Filozofija svjetla kao pogled na stvarnost
U historiji filozofije postoje mislioci koji su pokušavali razumjeti svijet kroz materiju, kroz energiju, kroz uzroke i posljedice ili kroz stroge zakone logike. Međutim, postoje i oni koji su vjerovali da se temelj stvarnosti ne može iscrpiti ni fizičkim objašnjenjima ni racionalnim sistemima. Među njima posebno mjesto zauzima Shahab al-Din Yahya Suhrawardi, perzijski filozof čije je učenje poznato kao iluminizam ili filozofija svjetla. Ono po čemu je njegovo mišljenje posebno jeste činjenica da svjetlo ne posmatra samo kao fizičku pojavu, nego kao ključ za razumijevanje postojanja, percepcije i svijesti.
Kada se kaže da je svjetlo temelj stvarnosti, to na prvi pogled može zvučati kao pjesnička slika ili duhovna metafora. Međutim, kod Suhrawardija to je ozbiljna filozofska tvrdnja. U njegovom učenju svjetlo označava ono što je prisutno, jasno, samootkrivajuće i neposredno dato. Ono nije samo ono što vidimo očima nego i ono kroz šta išta uopšte može biti doživljeno. Zbog toga svjetlo kod njega ima ontološko značenje. Ono nije samo simbol istine. Ono je način na koji biće postaje prisutno.
Ako pažljivo pogledamo vlastito iskustvo, možemo primijetiti da nijedna stvar za nas ne postoji kao doživljaj bez svijesti. Predmet može stajati pred nama, ali on za nas postaje iskustvo tek kada ga opazimo. Misao može nastati, ali ona je poznata tek kada je primijetimo. Emocija može proći kroz tijelo, ali je osjećamo samo zato što postoji svjesnost koja je registruje. Upravo zbog toga Suhrawardi govori da je svijest oblik svjetla. Kao što fizičko svjetlo čini predmet vidljivim, tako svjesnost čini iskustvo prisutnim.
Ova misao mijenja čitav okvir filozofije. Ako je svijest ono što omogućava da se bilo šta pojavi u iskustvu, tada filozofija ne može biti samo razmišljanje o svijetu kao nečemu spoljašnjem. Ona mora uključivati i istraživanje same svijesti. U tom smislu filozofija prestaje biti samo analiza pojmova i postaje unutrašnji put razumijevanja. Ne radi se više samo o tome šta svijet jeste, nego i o tome kako se svijet pojavljuje, šta ga čini doživljenim i kakva je priroda onoga što doživljava.
U filozofiji iluminizma svijet nije samo skup materijalnih objekata. On je mreža različitih stepena svjetlosti. Na vrhu te strukture nalazi se čisto svjetlo koje je potpuno jasno i potpuno prisutno. Iz tog izvora nastaju svi drugi nivoi postojanja. Kako se udaljavamo od tog izvora, svjetlo postaje slabije i pojavljuju se različiti oblici stvarnosti. Ti oblici nisu potpuno odvojeni, nego povezani kroz kontinuum svjetlosti. Materijalni svijet predstavlja područje u kojem je svjetlo slabije, zastrtije i ograničenije. Međutim, čak i u materijalnom svijetu postoji određeni stepen prisutnosti, jer svako postojanje na neki način učestvuje u svjetlosti.
Ovdje je važno razumjeti da Suhrawardi ne tvrdi tek da je sve fizički napravljeno od svjetlosti. Njegova tvrdnja je dublja. On svjetlo koristi da označi stepen jasnoće, prisutnosti i samootkrivanja. Ono što je najviše svjetlo jeste ono što je najsvjesnije i najprisutnije samome sebi. Ono što je tamnije jeste ono što je više zaklonjeno, više uslovljeno, više ograničeno.
Ova ideja ima sličnosti sa filozofijom Plotinusa, koji je govorio o izvoru iz kojeg nastaje sve postojanje. Ipak, Suhrawardi razvija vlastiti jezik i vlastiti naglasak. Njega ne zanima samo metafizička shema nastanka svijeta, nego i činjenica da se stvarnost pokazuje svijesti kao prisutnost različitih stepena jasnoće. Zato njegovo učenje nije samo kosmologija nego i filozofija iskustva.
Jedna od najvažnijih ideja iluminizma jeste tvrdnja da je svijest najjasniji oblik postojanja. Kada gledamo svijet oko sebe, čini nam se da su predmeti najstvarniji dio stvarnosti. Međutim, Suhrawardi ukazuje na nešto još očiglednije. Kada smo svjesni, mi odmah znamo da smo svjesni. Za to iskustvo nije potreban dokaz. Ne moramo izvoditi argument da bismo znali da doživljavamo. Svjesnost je neposredna. Upravo zbog toga on kaže da je svijest poput svjetla koje se samo otkriva. Ona ne treba ništa drugo da bi bila poznata.
Iz toga nastaje i njegova razlika između dvije vrste znanja. Prva vrsta je racionalno znanje koje dolazi kroz logiku, analizu i rasuđivanje. To znanje je važno jer nam pomaže razumjeti odnose između stvari, graditi sisteme i razjašnjavati pojmove. Međutim, postoji i druga vrsta znanja, koju Suhrawardi naziva iluminativnim znanjem. To je znanje koje dolazi kroz direktno iskustvo svijesti. Kada čovjek postane svjestan vlastite svjesnosti, javlja se oblik razumijevanja koji ne zavisi od argumenta nego od neposredne prisutnosti.
Ova ideja ima duboke sličnosti sa učenjem Meistera Eckharta, koji je govorio o unutrašnjem svjetlu duše. U različitim duhovnim i filozofskim tradicijama pojavljuje se intuicija da svijest može prepoznati samu sebe. Suhrawardi pokušava ovu intuiciju oblikovati kao strogu filozofsku misao i pokazati da je riječ o temelju samog iskustva.
U toj strukturi svjetlosti čovjek ima posebno mjesto. Čovjek nije samo materijalno biće koje prima utiske. On je svjesno biće koje može postati svjesno vlastite svijesti. Ta sposobnost ga čini jedinstvenim. Kada čovjek počne obraćati pažnju na vlastitu svjesnost, otvara se nova dimenzija percepcije. Umjesto da pažnja stalno ide prema spoljašnjim stvarima, ona počinje primjećivati samu činjenicu prisutnosti. U tom trenutku misli i emocije počinju izgledati drugačije. One više ne djeluju kao apsolutna stvarnost, nego kao pojave koje dolaze i odlaze u prostoru svijesti.
Ovaj uvid može imati dubok uticaj na život. Um postaje mirniji jer više nije potpuno identifikovan sa svakom mišlju i svakim osjećajem. To ne znači da misli nestaju ili da emocije prestaju postojati. To znači da se pojavljuje jasnoća. Čovjek više nije potpuno stopljen sa sadržajima uma, nego počinje primjećivati prostor u kojem se oni javljaju.
Za Suhrawardija filozofija zato nije samo intelektualna disciplina. Ona je put razvoja svijesti. Filozof nije samo neko ko razmišlja o idejama nego i neko ko razvija pažnju, prisutnost i jasnoću percepcije. Kada se pažnja razvija, svijest postaje jasnija. Kada svijest postane jasnija, percepcija stvarnosti postaje dublja. Čovjek počinje primjećivati slojeve iskustva koji su ranije bili skriveni.
U tom smislu filozofija svjetla predstavlja poziv na unutrašnje istraživanje. Ona pokazuje da čovjek ima sposobnost da razvije dublju percepciju stvarnosti i da razumije svijet na sasvim drugačiji način. Svjetlo o kojem govori Suhrawardi nije nešto što dolazi spolja. Ono je već prisutno u samoj svijesti koja doživljava svijet. Kada se to svjetlo prepozna, filozofija prestaje biti samo teorija i postaje direktno iskustvo života.
Hijerarhija svjetlosti i struktura univerzuma
U središtu Suhrawardijeve filozofije nalazi se jedna velika vizija svijeta: stvarnost nije prvenstveno materijalna nego svjetlosna. Ova tvrdnja ne znači da materija ne postoji, nego da ona nije posljednji i najdublji sloj postojanja. Ispod, iznad i unutar svega što postoji nalazi se nešto temeljnije, a to je prisutnost, jasnoća i mogućnost da se nešto otkrije i doživi. Upravo to Suhrawardi naziva svjetlom.
Kada on govori o svjetlu, ne misli samo na ono što vidimo očima. Fizičko svjetlo je za njega samo najbliži primjer nečega što je samo po sebi očigledno. Svjetlo je vidljivo po svojoj prirodi. Ono ne treba drugo svjetlo da bi bilo viđeno. Iz te jednostavne činjenice Suhrawardi izvodi duboku ontološku intuiciju. Ono što je najviše prisutno i najviše samootkrivajuće mora biti najbliže samom temelju postojanja. Zato je za njega svjetlo više od slike. Ono je način na koji biće biva prisutno.
Na toj osnovi on razvija ideju hijerarhije svjetlosti. Univerzum se može razumjeti kao veliki poredak različitih stepena jasnoće. Na vrhu te hijerarhije nalazi se čisto svjetlo, potpuno nezavisno, potpuno jasno, potpuno prisutno. Ono ne treba ništa drugo da bi postojalo niti da bi bilo poznato. Ono je krajnji princip. Iz njega nastaju svi drugi nivoi stvarnosti.
Kako se udaljavamo od tog izvora, svjetlo postaje slabije. To ne znači da ono potpuno nestaje, nego da postaje sve više posredno, ograničeno i zaklonjeno. Na tim nižim nivoima pojavljuju se različiti oblici bića, sve do materijalnog svijeta koji predstavlja područje najslabijeg svjetla i najveće zastrtosti. Materija je, u tom smislu, gušći i tamniji način postojanja, ali ni ona nije potpuno lišena svjetlosti. I u njoj postoji određeni stepen prisutnosti i poretka.
Ovdje je važno uočiti jednu bitnu stvar. Suhrawardi svijet ne vidi kao oštru podjelu između svjetla i tame, između duha i materije, između višeg i nižeg. On ga vidi kao kontinuum. Sve je povezano. Sve učestvuje u različitom stepenu svjetlosti. Upravo zato njegova metafizika nije mrtva shema, nego živa struktura prelaza, odnosa i stepenovanja.
Ova ideja podsjeća na emanacijsku filozofiju Plotinusa, ali Suhrawardi joj daje vlastiti oblik. Kod njega svjetlo nije samo metafizički princip nastanka nego i ključ za razumijevanje percepcije, znanja i unutrašnjeg života. On ne pita samo kako je svijet nastao, nego i kako je moguće da se svijet pojavljuje u iskustvu. Zato je njegov sistem istovremeno ontološki i iskustveni.
Iz hijerarhije svjetlosti proizlazi i nova slika čovjeka. Čovjek se ne može razumjeti samo kao fizičko biće. On pripada i višem redu, jer u sebi nosi svijest. A svijest je najjasniji trag svjetlosti u iskustvu. To znači da čovjek nije samo stvorenje koje živi među stvarima, nego biće koje učestvuje u poretku svjetlosti i koje može postati svjesno tog poretka.
Ovdje se otvara i Suhrawardijeva teorija znanja. Ako je stvarnost strukturirana kao hijerarhija svjetlosti, tada i znanje mora imati različite nivoe. Najniži nivo je znanje koje se oslanja na osjetila i pojmove. Ono je korisno i potrebno, ali nije krajnje. Viši nivo je racionalno znanje koje razvrstava, poredi, analizira i povezuje. Iznad toga javlja se neposredno znanje, znanje koje nije samo o stvarima nego iz prisutnosti. To je iluminativno znanje.
Racionalno znanje govori nam kako su stvari povezane. Iluminativno znanje otkriva nam prisutnost samog bića. Racionalno znanje opisuje. Iluminativno znanje učestvuje. Racionalno znanje koristi argument. Iluminativno znanje polazi od neposrednog iskustva svijesti.
Ovdje Suhrawardi ne odbacuje razum. On ga poštuje, ali ga smješta na njegovo mjesto. Razum je potreban, ali nije dovoljan. On može napraviti mapu, ali nije isto što i živi krajolik. On može opisati prisutnost, ali ne može zamijeniti prisutnost samu. Zato filozofija, ako želi biti potpuna, mora spojiti jasnoću mišljenja i jasnoću svijesti.
Iz istog razloga Suhrawardi posebno naglašava ulogu pažnje. Pažnja je način na koji svijest može postati jasnija samoj sebi. Kada je pažnja raspršena, um se gubi u sadržajima, reaguje automatski i vidi stvarnost površno. Kada se pažnja sabere, javlja se dublja jasnoća. Čovjek tada ne vidi samo predmete i događaje, nego i način na koji se oni pojavljuju. Primjećuje ne samo šta doživljava, nego i u čemu to doživljava.
U tom stanju misli i emocije počinju izgledati drugačije. Više nisu čvrsti zidovi svijeta, nego prolazni događaji. Pojavljuju se i nestaju. Svijest u kojoj se pojavljuju ostaje. Tako se filozofija svjetla postepeno pretvara u unutrašnju disciplinu percepcije.
Hijerarhija svjetlosti zato nije samo kosmološka slika. Ona je i mapa čovjekove unutrašnjosti. Čovjek može živjeti na nižim nivoima, potpuno uronjen u reakcije, navike i tamniju gustinu svakodnevice. Ali može i razvijati pažnju, prisutnost i jasnoću, pa time učestvovati u višem stepenu svjetlosti. U tom smislu Suhrawardijeva filozofija nije samo objašnjenje univerzuma nego i poziv na unutrašnji uspon.
Ona pokazuje da se svijet ne može razumjeti samo spolja. Potrebno je razumjeti i ono po čemu je svijet uopšte doživljen. A to je svijest. Zato iluminizam ostaje jedna od rijetkih filozofija koja istovremeno objašnjava strukturu univerzuma i upućuje čovjeka prema njegovoj vlastitoj unutrašnjoj jasnoć
Svijest, pažnja i unutrašnja jasnoća
U Suhrawardijevoj filozofiji svijest nije samo jedna psihološka funkcija među drugima. Nije tek sposobnost mišljenja, pamćenja ili registracije nadražaja. Ona je temelj percepcije i iskustva. Sve što vidimo, čujemo, osjećamo, mislimo i pamtimo pojavljuje se u svijesti. Kada govorimo o mislima, emocijama ili osjetima, mi zapravo govorimo o pojavama koje se javljaju u prostoru svjesnosti. Upravo zbog toga Suhrawardi koristi simboliku svjetla. Kao što fizičko svjetlo omogućava da vidimo predmete, tako svjetlo svijesti omogućava da doživimo svijet.
Ova ideja izgleda jednostavno, ali njene posljedice su ogromne. U svakodnevnom životu ljudi su uglavnom usmjereni na sadržaj iskustva. Pažnja ide prema problemima, planovima, sjećanjima, željama, brigama ili emocijama. Kada se pojavi misao, čovjek često odmah uđe u nju. Kada se pojavi strah, on postane cio svijet. Kada se javi ljutnja, pažnja se suzi i identitet se stapa s njom. U tom stanju um djeluje kao da je potpuno uronjen u tok mentalnih sadržaja.
Međutim, Suhrawardi smatra da je moguća drugačija percepcija. Kada pažnja postane stabilnija, čovjek počinje primjećivati ne samo sadržaj iskustva nego i samu svijest u kojoj se iskustvo pojavljuje. Ova promjena možda djeluje mala, ali je presudna. U njoj se događa prijelaz iz zarobljenosti u prisutnost.
Pažnja se u iluminizmu može razumjeti kao način na koji svjetlo svijesti osvjetljava iskustvo. Kada je pažnja raspršena, percepcija je nestabilna. Misli skaču, emocije se gomilaju, reakcije se dešavaju automatski. Čovjek više reaguje nego što zaista vidi. Međutim, kada se pažnja smiri, javlja se nova vrsta jasnoće. Um počinje primjećivati širi prostor iskustva. Misli i emocije više ne izgledaju kao apsolutna stvarnost nego kao procesi koji dolaze i odlaze.
Ovaj proces ima i duboku psihološku vrijednost. Kada se pažnja stabilizuje, nervni sistem se smiruje. Reakcije postaju sporije, manje impulsivne i svjesnije. Čovjek dobija mogućnost da vidi vlastite mentalne procese prije nego što mu oni potpuno odrede ponašanje. U tom smislu razvoj pažnje nije samo filozofska tema nego i praktičan proces unutrašnje stabilizacije.
Jedna od ključnih Suhrawardijevih intuicija jeste da svijest predstavlja prostor u kojem se pojavljuju sve pojave. Ako pažljivo posmatramo vlastito iskustvo, možemo vidjeti da se misli pojavljuju i nestaju. Emocije dolaze i prolaze. Zvukovi se pojavljuju pa utihnu. Tjelesni osjećaji se mijenjaju. Slike u umu dolaze i odlaze. Ali postoji nešto što ostaje prisutno kroz sve te promjene. To je svjesnost koja primjećuje sve što se događa. Ona nije isto što i misao, jer može primijetiti misao. Nije isto što i emocija, jer može primijetiti emociju. Nije isto što i osjet, jer može primijetiti osjet.
Suhrawardi smatra da je upravo ta svjesnost najjasniji oblik postojanja. Ona je poput svjetla koje osvjetljava sve pojave. Bez nje nijedna pojava ne bi mogla biti poznata. Ovaj uvid je ključan, jer iz njega proizlazi novi pogled na čovjeka. Čovjek nije samo biće koje misli, nego biće koje može biti svjesno mišljenja. Nije samo biće koje osjeća, nego biće koje može biti svjesno osjećanja. Nije samo biće reakcije, nego biće prisutnosti.
Kada čovjek počne primjećivati svjesnost kao prostor iskustva, percepcija se mijenja. Umjesto potpune identifikacije sa mislima i emocijama, pojavljuje se određena unutrašnja distanca. Misli i emocije ne nestaju, ali više ne izgledaju kao konačna definicija bića. One postaju događaji u prostoru svijesti. Ova promjena može donijeti osjećaj slobode. Um više nije potpuno zarobljen u svakom mentalnom procesu. Pojavljuje se mogućnost da se iskustvo vidi sa šire tačke gledišta.
Suhrawardi smatra da ova promjena predstavlja početak dubljeg razumijevanja stvarnosti. Kada pažnja postane stabilnija, percepcija postaje jasnija. Čovjek počinje primjećivati obrasce u vlastitim mislima i emocijama. Počinje uviđati da mnoge stvari koje su mu izgledale apsolutno stvarne imaju prolazan i uslovljen karakter. Ono što je do jučer djelovalo kao neupitna istina može se pokazati kao raspoloženje, mentalna navika ili impuls ega.
Filozofija svjetla zato nije zamišljena kao nešto što postoji samo u teoriji. Suhrawardi smatra da se svjesnost može razvijati i u svakodnevnom životu. Kada hodamo, možemo primijetiti osjećaj tijela i pokreta. Kada slušamo zvukove oko sebe, možemo primijetiti prostor u kojem se ti zvukovi pojavljuju. Kada razgovaramo s nekim, možemo istovremeno primjećivati riječi, vlastite reakcije i tihu prisutnost koja sve to obuhvata.
U takvim trenucima pažnja postaje otvorenija. Um prestaje stalno analizirati i počinje jednostavno primjećivati iskustvo. Ova promjena može donijeti osjećaj stabilnosti i jasnoće. U tom stanju svjetlo svijesti postaje vidljivije. Misli i emocije više ne dominiraju percepcijom. One ostaju prisutne, ali kao dio većeg prostora.
Za Suhrawardija filozofija zato nije samo misaoni sistem. Ona je put transformacije. Filozofija svjetla pokazuje da razumijevanje stvarnosti zahtijeva razvoj svijesti. Kada čovjek razvija pažnju, percepcija postaje stabilnija. Kada percepcija postane stabilnija, razumijevanje postaje dublje. U tom trenutku filozofija prestaje biti samo teorija i postaje iskustvo života.
Tada čovjek počinje opažati da se čitav svijet pojavljuje u svjetlu svijesti. To nije samo metafizička tvrdnja nego iskustvena mogućnost. I upravo u toj mogućnosti leži trajna snaga iluminizma. On podsjeća da razumijevanje stvarnosti počinje razumijevanjem svijesti.
Unutrašnje svjetlo, kontemplacija i način života
U Suhrawardijevoj filozofiji pojam svjetla ima značenje koje daleko nadilazi svakodnevnu upotrebu te riječi. U običnom govoru svjetlo povezujemo sa fizičkom pojavom koja nam omogućava da vidimo predmete. Međutim, Suhrawardi govori o svjetlu koje postoji na mnogo suptilnijem nivou. To svjetlo je povezano sa sviješću i sa samim činom percepcije. Kada čovjek vidi predmet, fizičko svjetlo čini predmet vidljivim, ali tek svijest čini iskustvo potpunim. Bez svijesti predmet ne bi bio doživljen kao iskustvo. Zbog toga Suhrawardi govori o unutrašnjem svjetlu koje osvjetljava sve pojave.
To unutrašnje svjetlo nije nešto što čovjek mora tek stvoriti. Ono je već prisutno u svakom trenutku. Kada čovjek postane svjestan vlastite svjesnosti, on zapravo počinje primjećivati to svjetlo. Misli, emocije i percepcije pojavljuju se u tom svjetlu i nestaju u njemu. U svakodnevnom životu ljudi često ne primjećuju ovu dimenziju iskustva, jer su potpuno zauzeti sadržajem misli i događaja. Međutim, kada pažnja postane stabilnija, moguće je opaziti samu svjesnost koja doživljava sve što se dešava.
Ovdje Suhrawardi izlazi iz čiste teorije i otvara put praksi. Iako njegove knjige nisu napisane kao savremeni priručnici za meditaciju, iz njegove filozofije jasno proizlazi određeni način opažanja stvarnosti. Kada čovjek počne primjećivati svjetlo svijesti, njegov odnos prema iskustvu se mijenja. Um više nije potpuno zarobljen u mislima i emocijama. Pojavljuje se prostor između percepcije i reakcije. U tom prostoru moguće je vidjeti kako se misli pojavljuju i nestaju. Emocije dolaze i odlaze, ali svijest u kojoj se pojavljuju ostaje prisutna. Ova percepcija može donijeti osjećaj unutrašnjeg mira, jer čovjek prestaje doživljavati svaku misao kao nešto što mora kontrolisati i svaku emociju kao konačnu definiciju sebe.
Iz ove filozofije proizlaze i vrlo jednostavne, ali duboke kontemplacije. Prva od njih jeste opažanje svjesnosti. U ovoj praksi pažnja se ne usmjerava na određeni objekt nego na samu činjenicu da postoji svjesnost. Čovjek može sjediti mirno ili stajati opušteno i primijetiti da postoji nešto u njemu što vidi, čuje i osjeća sve što se događa. To nešto nije misao niti emocija. To je svjesnost koja registruje sve pojave. Kada pažnja ostane na toj svjesnosti nekoliko minuta, često se pojavljuje osjećaj jasnoće i stabilnosti. Misli i emocije i dalje dolaze, ali postaje jasno da se sve pojavljuje u prostoru svijesti.
Vrijednost ove kontemplacije je velika. Ona čovjeka vraća sa površine sadržaja na temelj iskustva. Većina ljudi čitav život provede u odnosu prema mislima, osjećajima, planovima i problemima, a vrlo rijetko primijeti samu prisutnost u kojoj se sve to pojavljuje. Opažanje svjesnosti ne znači bježanje od života. Naprotiv, ono znači dublji ulazak u život, jer se ne ostaje samo na površini unutrašnjih sadržaja nego se ulazi u izvor samog doživljavanja.
Druga praksa može se opisati kao kontemplacija unutrašnjeg svjetla. U ovoj kontemplaciji čovjek ne mora praviti komplikovanu vizualizaciju. Dovoljno je da osjeti kako je svijest poput svjetla koje obuhvata cijelo iskustvo. Dok diše mirno, pažnja se usmjerava na osjećaj prisutnosti u tijelu. Misli, emocije i senzacije pojavljuju se u tom svjetlu i nestaju u njemu. Suština ove prakse nije u imaginaciji nego u osjećaju otvorene svjesnosti u kojoj sve može postojati bez otpora. Kada se ova kontemplacija praktikuje, um često postaje mirniji, širi i stabilniji.
Njena važnost leži u tome što čovjek prestaje živjeti iz uske i napete tačke ega. Umjesto toga javlja se osjećaj širine. Misli više nisu tvrde i zbijene. Emocije se ne poriču, ali više ne djeluju kao zatvorena tamnica. Pojavljuje se doživljaj da kroz čovjeka prolazi više prostora, više tišine i više svjetlosti.
Treća praksa odnosi se na širenje pažnje. U svakodnevnom životu pažnja je često uska i fokusirana na jedan problem, jednu brigu ili jednu misao. U ovoj praksi pažnja se namjerno proširuje. Čovjek može primijetiti disanje, osjećaj tijela, zvukove u prostoru i širinu okruženja. Kada se pažnja proširi, percepcija postaje otvorenija. Misli i emocije više nisu centar iskustva nego samo jedan dio šireg prostora svijesti. Ova promjena može donijeti osjećaj stabilnosti i unutrašnje jasnoće.
Ovdje se jasno vidi koliko je Suhrawardijeva filozofija praktična, iako nije formulisana modernim psihološkim jezikom. Ove kontemplacije imaju i snažan psihološki značaj. Kada čovjek nauči posmatrati vlastite misli i emocije bez stalne reakcije, njegov odnos prema životu se mijenja. Problemi ne nestaju, ali način na koji ih doživljava postaje drugačiji. Um postaje stabilniji, jer više nije potpuno zarobljen u svakom mentalnom procesu. Pojavljuje se sposobnost svjesnog reagovanja umjesto automatske reakcije.
To je razlog zašto su ove prakse dobre. One ne služe tome da čovjek pobjegne iz svijeta, nego da ga jasnije vidi. Ne služe potiskivanju osjećaja, nego stvaranju prostora u kojem osjećaji mogu biti viđeni bez preplavljivanja. Ne služe bijegu od misli, nego oslobađanju od potpune identifikacije s njima. One smiruju nervni sistem, sabiru pažnju, šire percepciju i bude unutrašnju jasnoću. U tom smislu one imaju i filozofsku i psihološku i egzistencijalnu vrijednost.
Suhrawardi je smatrao da filozofija svjetla nije samo intelektualna ideja nego način života. Kada čovjek razvija pažnju, jasnoću i stabilnost svijesti, percepcija postaje dublja. Tada se svijet više ne doživljava samo kao niz problema i reakcija. Umjesto toga pojavljuje se osjećaj povezanosti sa stvarnošću. Svijet se počinje doživljavati kao proces u kojem svijest igra centralnu ulogu.
U tom smislu iluminizam predstavlja filozofiju koja spaja razum i iskustvo. Ona pokazuje da razumijevanje stvarnosti nije moguće bez razumijevanja svijesti. Kada se svjetlo svijesti prepozna, filozofija prestaje biti samo teorija i postaje iskustvo života. A kada postane iskustvo života, tada više nije riječ samo o staroj perzijskoj filozofiji nego o živom putu razumijevanja koji i danas može pomoći čovjeku da jasnije vidi sebe, svijet i dublju prirodu postojanja.
