Philip K. Dick – Stvarnost koju ne vidimo 2.dio

Nakon govora u Metzu, Philip K. Dick se vratio svom životu koji nikada više nije mogao biti običan. Ne zato što je postao slavan, niti zato što je postao figura kontroverze, nego zato što je jednom vidio svjetlost i više se nije mogao pretvarati da ne zna za nju. Govorio je da kada se jednom vidi iza zavjese stvarnosti, nijedan oblik, nijedan događaj, nijedna svakodnevna scena više ne izgleda isto. Sve postaje dublje, sve postaje prozirnije, sve postaje jedan veliki podsjetnik da je svijet živ.

U danima nakon Metza, pisao je da osjeća kako ljudska civilizacija živi u svojevrsnoj amneziji. Ne amneziji pamćenja u uobičajenom smislu, nego amneziji izvora. Čovjek živi kao da je odvojen od polja koje ga stvara, kao da je svijet čvrst i nepromjenjiv, kao da se istina nalazi isključivo u materijalnim oblicima. Dick je mislio da je to najveća kolektivna zabluda. Da nismo izgubljeni u prostoru i vremenu, nego u pogrešnom shvatanju vlastite prirode.

Pisao je da ljudska svijest ima dvije strane. Jednu koja prima svjetlost i drugu koja je zaboravila da svjetlost postoji. Ta druga strana je glas svakodnevice, navike, straha, sumnje, žurbe i mehaničnosti. Ta strana svijesti stalno govori da je svijet racionalan, da je sve što postoji ono što se može izmjeriti, izračunati, fotografirati. I dok ta strana priča najglasnije, duboka strana čovjeka, ona koja zna da stvarnost nije čvrsta nego živa, ostaje tiha.

Dick je vjerovao da se cijeli ljudski život odvija između te dvije strane svijesti. Površina koja sumnja i dubina koja zna. Mehanika koja se boji i svjetlost koja pamti. Sve što nazivamo sudbinom, govorom svemira, intuicijom, predosjećajem, sinkronicitetom — sve to su trenuci kada dubina probija površinu. Kada se svjetlost prisjeti da postoji.

Jednom je napisao: “Ljudi ne znaju koliko su blizu istine. Samo jedan trenutak tišine unutar sebe i vidjeli bi svjetlost koja ne pripada ovom svijetu.” Nije mislio na fizičku tišinu nego na tišinu svijesti, onaj kratki trenutak u kojem se čovjek prestane boriti protiv onoga što jeste. U takvim trenucima, govorio je, svjetlost ulazi bez otpora.

Drugi dio njegova života nakon Metza bio je pokušaj da tu svjetlost opiše, iako je znao da opis neće biti dovoljan. Riječi su bile alat, ali ne savršen. Svaka rečenica bila je samo trag onoga što je osjećao. Ponekad bi zapisao dvadeset stranica, pa ih sutradan obrisao jer su bile previše male za ono što je htio reći. Ponekad bi ostavio samo jednu rečenicu, jednostavnu i jasnu, i osjetio da je ona bliža istini od cijelog poglavlja.

Jedna od tih rečenica bila je: “Stvarnost nije ono što mislite da jeste. Ona je razgovor.” To je bila suština njegovog shvatanja svijeta. Da stvarnost nije objekt, nego odnos. Ne nešto što se posmatra, nego nešto što se sluša.

Govorio je da čovjek koji misli da je odvojen od svijeta ne može ga razumjeti. On samo gleda površinu. On vidi vrijeme kao liniju, sebe kao tijelo, misli kao reakcije. Ali čovjek koji shvati da je u dijalogu sa stvarnošću — taj vidi dublje. Taj vidi da je svaka misao poziv, a svaki događaj odgovor. Taj vidi da je svijet ogledalo koje ne odražava naš izgled nego naše stanje.

Dick je posebno isticao da su anomalije — pukotine u stvarnosti — najjasniji dokazi da živimo u višeslojnom svijetu. Kada se dogodi nešto što “nije moglo da se dogodi”, kada vrijeme djeluje iskrivljeno, kada slučajnost postane previše precizna da bi bila slučajna — to su trenuci u kojima se sistem pokazuje. Ne zato da nas zbuni nego da nas probudi.

U Exegesisu je pisao o takvim trenucima sa nevjerovatnom jasnoćom. Govorio je da anomalije nisu neprijatelji, nego učitelji. Da svaka anomalija otkriva obrazac u pozadini svijeta, kao da stvarnost povremeno podigne veo i pokaže kako je napravljena. To su, govorio je, pozivi dublje stvarnosti da čovjek prestane gledati samo površinu.

Jedna od njegovih najintrigantnijih misli bila je da čovjek može živjeti u dvije stvarnosti istovremeno, ali da je većina ljudi svjesna samo jedne. Druga stvarnost — ona dublja — pojavljuje se samo kada je um tih, kada se srce otvori, kada se percepcija proširi. To nisu mistična stanja, govorio je, nego prirodno svojstvo svijesti koje se gubi u buci svakodnevnog života.

Zbog toga je rekao da čovjek koji se budi ne postaje vidovniji niti posebniji — on samo vidi ono što je uvijek bilo tu. Razlika je u tome što više ne misli da je svijet čvrst. On zna da je svijet tok.

Često je pisao da su ljudi zarobljeni u jednoj verziji stvarnosti samo zato što vjeruju u nju. Kada bi promijenili vjerovanje, stvarnost bi se promijenila. Ne na način magije ili fantazije, nego na način fizike svijesti. Polje stvarnosti uvijek odgovara polju svijesti. Kao dva ogledala u dijalogu.

U jednoj od svojih bilješki zapisao je: “Najveća tajna nije u tome kako stvarnost funkcioniše, nego da ona uopće reagira.” To je bilo njegovo najdublje otkriće. Da stvarnost nije gluha. Da nije inertna. Da nije mehanička. Da je svjetlost koja zna.

Kada bi pisao o smrti, govorio je da smrt nije kraj nego prelazak. Ne u drugi svijet, nego u drugi sloj ovog svijeta. Kao promjena frekvencije. Kao ulazak dublje u svjetlost. “Smrt,” pisao je, “je vraćanje u stvarnost koju smo oduvijek osjećali.”

U njegovim zapisima, niko ne umire. Svjetlost samo mijenja oblik. Ličnost nestaje, ali biće ostaje. Vrijeme nestaje, ali svijest ostaje. Svijet nestaje, ali istina ostaje.

Dick je smatrao da je čovjekova svijest sposobna preći taj prag dok je još živ. Nije trebalo umrijeti da bi se vidjela dublja stvarnost. Dovoljno je bilo probuditi percepciju. To buđenje nije bilo magično iskustvo, nego prirodan proces kada se unutrašnji otpor smanji i cijelo biće postane propusno za svjetlost. Čovjek tada osjeti da se svijet ne nalazi izvan njega nego u njemu, da su sve pojave dio jednog polja koje diše.

Pisao je da je najveća prepreka u ljudskom životu uvjerenje da je realnost fiksna. Da je sve unaprijed određeno, da se stvari jednostavno “događaju” čovjeku, da nema izbora. Za Dicka je to bila najopasnije iluzija. Ne zato što je lažna, nego zato što zatvara vrata prema svjetlosti. “Stvarnost je izbor,” govorio je. “Ali taj izbor se ne pravi voljom, nego otvorenošću.”

On je duboko vjerovao da čovjek nije ograničen svojim okruženjem, svojim uvjerenjima, svojim identitetom. Pisao je da se istinska promjena događa kada unutrašnje biće prihvati mogućnost da realnost može biti drugačija. Ne kroz fantaziju, ne kroz želju, nego kroz suštinsku promjenu percepcije. Kada čovjek prestane da se drži slike svijeta kao nečega čvrstog, stvarnost počne da se mijenja.

U jednom od svojih najdubljih zapisa napisao je: “Naša patnja dolazi iz toga što se borimo protiv promjene stvarnosti, dok nas svjetlost vodi kroz nju.” Time je mislio da čovjek ne pati zato što se svijet mijenja, nego zato što vjeruje da bi trebao ostati isti. Ali stvarnost neprestano pulsira. Poput srca. Poput disanja. Poput ritma svjetlosti.

Dick je smatrao da smo mi, ljudska bića, pozvani da učestvujemo u tom pulsu, da se krećemo s njim, da postanemo svjesni njegovog ritma. “Kada stvarnost diše, dišeš i ti,” pisao je. “Kada se otvoriš, stvarnost te prepoznaje.”

U njegovoj viziji, čovjek nije bio samo primatelj svijeta nego i svjedok procesa kroz koji svjetlost sagledava samu sebe. Svaka percepcija, svaka emocija, svaka misao, sve to je bila razmjena s poljem koje nas okružuje. Ništa nije izgubljeno. Sve je dio velikog procesa učenja.

Dick je govorio da se stvarnost mijenja kada se promijeni polje značenja. Naizgled mala pomjeranja u svijesti dovode do velikih promjena u vanjskom svijetu. Zbog toga je naglašavao da čovjek koji se drži straha stvara svijet koji će ga plašiti. Čovjek koji se drži sumnje stvara svijet koji će stalno dokazivati da je sve nesigurno. Ali onaj koji nosi svjetlost u sebi, stvara svijet koji mu se otvara, koji mu uzvraća, koji ga vodi.

Nije vjerovao u slučajnost. Za njega je sve bilo dio strukture koja vodi čovjeka ka buđenju. Pisao je da svaki događaj ima svoje mjesto u većem obrascu. Čak i ono što izgleda besmisleno ili bolno ima ulogu u procesu otkrivanja. “Svjetlost,” napisao je, “nikada ne pravi greške. Mi samo kasnimo za njenim razumijevanjem.”

Zbog toga je smatrao da se ljudi često boje onoga što nazivaju sudbinom. Ali sudbina, govorio je, nije unaprijed napisana. Ona se mijenja s našim unutrašnjim stanjem. Kada čovjek promijeni sebe, promijeni i nit svog života. Ona postaje lakša, otvorenija, jasnija. Kao da se svjetlost pomjeri bliže.

Jedna od najfascinantnijih njegovih ideja bila je ta da se paralelne stvarnosti prepliću kroz emocionalne i intuitivne kanale. Kada čovjek ima jak predosjećaj, kada osjeti nešto što još nije viđeno, kada ga pogodi val sjećanja bez povoda — to je dodir sa drugom verzijom sebe. To nije mistika nego fizika svijesti. To je način na koji stvarnost komunicira.

Dick je bio uvjeren da je metafizičko iskustvo koje je doživio 1974. godine upravo takav kontakt. Osjetio je svijet koji je teoretski postojao paralelno sa ovim. Vidio je verziju stvarnosti u kojoj je vrijeme bilo drugačije, u kojoj se prostor ponašao kao misao, u kojoj su informacije bile žive. To iskustvo mu je promijenilo sve. Više nije mogao vjerovati u samo jedan svijet. Jedan svemir. Jednu verziju sebe.

Govorio je da svaka osoba ima svoju “osnovnu liniju stvarnosti”, onu u kojoj se svakodnevno nalazi, ali da postoji beskonačno mnogo drugih linija koje se povremeno približe, dodirnu, prepletu. Na tim dodirnim tačkama nastaju intuitivne spoznaje, deja vu, iznenadne promjene toka života, neobjašnjive sreće ili tuge. To su, govorio je, trenuci u kojima se sjećanja paralelnih stvarnosti preliju jedno u drugo.

On nije mislio da je to simbolička istina. Mislio je da je to doslovna struktura stvarnosti. Svaki put kada je nešto zapisao u Exegesisu, osjećao je da ne opisuje nego prevodi. Da preuzima informaciju iz polja koje nadilazi svakodnevnu percepciju. U tim trenucima, rekao je, osjetio je da nije sam.

Jednom je zapisao: “Neko ili nešto uvijek stoji iza mojih misli, kao prisustvo koje zna više nego ja.” To prisustvo nije bilo vanjsko. Nije bilo biće, nije bilo entitet. Bila je to svjetlost iznutra. Ona ista svjetlost koju je osjetio kao ružičasti sjaj. Ona ista svjetlost koja je govorila bez riječi, koja je bila znanje samo po sebi.

Dick je taj sistem nazivao živom inteligencijom stvarnosti. Ne Bogom u religijskom smislu, nego razumom svemira. Razumom koji vidi, razumije i pamti sve. Čovjek nije mogao vidjeti cijelu tu strukturu, ali je mogao osjetiti njen dodir. Taj dodir je zvao porukom svjetlosti.

Pisao je da poruke svjetlosti dolaze u različitim oblicima. Ponekad kao intuicija, ponekad kao bol, ponekad kao san, ponekad kao susret sa nečim što nas mijenja. Naglašavao je da ništa nije slučajno, jer ništa u stvarnosti nije bez veze. Sve je povezano. Sve se prepliće. Sve je tok.

U njegovim mislima, svijet nije bio mehanizam nego mreža odnosa. Čovjek koji to shvati vidi dublje. On vidi da vrijeme nije linearno, nego kružno. Da događaji nisu izolovani, nego međusobno prožeti. Da osjećaji nisu slučajni, nego signali. Da život nije niz poglavlja nego polje koje stalno komunicira.

Zbog toga je govorio da se stvarnost može čitati. Ne kao knjiga, nego kao tok znakova. Kao šapat svijeta. Kao tiho podsjećanje da nismo sami.

Dick je pisao da se taj šapat svijeta osjeća najjasnije onda kada čovjek prestane pokušavati kontrolirati svoj život. Kada pokuša razumjeti sve, on se udalji od istine. Ali kada prestane da se opire, stvarnost mu postane bliskija. “Istina,” zapisao je, “dolazi kada se prestanemo boriti protiv nje.” To nije značilo pasivnost. To je značilo otvorenost. Prihvaćanje. Spremnost da život govori.

On je vjerovao da je vibracija čovjekove svijesti ključ koji otključava sve. Da ne postoji problem koji se ne može razumjeti ako se promijeni percepcija. Da ne postoji slijepa ulica ako se promijeni frekvencija unutrašnjeg stanja. “Svemir,” pisao je, “nije zatvoren. Zatvoren je samo pogled.”

Jedna od njegovih najdubljih misli bila je da se stvarnost uvijek prilagođava unutrašnjoj istini čovjeka. Ako je unutrašnjost puna sumnje, čovjek će vidjeti svijet koji potvrđuje sumnju. Ako je puna straha, vidjet će svijet koji prijeti. Ali ako je puna jasnoće i povjerenja, svijet će postati mekši. Ne zato što se promijenio svemir — nego zato što se promijenila percepcija.

Pisao je da je to razlog zašto dvije osobe mogu živjeti iste okolnosti, ali vidjeti potpuno različit svijet. Jedna osjeća težinu i tamu. Druga osjeća smjer i smisao. Razlika nije u događajima nego u unutrašnjem kontaktu sa svjetlošću.

Za Dicka, svjetlost nije bila metafora. Bila je to fundamentalna struktura stvarnosti. Govorio je da se sve pojave u svijetu mogu razumjeti kao oblici svjetlosti različitih gustina. Materija je bila najgušća svjetlost. Misao je bila brža svjetlost. Emocija je bila vibrirajuća svjetlost. Intuicija je bila prozirna svjetlost. A značenje je bilo čista svjetlost, bez oblika.

Ta struktura svjetlosti bila je za njega ono što ljudi stoljećima zovu dušom. Ali on je odbijao da se zadrži na religijskim formulama. Govorio je jednostavno: “Naša suština je svjetlost koja se sjeća.” Svjetlost koja je oduvijek postojala i koja nikada ne nestaje.

U njegovoj viziji, smrt je samo promjena gustine svjetlosti. Ništa se ne prekida. Sve se samo vraća u svoj izvorni oblik. Čovjek se ne gubi nego se širi. Zato nije vjerovao da su ljudi zatvoreni u jednom životu. Smatrao je da su životi poput različitih faza istog procesa svjetlosti. Kao listovi iste knjige koja se čita iznutra.

Kada je pisao o vremenu, govorio je da vrijeme nije rijeka koja teče nego polje koje se aktivira. Prošlost nije iza nas. Budućnost nije ispred nas. Obje su slojevi istog polja, a svijest bira koji sloj će vidjeti. Kada se percepcija promijeni, mijenja se i odnos prema vremenu. Zato su deja vu i predosjećaji bili za njega dokazi da vrijeme nije linearno.

Govorio je da je deja vu sjećanje iz druge linije stvarnosti, preliv iz paralelnog toka. Čovjek prepozna trenutak ne zato što ga je već doživio u ovom svijetu, nego zato što ga je već doživio u drugom sloju stvarnosti, a taj sloj je nakratko dodirnuo ovaj. To nije bila fantastika. Za Dicka je to bilo iskustveno.

Jednu misao ponavljao je cijelog života: “Svjetovi se prepliću u čovjeku.” Ne izvan njega. Ne u kosmosu. Nego u čovjeku, u njegovom unutrašnjem polju. Čovjek je mjesto susreta svjetova.

Dick je vjerovao da svaki čovjek nosi više verzija sebe, ali vidi samo onu koja odgovara njegovom unutrašnjem stanju. Kada se stanje promijeni, vidi drugu verziju sebe. I drugi tok života. Zato je mislio da pravi napredak nije u promjeni okruženja nego u promjeni vibracije svijesti.

U njegovim bilješkama postoji fascinantan dio u kojem piše: “Svemir se ne može sakriti od čovjeka koji ga gleda bez straha.” To znači da istina nije skrivena, nego je samo čovjek previše zatvoren da bi je vidio. Strah stvara maglu. Svjetlost je rasprši.

Kada je govorio o iskustvu ružičaste svjetlosti, rekao je da je u tom trenutku vidio najvažniju stvar: da svjetlost nije nešto što se doživljava spolja, nego nešto što se budi iznutra. Svjetlost nije fenomen. Svjetlost je sjećanje bića na svoje porijeklo.

Govor u Metzu bio je pokušaj da to podijeli sa svijetom, ali je znao da ga većina neće razumjeti. Govorio je jednostavno, ali je znao da riječi ne mogu prenijeti ono što je uvid donio u njegovo biće. Zato se poslije govora povukao u tišinu pisanja. Exegesis je za njega bio način da ostavi trag, ne u obliku konačne istine, nego u obliku procesa razumijevanja.

U tim zapisima, ponekad na ivici očaja, ponekad na ivici ekstaze, pokušavao je shvatiti zašto se stvarnost otvara samo u određenim trenucima. Zašto su uvidi kratki. Zašto se svjetlost pojavi pa povuče. Njegov zaključak bio je jednostavan i dubok: “Svjetlost dolazi kada smo spremni da je vidimo.”

To nije bila moralna rečenica. Bila je to fizika svijesti. Svjetlost ne može biti viđena dok je um u otporu. Dok je srce zatvoreno. Dok percepcija kruti svijet u oblike. Čim čovjek omekša iznutra, stvarnost se počne mijenjati.

Dick je u svojim zapisima ostavio i rečenicu koja objašnjava sve njegove romane, sve njegove ideje, sve njegove vizije: “Mi nismo u stvarnosti. Mi smo u sjećanju stvarnosti.” To je značilo da svijet nije konačan nego stalno nastaje iz sjećanja na ono što jest. Iz sjećanja svjetlosti na samu sebe.

Čovjek je, u toj strukturi, svjedok procesa stvaranja. On gleda kako svjetlost postaje oblik. Kako misao postaje događaj. Kako uvid postaje život. Sve što se događa u čovjekovom životu dio je stvaranja koje traje svake sekunde.

Zbog toga je Dick vjerovao da je svako ljudsko biće važnije nego što misli. Ne zato što je posebna individua, nego zato što je svaki čovjek jedinstveni kanal kroz koji svjetlost sagledava svemir. Nema zamjene za čovjekovu percepciju. Nema zamjene za njegov put. Svako biće je trenutak svjetlosti koji se nikada neće ponoviti.

U najdubljim dijelovima Exegesisa, pisao je o tihoj radosti koja ga je obuzela u trenucima klariteta. Radosti zbog toga što je shvatio da ništa nije izgubljeno. Da ništa nikada nije bilo izgubljeno. Da sve vodi nečemu većem, nečemu što još ne vidimo, ali što već postoji u strukturi svjetlosti.