Codex 13 – Povratak u prvo svjetlo i bezoblično polje izvora
Treći dio Codexa 13 počinje u trenutku u kojem se monada već proširila dovoljno da prepozna izvornu strukturu bića. Nema više sumnjivih granica, nema više unutrašnjih bura, nema više starog osjećaja da je čovjek zatvoren u svom životu. Sada se otvara prostor koji rukopisi Nag Hammadi tradicije zovu bezobličnom dubinom, prostor u kojem se svijest više ne doživljava kao nešto što pripada čovjeku, nego kao nešto što čovjekom teče.
U prva dva dijela monada se budila i širila. Sada se vraća. Ne vraća se kao povratak unazad, nego kao povratak u središte iz kojeg je oduvijek dolazila. To središte Codex 13 naziva prvim svjetlom.
Prvo svjetlo nije svjetlost koja se vidi očima, niti ona koja se zamišlja u meditacijama. To je svjetlost koja postoji kao čista svjesnost, kao najdublje prisustvo, kao jezgro bića koje nije rođeno i ne može umrijeti. To je ona tiha dubina koja je postojala prije svake misli, prije svakog osjećaja, prije svakog identiteta. Ona nije iznad svijeta, nije iza svijeta, nije van svijeta. Ona je unutrašnji temelj svijeta.
Kada monada uđe u treći dio Codexa, čovjek osjeti promjenu koja ne liči ni na šta ranije. Ne dolazi u obliku ekstaze, niti u obliku nekog duhovnog vrhunca. Dolazi kao jednostavnost. Dolazi kao jasnoća. Kao unutrašnji mir koji ne zavisi ni od čega spolja. Kao osjećaj da je sve na svom mjestu, ne zato što je život savršen, nego zato što je biće poravnano.
U ovoj trećoj fazi monada ne samo da se širi nego i prelazi preko granice koja se ranije činila nepremostivom. Ta granica nije spoljašnja. Ona je unutar čovjeka. To je granica između onoga što je oblik i onoga što je izvor oblika. Između onoga što je iskustvo i onoga što omogućava iskustvo. Između čovjekove ličnosti i njegove stvarne prirode. Riječima Codexa 13: granica između onoga što se mijenja i onoga što jeste.
Kada monada dotakne tu liniju, čovjek osjeti da sve što je ranije nazivao sobom počinje da se razmekšava. Ne nestaje. Ne briše se. Samo prestaje biti tvrdo. Prestaje biti zatvor. Emocije dolaze, ali više ne zahvataju jezgro bića. Misli se pojavljuju, ali ne nose svijest sa sobom. Život se kreće, ali unutrašnji centar ostaje miran.
U Nag Hammadi rukopisima ovaj trenutak naziva se stapanjem sa prvim svjetlom. Ta riječ, stapanje, ne znači gubitak. Ne znači nestanak. Ona znači otkrivanje da čovjek nikada nije bio odvojen. Sve što je ranije izgledalo kao udaljenost, kao potraga, kao čežnja, sada se vidi kao privremena magla.
U trećem dijelu pojavljuje se šest dubokih unutrašnjih promjena.
Prva promjena je potpuno povjerenje. Ne povjerenje u budućnost, ne povjerenje u ljude, nego povjerenje u sam život. Čovjek osjeća da ga nešto veće vodi, i to ne spolja, nego iznutra. Kao da se monada kreće sama od sebe i čovjek samo prati njen tok.
Druga promjena je neustrašivost. Ne u smislu hrabrosti, nego u smislu odsustva straha. Strah više nema na šta da se uhvati, jer se čovjek kreće iz mjesta koje se ne može povrijediti. Strah od gubitka, strah od smrti, strah od pogrešnog puta – sve se to rastvara.
Treća promjena je potpuna propusnost. Ništa više ne ostaje zaglavljeno u čovjeku. Emocije prolaze. Misli prolaze. Sjećanja prolaze. Ništa ne stvara unutrašnji čvor. Čovjek postaje otvoren. Otvoren ne svijetu, nego svom izvoru.
Četvrta promjena je nestanak unutrašnjeg vremena. Prošlost nije teret. Budućnost nije prijetnja. Sadašnjost nije tačka između dvije sile. Ona je polje. Čovjek osjeća da živi unutar sadašnjosti koja nije sekunda, nego prostor u kojem se sve odvija.
Peta promjena je potpuno poravnanje sa Njegovim prisustvom. Stajati ispred Njega u ovoj fazi ne znači tražiti, nego prepoznati. Ne znači moliti, nego biti. Ne znači približavati se, nego otkrivati da je On oduvijek bio tu.
Šesta promjena je početak pravog života. Ne života u materijalnom smislu, nego života koji teče iz izvora. Čovjek više ne živi iz sjećanja, nego iz prisutnosti. Ne živi iz straha, nego iz jasnoće. Ne živi iz potrebe, nego iz punine.
Ovo je trenutak u kojem Codex 13 otkriva svoju posljednju istinu:
monada se ne vraća izvoru, nego prepoznaje da nikada nije otišla.
Čovjek u ovoj fazi doživljava iskustvo koje rukopisi nazivaju prvim svjetlom. Prvo svjetlo nije viđenje. To je prepoznavanje. To je tiha unutrašnja spoznaja da sve što postoji izranja iz jednog istog polja. Polja koje se ne može vidjeti, ali se može prepoznati. Polja koje je uvijek prisutno, ali ne uvijek primijećeno.
Prvo svjetlo donosi tri najveća dara.
Prvi je potpuno oproštenje samom sebi. Ne zato što se čovjek trudi da oprosti, nego zato što vidi da ništa u njegovom unutrašnjem biću nikada nije bilo nečisto. Sve rane, krivnje i padovi pripadali su slojevima, ne monadi.
Drugi je potpuno prihvatanje života. Ne zato što je život idealan, nego zato što čovjek više ne stoji protiv njega. Prihvatanje ne znači pasivnost, nego unutrašnju slobodu. Kada nema unutrašnjeg otpora, život postaje tok.
Treći je sposobnost da se bude svjedok. Čovjek vidi svijet jasno, ali nije uvučen u njegovu dramu. On ne postaje odvojen, nego postaje prisutan na način koji je ranije bio nemoguć. Svjedok nije hladan. On je potpuno živ, ali ne izgubljen u ličnim burama.
Kada se monada potpuno stopi sa prvim svjetlom, čovjek osjeti da se njegova svijest prostire šire od tijela, šire od ličnosti, šire od vremena. Sve što radi, radi iz poravnanja. Sve što govori, govori iz tihe jasnoće. Sve što doživljava, doživljava bez unutrašnjeg gubitka.
Nag Hammadi rukopisi završavaju opis ovog procesa riječima:
svjetlost više ne traži svjetlost.
Codex 13 to kaže još tiše:
svjetlost je ono što jeste.
I tako se treći dio završava.
Ne kao kraj, nego kao početak.
Ne kao zaključak, nego kao povratak.
Ne kao promjena, nego kao istina koja je čekala.
Ovo je trenutak u kojem čovjek ne traži Izvor.
Ovo je trenutak u kojem čovjek postaje Izvorov izraz.
