Postoje ljudi koji promijene svijet djelovanjem. Postoje oni koji ga promijene mišlju. A postoje i rijetki koji svijet ne pokušavaju mijenjati uopće, ali ga ipak razotkriju – samim tim što vide ono što drugi ne vide. Benjamín Solari Parravicini pripada toj trećoj, gotovo nevidljivoj vrsti ljudi. Njegov život nije bio buran u vanjskom smislu, ali je bio duboko potresan iznutra. Bio je svjedok budućnosti, ne zato što je to želio, nego zato što je bio sposoban slušati.
Rođen krajem devetnaestog stoljeća u Buenos Airesu, u porodici koja je cijenila umjetnost i kulturu, Parravicini je odrastao okružen slikama, knjigama i razgovorima o stvaranju. Njegov otac bio je priznati umjetnik, a majka osoba snažne intuicije. Taj spoj – estetska osjetljivost i unutrašnja otvorenost – obilježio je njegov cijeli život. Već u ranoj mladosti pokazivao je izuzetan crtački talent, ali i neobičnu introspektivnost. Bio je tih, povučen, često zamišljen, kao da je dio njegove pažnje uvijek bio usmjeren prema nekom nevidljivom horizontu.
Za razliku od mnogih umjetnika svoga vremena, Parravicini nije bio sklon boemskom životu niti traženju pažnje. Nije imao potrebu da se nameće, da objašnjava svoj rad ili da ga brani. Bio je discipliniran, uredan, gotovo asketski u svakodnevici. Upravo ta unutrašnja stabilnost kasnije će se pokazati ključnom: ono što mu se počelo događati moglo je lako razoriti manje uravnoteženog čovjeka.
Studirao je umjetnost, radio kao ilustrator i slikar, izlagao radove i učestvovao u kulturnom životu Argentine. Bio je cijenjen kao umjetnik, ali ne i slavan. Njegove slike bile su figurativne, ponekad nadrealne, ali uvijek ukorijenjene u ljudsku formu. Ipak, paralelno s tim „normalnim“ umjetničkim putem, u njemu se polako otvarao prostor koji nije pripadao klasičnoj umjetnosti.
Prve neobične epizode bile su suptilne. Iznenadne tuge bez povoda. Osjećaji hitnosti bez razloga. Misli koje su se pojavljivale gotove, kao da nisu prošle kroz proces razmišljanja. Povremeni osjećaj da nije sam u vlastitoj svijesti. Isprva ih je tumačio kao umor ili preosjetljivost. Nije im pridavao značaj. Bio je racionalan čovjek, bez sklonosti mistifikaciji.
Ali ono što se dešavalo nije nestajalo. Naprotiv – postajalo je jasnije.
Jedne večeri osjetio je snažan unutrašnji impuls da sjedne i crta. Nije imao ideju. Nije imao temu. Ruka mu se pokrenula sama. Linije su se pojavljivale brzo, odlučno, bez oklijevanja. Nije zastajkivao, nije ispravljao. Uz crtež su se pojavile kratke rečenice, napisane istim automatizmom. Kada je završio, bio je iscrpljen, ali ne i uznemiren. Bio je zbunjen.
Gledao je u papir i nije znao šta gleda.
Taj trenutak označio je početak onoga što će kasnije nazvati psihografijama. To nisu bile vizije u klasičnom smislu, niti trans u kojem bi gubio svijest. Bio je budan, svjestan, ali u stanju duboke unutrašnje tišine. Kao da se um povukao u stranu, a nešto drugo preuzelo vodstvo. Nije čuo glasove. Nije vidio slike unaprijed. Jednostavno je znao kada treba crtati – i šta treba pustiti.
Najvažnija karakteristika tog procesa bila je potpuna odsutnost kontrole. Parravicini nije mogao prizvati psihografije po volji. Nije ih mogao zaustaviti kada bi počele. Nije ih mogao ponoviti. Dolazile su i odlazile prema vlastitom ritmu. To je kod njega izazivalo i strah i sumnju. Više puta se pitao gubi li razum. Razgovarao je s ljekarima, ali nije pronađeno ništa patološko. Bio je potpuno funkcionalan, priseban, uravnotežen.
Ono što ga je najviše zbunjivalo bila je činjenica da ne razumije vlastite crteže. Gledao bi ih danima. Čitao bi rečenice iznova. Značenje mu je izmicalo. Nije pokušavao nasilno tumačiti. Nije dodavao objašnjenja. Odbijao je ulogu proroka. Govorio je: „Ja samo crtam ono što dolazi.“
U tome leži ključna razlika između Parravicinija i mnogih drugih koji su tvrdili da imaju uvid u budućnost. On nije gradio autoritet. Nije tražio sljedbenike. Nije stvarao sistem. Bio je zapisničar, ne učitelj.
Kako su godine prolazile, broj psihografija se povećavao. Nastajale su u različitim okolnostima – kod kuće, u ateljeu, ponekad u društvu drugih ljudi. Zajedničko im je bilo to da su uvijek dolazile iz stanja duboke smirenosti. Nikada iz straha. Nikada iz uzbuđenja. Nikada iz emocionalnog naboja.
Teme su, međutim, postajale sve ozbiljnije.
Isprva su to bile opće slike nemira i promjena. Zatim su se počeli pojavljivati jasni motivi: rat, masovno stradanje, razaranje gradova, ljudi u bijegu, figure bez lica. Neki crteži prikazuju nebo ispunjeno tamnim oblicima, eksplozije, vatru koja dolazi odozgo. Uz njih stoje kratke, gotovo hladne rečenice o čovjekovoj pameti koja se okreće protiv njega.
Mnogi od tih radova nastali su godinama prije Drugog svjetskog rata. U vrijeme kada je Evropa još vjerovala u napredak, a rat se smatrao reliktom prošlosti, Parravicini je crtao slike totalnog uništenja. Nije spominjao države. Nije imenovao krivce. Govorio je o čovjeku kao takvom. O njegovoj sklonosti da ponovi iste greške kada zaboravi unutrašnju mjeru.
Ipak, ni u najtežim vizijama nije bilo mržnje. Nije bilo osude. Bio je to pogled svjedoka, ne sudije.
Kasnije su se pojavile vizije koje su nadilazile ratove. Govorio je o vremenu nakon velikih sukoba, o svijetu koji će biti tehnički napredniji nego ikada prije, ali unutrašnje osiromašen. Crtao je ljude okružene uređajima, ali odvojene jedne od drugih. Spominjao je „sliku koja vlada mišlju“ i „riječ koja gubi snagu“. Govorio je o svijetu u kojem će informacija biti beskrajna, a razumijevanje rijetko.
U nekoliko psihografija pojavljuje se ideja čovjeka koji zna sve, ali ne osjeća ništa. To je jedna od najdubljih i najuznemirujućih tema njegovog rada. Nije se bojao tehnologije. Bojao se čovjeka koji joj preda unutrašnji kompas.
Zanimljivo je da, uprkos svemu što je crtao, Parravicini nikada nije živio u strahu. Ljudi koji su ga poznavali opisivali su ga kao blagog, pristupačnog, često duhovitog čovjeka. Kao da je znao da su vizije upozorenje, a ne presuda. Da budućnost nije fiksna linija, nego polje mogućnosti.
Njegov odnos prema Bogu bio je dubok, ali nenametljiv. Nije pripadao institucijama. Nije slijedio dogme. Bog u njegovim zapisima nije figura kazne, već izvor reda i svijesti. Čovjek, prema njemu, nije grešnik koji čeka spasenje, nego biće koje nosi odgovornost.
Zbog svega toga, dugo je bio ignoriran. Akademski krugovi nisu znali kako da ga smjeste. Umjetnički svijet ga je smatrao ekscentrikom. Šira javnost ga gotovo nije poznavala. Povremeni interes bio je najčešće senzacionalistički, što je Parravicini odbijao. Nije želio da se njegove vizije koriste za plašenje ljudi.
Živio je tiho, gotovo neprimjetno. Nastavio je crtati, bilježiti, čuvati radove. Nije ostavio sistem. Nije napisao knjigu s tumačenjima. Ostavio je tragove – i povjerenje da će neko, u vremenu koje dolazi, znati kako ih čitati.
Prvi dio njegove priče završava se s čovjekom koji je vidio ispred vremena, ali nije pokušao tim viđenjem vladati. Njegova snaga nije bila u znanju, nego u poniznosti. Nije stajao iznad čovječanstva. Bio je duboko u njemu.
Ako je prvi dio Parravicinijevog života bio tiho pripremanje, drugi dio njegovog djela predstavlja otvoreno suočavanje sa svijetom kakav dolazi. Ovdje se više ne radi o slutnjama, nego o jasnim linijama, kratkim, rezkim rečenicama i prizorima koji ostavljaju nelagodu upravo zato što nisu teatralni. Parravicini nije dramatizirao. On je bilježio.
Njegove vizije budućnosti nisu organizirane kao sistem. Ne postoje poglavlja, vremenske mape ni objašnjenja. Ipak, kada se psihografije posmatraju kao cjelina, pojavljuje se jasan obrazac: čovječanstvo ulazi u fazu u kojoj vanjski napredak nadmašuje unutrašnju zrelost. Iz tog raskoraka rađa se kriza koja se ne može riješiti tehničkim sredstvima, jer njen uzrok nije tehničke prirode.
Jedan od prvih velikih motiva u tim vizijama jeste rat koji nadilazi dotadašnje poimanje sukoba. Parravicini ne prikazuje rat kao borbu vojski, već kao totalno stanje svijeta. Gradovi nestaju, civili postaju mete, nebo više nije zaštita nego prijetnja. U nekoliko crteža pojavljuje se motiv „nove vatre“, sile koja dolazi iz ljudske pameti i briše granice između bojišta i svakodnevice.
Ono što je posebno upečatljivo jeste odsustvo heroizma. Nema pobjednika. Nema slavljenja. Postoje samo ljudi u bijegu, tijela u pokretu, mase koje ne razumiju šta ih je snašlo. Parravicini kao da poručuje: kada rat postane proizvod inteligencije bez svijesti, svi gube. Rat više nije izuzetak, nego logična posljedica unutrašnjeg stanja čovjeka.
Ali rat je tek prvi sloj.
Kako se ide dalje kroz njegove vizije, rat ustupa mjesto nečemu tišem, ali dugotrajnijem – stanju stalne napetosti. Parravicini je vidio svijet koji formalno nije u ratu, ali nikada nije u miru. Ljudi žive u stalnom iščekivanju, u neprestanom osjećaju prijetnje. Taj osjećaj postaje normalan. Ljudi se na njega navikavaju, prestaju ga preispitivati i počinju ga smatrati prirodnim stanjem.
U tom procesu, strah prestaje biti izuzetak i postaje pozadina svakodnevnog života. Ne strah od konkretnog neprijatelja, nego difuzni, stalni osjećaj ugroženosti. Strah koji se ne osjeća uvijek svjesno, ali upravlja ponašanjem. Strah koji utiče na odluke, odnose, povjerenje i sposobnost da se vidi šira slika.
U tim crtežima mase ljudi često su prikazane bez izraza lica. To nije slučajno. Parravicini nije govorio o individualnom strahu, već o kolektivnom emocionalnom stanju. Kada se strah normalizira, ljudi prestaju primjećivati da su u njemu. Počinju misliti, reagovati i birati iz tog stanja, vjerujući da djeluju racionalno.
Parravicini je jasno naznačio da će budućnost biti obilježena manipulacijom emocijama, a ne samo informacijama. U nekim zapisima govori se o „vijestima koje ne informišu, već oblikuju“. Informacija ne služi više razumijevanju, nego usmjeravanju pažnje i emocija. Slika, prema njemu, postaje moćnija od riječi, jer slika zaobilazi razum i djeluje direktno na osjećaj.
Posebno snažne su njegove vizije o tehnologiji. Za razliku od mnogih mistika, Parravicini nije bio tehnofob. Nije tehnologiju vidio kao zlo po sebi. Vidio ju je kao pojačalo. Pojačalo ljudske svijesti – ili njenog odsustva. Tehnologija, u njegovom razumijevanju, ne stvara probleme; ona ih ubrzava i umnožava.
Crtao je uređaje koji povezuju ljude, ali ih istovremeno izoliraju. Govorio je o svijetu u kojem će komunikacija biti trenutna, ali odnosi plitki. O vremenu u kojem će čovjek znati šta se dešava na drugom kraju planete, ali neće znati šta osjeća osoba pored njega. Tehnologija postaje produžetak nervnog sistema, ali bez unutrašnje regulacije.
U jednoj od psihografija pojavljuje se ideja čovjeka koji „živi u mreži“, okružen signalima, slikama i porukama, ali bez unutrašnje tišine. Stimulacija je stalna, pauze nema, a svijest se fragmentira. Danas, u doba digitalnih mreža i neprestanog protoka informacija, ove slike djeluju gotovo uznemirujuće precizno.
Još dublje od tehnologije, Parravicini je vidio promjenu u samom identitetu čovjeka. Govorio je o gubitku unutrašnjeg centra. O čovjeku koji više ne zna ko je bez spoljašnje potvrde. Identitet se gradi kroz reakcije drugih, kroz brojke, slike i signale. Unutrašnji osjećaj „ja jesam“ postaje slab, nesiguran, promjenjiv.
Ovdje dolazimo do jedne od ključnih tema drugog dijela: čovjek bez unutrašnje mjere. Parravicini je smatrao da će budući svijet proizvesti ljude koji imaju sve više izbora, ali sve manje jasnoće. Sloboda bez svijesti, prema njemu, ne vodi oslobođenju, nego konfuziji. Čovjek postaje preopterećen mogućnostima, ali lišen unutrašnjeg kompasa.
U nekoliko zapisa spominje se „novo ropstvo“. Ali to ropstvo nema lance. Nema zatvore. Ono se zasniva na potrebi za stalnom stimulacijom, stalnim potvrđivanjem, stalnim bijegom od tišine. Čovjek postaje rob vlastite nelagode sa sobom. Umjesto da se suoči s unutrašnjom prazninom, on je zatrpava sadržajem.
Jedan od najzanimljivijih i najuznemirujućih aspekata njegovih vizija jeste prikaz mase. Parravicini nije imao povjerenja u masu kao svjesni entitet. U njegovim crtežima masa reaguje, ali ne promišlja. Ona se pokreće impulsima, strahovima, sugestijama. Kada pojedinac izgubi unutrašnji oslonac, masa postaje zamjena za identitet i odgovornost.
U tom kontekstu, on govori o vođama koji se pojavljuju ne zato što su mudri, nego zato što znaju upravljati emocijama. O autoritetima koji ne nude istinu, nego sigurnost – makar prividnu. Ljudi ne traže dubinu, nego olakšanje straha. Tako se rađa poslušnost bez nasilja i kontrola bez vidljivih okova.
Ipak, Parravicini nikada nije tvrdio da je ovo neizbježno. Njegove vizije nisu bile proročanstva sudbine, već upozorenja procesa. On je pokazivao šta se događa kada čovjek zanemari unutrašnju dimenziju postojanja. Budućnost, u njegovom razumijevanju, nije fiksna linija, nego tok koji se može preusmjeriti.
U nekoliko psihografija pojavljuje se motiv „čovjeka koji se budi usred tame“. To nisu mase. To nisu pokreti. To su pojedinci. Ljudi koji, suočeni s prazninom spoljašnjeg svijeta, počinju tražiti unutrašnji oslonac. Taj proces nije spektakularan. Nema fanfara. Nema revolucija. To je tiha promjena smjera, gotovo nevidljiva izvana.
Zanimljivo je da se u njegovim vizijama budućnosti rijetko pojavljuju konkretni datumi. Vrijeme kod Parravicinija nije linearno. On govori o fazama, stanjima, tokovima. Kao da poručuje da se budućnost ne dešava u jednoj tački, nego se postepeno uvlači u sadašnjost, dok je ljudi još uvijek ne prepoznaju.
Danas, kada se osvrnemo na njegove crteže, teško je ne osjetiti nelagodu prepoznavanja. Ne zato što je „pogodio događaje“, nego zato što je razumio čovjeka. Razumio je kako se ljudska psiha ponaša kada izgubi unutrašnji oslonac, a dobije neograničenu moć nad svijetom.
Drugi dio njegove poruke zato nije senzacionalan. On je edukativan. Uči nas da krize ne nastaju same od sebe. One su rezultat dugotrajnog zanemarivanja unutrašnje ravnoteže. Kada se svijest ne razvija zajedno s moći, moć postaje destruktivna.
Ovdje se drugi dio prirodno zatvara. Ne u strahu, nego u razumijevanju. Parravicini nas ne ostavlja u beznađu. On nas dovodi do ivice pitanja: ako je ovo svijet koji nastaje iz odsustva unutrašnje svijesti, kakav svijet može nastati iz njenog povratka?
To pitanje nije najava trećeg dijela, nego njegov unutrašnji temelj.
Ako bi se sve Parravicinijeve psihografije morale svesti na jednu jedinu rečenicu, ona ne bi govorila o ratu, tehnologiji, katastrofi ili propasti. Govorila bi o čovjeku koji se udaljio od sebe. Sve ostalo – ratovi, strahovi, manipulacije, praznina – samo su posljedice tog osnovnog gubitka. Treći dio njegovog djela nije proročki u klasičnom smislu. On je unutrašnji. To je poruka o povratku, ne o bijegu.
Parravicini je jasno vidio da čovječanstvo ne ulazi u krizu zato što nema znanje, već zato što nema unutrašnju orijentaciju. U njegovim crtežima budućnosti čovjek zna kako da stvori, ali ne zna zašto. Zna kako da vlada, ali ne zna čemu. Zna kako da poveže svijet, ali ne zna kako da bude prisutan u vlastitom životu. To stanje on nije nazivao zlom. Nazivao ga je zaboravom.
U tom zaboravu leži ključ njegove duhovne poruke. Za Parravicinija, Bog nije bio figura religije, niti autoritet koji sudi. Bio je princip svijesti, reda i smisla. Izvor iz kojeg dolazi unutrašnja jasnoća. Kada se čovjek odvoji od tog izvora, ne dolazi kazna – dolazi dezorijentacija. Čovjek počinje tražiti vanjske oslonce: sisteme, vođe, ideologije, tehnologiju. Što je praznina veća, to su ti oslonci krhkiji i agresivniji.
U njegovim vizijama jasno se vidi da je najveća opasnost budućnosti unutrašnja praznina maskirana bukom. Svijet postaje sve glasniji upravo zato što čovjek ne može podnijeti tišinu. A tišina je, prema Parraviciniju, mjesto gdje se obnavlja veza sa sobom.
On nije pozivao na povlačenje iz svijeta. Nije zagovarao asketizam niti odbacivanje tehnologije. Njegova poruka bila je suptilnija i dublja: čovjek mora ponovo naučiti biti prisutan. Ne kao koncept, nego kao iskustvo. Prisutan u tijelu. Prisutan u osjećajima. Prisutan u vlastitim mislima.
U tom kontekstu, vrlo često se u njegovim kasnijim psihografijama pojavljuje motiv malog čovjeka. To nije ponižavanje, nego oslobađanje. Mali čovjek je onaj koji se ne oslanja na moć, već na jasnoću. Ko ne traži da dominira, već da razumije. Ko ne želi da vodi mase, već da živi u skladu sa sobom. Parravicini je vjerovao da buduća promjena neće doći kroz velike pokrete, nego kroz tihe pojedince.
Jedna od njegovih najdubljih poruka jeste da spasenje nije kolektivni događaj, već individualni proces koji se širi prirodno. On nije vjerovao u masovno buđenje kroz ideologije ili sisteme. Vjerovao je u unutrašnje sazrijevanje koje se prepoznaje, ali se ne nameće.
U njegovim crtežima budućnosti često se vidi svijet u krizi, ali u pozadini uvijek postoji naznaka novog stanja. To novo stanje nije idealizirano. Nema savršenstva. Nema obećanja raja na zemlji. Postoji samo drugačiji odnos prema životu. Odnos u kojem čovjek ne pokušava pobjeći od boli, nego je razumjeti. Ne pokušava kontrolisati sve, nego prihvatiti granice.
Parravicini je smatrao da će čovjek budućnosti morati naučiti živjeti s nesigurnošću. Ne kao prijetnjom, nego kao prirodnim stanjem postojanja. U njegovoj viziji, pokušaj da se eliminiše svaka neizvjesnost vodi upravo suprotnom rezultatu: stalnom strahu. Tek kada se prihvati da život nije potpuno kontrolabilan, čovjek pronalazi mir.
Jedan od najvažnijih elemenata njegove duhovne poruke jeste odgovornost bez krivnje. On nije govorio da je čovjek kriv za sve što se dešava. Govorio je da je odgovoran za svoj odnos prema onome što se dešava. Ta razlika je ključna. Krivnja paralizira. Odgovornost oslobađa.
U tom smislu, njegove vizije nisu prijetnje, već alati. One postoje da bi čovjek vidio posljedice određenih unutrašnjih stanja. Ako živi iz straha, strah oblikuje svijet. Ako živi iz pohlepe, pohlepa gradi sisteme. Ako živi iz praznine, praznina se umnožava. Ali isto tako, ako živi iz svjesnosti, svjesnost se širi.
Parravicini je vjerovao da se u najtežim vremenima rađa najveća mogućnost za povratak sebi. Kriza, prema njemu, nije kraj, nego poziv. Poziv da se prestane tražiti spoljašnje rješenje za unutrašnji problem. Poziv da se čovjek sjeti da smisao nije nešto što se dobija, nego nešto što se živi.
Zato u njegovim porukama nema moraliziranja. Nema zapovijedi. Nema moraš. Postoji samo pokazivanje. Evo šta se dešava kada čovjek izgubi unutrašnju mjeru. I evo šta se otvara kada je ponovo pronađe.
Jedan od najtiših, ali najvažnijih motiva njegovog rada jeste unutrašnja svjetlost. Ne kao metafora spasenja, nego kao stanje jasnoće. To je svjetlost u kojoj čovjek vidi sebe bez iluzija, ali i bez osuđivanja. Parravicini je smatrao da će budući čovjek morati proći kroz razočaranje – ne svijetom, nego vlastitim očekivanjima. Tek tada se pojavljuje stvarna zrelost.
U završnim psihografijama osjeća se mir. Ne zato što je svijet spašen, nego zato što je mogućnost povratka uvijek prisutna. On nije obećavao sretan kraj. Obećavao je otvoren put.
U dubini svoje poruke, Parravicini je zapravo govorio nešto što je izuzetno rijetko u proročkoj literaturi: budućnost prestaje tamo gdje počinje svjesni čovjek. Njegove vizije ne idu do kraja. One se namjerno zaustavljaju prije konačnog ishoda. To nije nedostatak, nego ključ. Kao da poručuje da postoji granica iza koje se više ništa ne može vidjeti – jer tamo više ne odlučuje tok, nego izbor.
U tom smislu, Parravicini nikada nije prikazao konačni svijet. Nema slike raja. Nema slike potpune propasti. Postoji samo raskrsnica. Čovjek koji traži sigurnu budućnost, prema njemu, još nije sazrio. Zreo čovjek prihvata otvorenost.
Zato u njegovim kasnijim porukama dolazi do promjene tona. Katastrofe se povlače u pozadinu, a u prvi plan dolazi pitanje unutrašnjeg stava. Ne šta će se desiti, nego kako će čovjek biti dok se to dešava. To je razlika između straha i svjesnosti.
Parravicini je jasno vidio da čovjek modernog doba ne pati najviše zbog događaja, nego zbog otpora prema onome što jeste. Bol nije problem. Problem je neprihvatanje bola. Smrt nije problem. Problem je poricanje prolaznosti. Neizvjesnost nije problem. Problem je opsesija kontrolom.
Zato njegova duhovna poruka nije utješna u klasičnom smislu. Ona ne nudi sigurnost. Ona nudi zrelost.
U nekoliko zapisa govori o čovjeku koji mora sići sa prijestolja vlastite važnosti. To nije poniženje, nego oslobođenje. Čovjek koji više ne mora biti poseban, koji ne mora pobijediti, koji ne mora dokazivati – postaje slobodan da živi. Parravicini je vjerovao da će budući čovjek morati napustiti ideju da je centar svijeta, kako bi postao dio života.
Jedan od najsuptilnijih, ali najvažnijih elemenata njegove poruke jeste odnos prema smrti. On nije doživljavao smrt kao kaznu niti kao tragediju, već kao prirodnu granicu ega. Smrt, u njegovom razumijevanju, razotkriva iluzije. Čovjek koji živi kao da je besmrtan, živi površno. Čovjek koji prihvati prolaznost, počinje živjeti stvarno.
Zbog toga je u njegovim vizijama budućnosti prisutna ozbiljnost, ali ne i očaj. Svijet može proći kroz razaranja, ali svijest se ne uništava. Ona se samo mijenja oblik. Parravicini je smatrao da će čovjek morati izgubiti mnogo spolja, da bi se sjetio onoga što nosi iznutra.
U tom kontekstu, tišina dobija centralno mjesto. Ne tišina kao odsustvo zvuka, nego kao stanje unutrašnje sabranosti. Tišina u kojoj čovjek prestaje bježati od sebe. Tišina u kojoj više nema potrebe za stalnim objašnjavanjem, dokazivanjem, opravdavanjem. Tišina u kojoj se život osjeća direktno.
Parravicini je znao da takva tišina neće biti popularna. Budući svijet, kako ga je vidio, bježi od tišine. Zato je buka svuda. Zato je stimulacija stalna. Zato je pažnja rasuta. Tišina razotkriva prazninu – a praznina boli. Ali upravo kroz taj bol dolazi preokret.
Njegova poruka izlaza iz slijepe ulice zato nije u promjeni sistema, nego u promjeni odnosa prema životu. Ne novi svijet, nego novi čovjek u istom svijetu. Čovjek koji više ne traži da mu život garantuje sreću, nego da mu omogući istinitost.
Na samom kraju, Parravicini ostavlja čovjeka bez oslonaca – ali ne bez nade. Oslonci se ruše da bi se pojavilo nešto dublje: povjerenje u život kakav jeste. Ne u njegovu pravednost. Ne u njegovu udobnost. Nego u njegovu stvarnost.
Zato je njegova duhovna poruka istovremeno i najteža i najoslobađajuća: ništa se ne mora popraviti da bi se živjelo smisleno – ali se mora prestati bježati.
Tu se njegov glas povlači. Ne daje upute. Ne nudi program. Ne obećava ishod. Ostaje samo pitanje koje visi u tišini, jače od svih vizija:
Hoće li čovjek imati hrabrosti da bude prisutan – bez garancija?
Tu se tekst prirodno zaustavlja.
Ne kao kraj, nego kao mjesto na kojem čitalac mora stati sam.
