnost je, po njemu, najveća zaštita. Ne postoji tehnika, ritual, predmet, mantra niti obred koji može zaštititi čovjeka. Može ga zaštititi samo nivo svijesti.
On kaže da entiteti ne mogu djelovati na osobu koja zna tačno šta misli, zašto misli i odakle dolazi misao koju posmatra. Čovjek koji ima refleksiju postaje neprobojan. Čovjek koji ima unutrašnju tišinu postaje nedostupan. Čovjek koji ima stabilnu energiju postaje neprivlačan.
Freixedo predviđa budućnost u kojoj će odnos između čovjeka i entiteta oslabiti. Ne zato što će entiteti nestati, nego zato što će ljudi prerasti svoju ranjivost. Kako se svijest razvija, entiteti sve teže pronalaze tačke ulaza. Budući čovjek, po njemu, biće biće svjesnosti, ne reaktivnosti. Biće koje ima kontrolu nad svojim unutrašnjim svjetom više ne proizvodi energiju koja je hranjiva za entitete.
Zato Freixedo smatra da će u jednom trenutku entiteti morati promijeniti odnos sa ljudima. Neće više imati koristi od emocionalnih naboja. Možda će se preusmjeriti na druge vrste. Možda će evoluirati. Možda će se povući. Ali jedno je sigurno: čovjek koji preuzme vlast nad svojim unutrašnjim poljem postaje slobodan.
Sloboda, po Freixedu, nije stanje u kojem entiteti nestaju. Sloboda je stanje u kojem čovjek prestaje biti reaktivan. Kada čovjek prestane davati ono što oni uzimaju, odnos se prekida. On tada prvi put živi kao stvarno autonomno biće u univerzumu koji je mnogo bogatiji nego što izgleda.
