Ibn Arebi je vrijeme vidio kao biće, kao živo prisustvo koje nije ni linija, ni tok, ni raspored događaja, nego duhovno polje u kojem se svijest kreće različitim smjerovima zavisno o svojoj dubini. Za njega vrijeme nije bilo mjera kretanja svijeta nego dah postojanja. Vidio je da je svaka sekunda novi čin stvaranja i da vrijeme nije okov, nego svjetlosni tok koji se stalno obnavlja iz izvora. Kada je u Futuhatu opisivao svoje vizije vremena, govorio je o prostranstvu koje se otvara kao svjetlosna ravnica, kao nevidljiva mreža u kojoj svaka tačka sadrži prošlost, sadašnjost i budućnost. On nije vjerovao da vrijeme prolazi. Vjerovao je da se čovjek kreće kroz različite slojeve vremena, isto kao što ronioc ulazi u sve dublje slojeve mora. Što dublje zaranja svijest, to drugačije izgleda vrijeme. U plićim slojevima vrijeme je linearno. U srednjim krug. U najdubljim ništa više nije odvojeno. U najdubljim, kaže Ibn Arebi, prošlost i budućnost stoje jedno pored drugog kao dva lica iste istine.
U jednoj od svojih vizija, koju opisuje u Futuhatu, vidio je vrijeme kao vrtlog svjetlosti koji se okreće oko nevidljivog centra. Taj centar nije bio tačka, nije bio prostor, nije bio trenutak. Bio je prisutnost. Vidio je da taj centar nije ništa drugo nego božanska želja da se svijet ispolji. U toj viziji vidio je kako se vrijeme rađa iz tog centra svakim božanskim dahom. Svaki dah stvara novi trenutak, i taj trenutak odmah postaje cjelina univerzuma. To znači, kaže on, da u svakoj sekundi postoji cijeli novi svijet. Kada čovjek to ne vidi, on živi u prividnoj prošlosti. Kada to vidi, ulazi u tok koji je iznad linearnog vremena. Tad shvata da ništa što je bilo nije nestalo i ništa što će biti nije daleko. Sve je već sada, ali u različitim razinama spremnosti da bude viđeno.
Ibn Arebi je imao sposobnost da ulazi u stanje u kojem vrijeme gubi svoju uobičajenu strukturu. U jednom od tih stanja vidio je prošle generacije kao da stoje pred njim. Nisu bile slike niti sjećanja, nego živa prisustva. Vidio je njihove živote kao valove u oceanu vremena. Svaki val je nosio svoju priču, svoje lekcije, svoje radosti i svoje padove. Ali svi ti valovi bili su samo dijelovi istog mora. Vidio je da nema praznine između prošlosti i sadašnjosti. Ono što je bilo nastavlja djelovati, ne kao uspomena, nego kao živa energija koja se kreće kroz sudbine. Vidio je da svaka misao, svaki čin, svaka namjera ostaje upisana u polju vremena i da to polje neprestano utiče na čovjeka. Čovjek misli da prošlost prolazi. Ali prošlost je polje koje ga obavija. On živi u njoj kao što živi u zraku.
Najzapanjujuća viđenja vremena koja je Ibn Arebi opisao odnose se na budućnost. Za njega budućnost nije bila nepoznato carstvo, nego stanje koje već postoji, ali se skriva dok čovjek ne postane spreman da ga vidi. Budućnost nije udaljeni horizont nego skrivena soba u kući svijesti. Kada se vrata te sobe otvore, čovjek vidi događaje koji su tek na putu da se ispolje. On je zapisao da je vidio kako su neki događaji već dovršeni u nevidljivom svijetu, ali su tek čekali pravi trenutak da se pojave u materijalnom. To znači da stvarnost nastaje odozgo, iz višeg sloja vremena, i spušta se u niže slojeve. Materijalni svijet je samo najsporiji i najgušći sloj vremena. Sve drugo se kreće brže, slobodnije, suptilnije.
U jednoj viziji vidio je vrijeme kao prozor kroz koji svjetlost ulazi u postojanje. Taj prozor se stalno otvara i zatvara. Kada se otvori, čovjek može vidjeti istine koje nadilaze običnu percepciju. Kada se zatvori, svijet izgleda čvrst, stabilan, jasan. Ali taj osjećaj stabilnosti je samo privid granitne stijene koja je u stvarnosti more u pokretu. Vidio je da se vrijeme ponaša kao ritam, kao pulsiranje. Božanski puls stvara vrijeme. Svaki puls nosi novi svijet. Svaki novi svijet je trenutak. I mi ga nazivamo sadašnjost. Ali Ibn Arebi kaže da sadašnjost nije trenutak između prošlosti i budućnosti. Sadašnjost je polje u kojem se rađa sve što postoji. Ona je temelj stvarnosti.
Jedna od njegovih najmističnijih vizija bila je ona u kojoj je vidio vrijeme kao školu. U toj viziji svaki trenutak bio je učitelj. Ništa se ne dešava slučajno. Svako iskustvo dolazi u tačno određenom trenutku jer taj trenutak nosi lekciju. Kada lekcija bude usvojena, vrijeme se otvara i čovjek ulazi u novu fazu života. Tako, kaže Ibn Arebi, čovjek raste kroz vrijeme, ali ne zato što vrijeme prolazi, nego zato što svijest postaje prostranija. Vrijeme se ne kreće. Kreće se čovjekovo razumijevanje.
On je vidio i to da vrijeme ima različite brzine na različitim razinama svijesti. U jednoj viziji vidio je da je jedan sat meditativnog časa jednak godinama duhovnog rasta. Vidio je da se u trenucima dubokog otvaranja može desiti pomak svijesti koji mijenja cijeli život, iako je prošlo samo nekoliko sekundi. Vidio je da se vrijeme sužava i širi kao pluća. Kada se duša proširi, vrijeme se otvara i čovjek vidi više. Kada se duša suzi, vrijeme se zatvara i čovjek vidi samo površinu.
Najdublja tajna vremena koju je Ibn Arebi razotkrio jeste ona o “vječnoj sadašnjosti”. To je stanje u kojem čovjek vidi da sve što postoji, postoji u jednom jedinom trenutku. Prošlost je sjećanje tog trenutka. Budućnost je potencijal tog trenutka. Sve je već sada. Ali čovjek to ne vidi jer je njegova svijest fokusirana na tijelo, a tijelo se kreće kroz vrijeme kao kroz prostor. On kaže da vrijeme postoji samo za tijelo, ali ne i za dušu. Duša živi izvan vremena. Kada se čovjek poveže sa dušom, ulazi u stanje bezvremenosti. U tom stanju vidi da smrt nije kraj, da rađanje nije početak, da događaji nisu odvojeni, nego su samo različite slike vječnog toka.
U jednoj od najmističnijih vizija, Ibn Arebi je vidio skup svjetlosnih tačaka koje predstavljaju sve trenutke ljudskog života. Te tačke nisu bile poredane linearno, nego su bile raspoređene u krugovima, spiralama i slojevima. Vidio je kako se čovjekova svijest kreće od tačke do tačke. Vidio je da neki događaji nisu povezani vremenskim slijedom, nego unutrašnjim značenjem. Dva događaja udaljena godinama mogu biti duhovno bliža od dva događaja koji su se desili dan za danom. To znači da se vrijeme ne treba mjeriti satima nego dubinom.
Ibn Arebi je vidio i to da se vrijeme različito ponaša za različita bića. Za anđeoska bića vrijeme je svjetlost, bez težine i bez granica. Za ljude je vrijeme iskustvo i učenje. Za niže oblike postojanja vrijeme je ponavljanje. Zato je govorio da se čovjek mora uzdići iznad ponavljanja kako bi vidio svoj put. Ako ostane zarobljen u navikama, u strahovima, u prošlosti, vrijeme će ga voditi u krugovima. Ali ako se probudi, vrijeme postaje stub svjetlosti kojim se penje ka višoj realnosti.
U jednoj od najvećih vizija, zabilježenoj u Futuhatu, Ibn Arebi je vidio kako vrijeme teče unutar čovjekove duše, a ne spolja. Vidio je da se prošlost nalazi u lijevom dijelu srca, budućnost u desnom, a sadašnjost u sredini, u prostoru u kojem se dodiruju sve dimenzije bića. Taj prostor je, kaže on, mjesto susreta čovjeka s Bogom. Tu se briše granica između “ja jesam” i “On jeste”. U tom trenutku, vrijeme prestaje postojati kao pokret i postaje kao ogledalo. Ko vidi sebe u tom ogledalu, vidi Istinu.
Sve ove vizije dovele su ga do učenja o “stanju vremena u Bogu”. On kaže da Bog ne doživljava vrijeme. Bog vidi svijet kao jednu jedinu cjelinu. Sve što se događa, događa se u jednom trenutku. Sve sudbine postoje već sada. Sve odluke već su poznate. Ali čovjek ih mora proći da bi ih razumio. Vrijeme je, po Ibn Arabiju, milost. Ono daje duši prostor da se razvije i vrati svom izvoru.
Najzagonetnije viđenje koje je opisao odnosi se na “povrat vremena u izvor”. Vidio je trenutak u kojem će vrijeme kao tok prestati, a ostati samo svjetlost. Vidio je da će tada sve duše prepoznati svoje putanje i da će se svijet povući u tišinu iz koje je izašao. To neće biti kraj, nego povratak. Vidio je da u tom trenutku niko neće biti izgubljen, jer sve što se odvilo imalo je svoje mjesto u velikom planu.
