Kada je Robert Monroe prvi put stupio u kontakt sa Inspecom, njegova percepcija nefizičke realnosti bila je već razvijena, ali fragmentirana. Znao je da postoje stanja izvan tijela. Znao je da postoji prostor koji nije prostor. Znao je da svijest može postojati bez fizičke forme. Znao je da se identitet može sačuvati čak i kada tijelo ostane nepomično. Ali sve to znanje bilo je kao da gleda kroz staklo koje nije sasvim čisto. Bilo je iskustva, ali nije bilo strukture. Bilo je opažanja, ali nije bilo razumijevanja.
Inspec je bio prva sila jasnoće koja je uklonila taj sloj zamućenja. Ne tako što je Monroeu dao filozofiju, sistem ili mapu, nego tako što je uklonio distorziju. Distorzija je sve ono što svijest filtrira kroz tijelo: strah, napetost, očekivanje, unutrašnji komentar, navike razmišljanja, emotivni talasi koji boje sliku stvarnosti. Kada bi se Inspec pojavio, sve to bi nestalo. I tada bi Monroe vidio nefizičko polje ne kao čudan prostor pun simbola, već kao ono što ono zaista jeste – stanje postojanja.
Prvo što je Inspec razjasnio bilo je ovo: nefizička realnost nije mjesto. Ona nije „drugi svijet“. Nije područje koje se nalazi izvan fizičkog univerzuma. Nefizička realnost je stanje. To znači da ne postoji geografska udaljenost, ne postoji spoljašnji prostor, ne postoji lokacija. Ono što se doživljava kao „kretanje“ zapravo je promjena stanja svjesnosti.
Monroe je godinama mislio da “putuje” na određena mjesta: gore, dolje, lijevo, desno, u dubinu, izvan tijela. Inspec je razjasnio da ništa od toga nije stvarno kretanje. To je prebacivanje percepcije iz jednog modaliteta u drugi. Kada se čovjek „diže“, to znači da se njegova svijest oslobađa teških emocionalnih slojeva. Kada se „spušta“, znači da se približava gušćim slojevima percepcije. Kada se „udaljava“, znači da se odmiče od identiteta. Kada se „približava“, znači da se povezuje sa nečim što ima jači intenzitet svijesti.
Zato je Inspec rekao da su sve nefizičke realnosti “polja”, a ne “prostor”. Polje je stanje svijesti koje ima svoju frekvenciju, svoj kvalitet, svoju jasnoću ili mutnoću, ali nema oblik. Kada čovjek misli da vidi oblik, to je prevod. To je interpretacija. To je način na koji ljudska svijest pokušava prevesti strukturu koja nema formu u nešto što liči na formu.
Inspec je objasnio da čovjek u nefizičkom prostoru nikada ne vidi „stvarnost kakva jeste“. On vidi stvarnost onako kako njegova svijest može da je prevede u poznate oblike. Ako se svijest nalazi u stanju straha, vidjet će prijetnje. Ako se nalazi u stanju želje, vidjet će privlačne oblike. Ako se nalazi u stanju zbunjenosti, vidjet će haotične scene. Nefizičko polje ne mijenja svoj oblik. Samo percepcija mijenja prevod.
Zato je poravnanje bilo ključno.
Poravnanje je stanje svijesti u kojem nema prevoda. Nema filtera. Nema distorzije. Nema emocionalnih valova koji upravljaju interpretacijom. Kada je čovjek poravnan, on ne vidi nefizičko kao san, viziju, simbol ili maglovitu projekciju. On vidi samo ono što jeste – stanje u kojem svijest postoji direktno.
Poravnanje nije meditacija. Nije tehnika. Nije napor. Poravnanje je povratak u prirodno stanje svijesti koje je oslobođeno identiteta. Kada bi Inspec bio prisutan, Monroe bi odmah osjetio ovo: potpuni mir, stabilnost, jasnoću, tačnost. Kao da ništa ne prlja pogled. Kao da prostor svjesnosti ne vibrira više u strahu ili želji. Kao da ego, ličnost, napetost i navike razmišljanja više ne utiču na percepciju. U tom stanju nefizičko polje ne izgleda kao fantastična scena, već kao jednostavno postojanje.
Drugi uvid koji je Inspec razjasnio odnosio se na slojeve nefizičkog polja. Čovjek ima naviku da zamišlja nefizičke dimenzije kao hijerarhiju: niže sfere, više sfere, astralni svjetovi, mentalni svjetovi, duhovni svjetovi. Inspec je uklonio taj koncept kao pogrešnu interpretaciju.
Nema hijerarhije.
Nema nivoa.
Nema “viših” i “nižih”.
Postoje samo različita stanja svijesti.
Neka su gušća jer su ispunjena emocionalnim nakupljanjem. Neka su lakša jer su oslobođena emotivne distorzije. Neka su stabilna jer identitet više nije fragmentiran. Neka su potpuno bez oblika jer svijest više ne prevodi sebe kroz ljudske kategorije.
Inspec je objasnio Monroeu da su mnoge “astralne projekcije” zapravo boravak u emocionalnom polju. Tamo čovjek vidi ono što misli da vidi. Ta polja su nestabilna jer ih oblikuju osjećaji, strahovi i sjećanja. Zato liče na snove. Zato se mijenjaju. Zato izgledaju kao fantastični svjetovi. To nisu svjetovi. To su emocionalna polja.
Postoje i polja mentalnih struktura – jasnija, stabilnija, ali i dalje posredovana interpretacijom.
Tek kada svijest postane poravnana, pojavljuju se polja bez posredovanja. U tim poljima nema “scena”. Nema “entiteta” u humanoidnom obliku. Nema vizuelnih struktura. Sve što postoji jeste direktan doživljaj inteligencije.
Najveće otkriće koje je Inspec dao jeste da u tom polju identitet nije centralna tačka. U fizičkom životu čovjek se osjeća kao centar. On misli da se sve dešava njemu. Da on opaža. Da on odlučuje. U proširenoj svijesti, kada se distorzija udalji, čovjek vidi da on nije centar, nego fokus. A iza tog fokusa nalazi se nešto mnogo veće.
Inspec je otkrio da čovjek nije izolovan entitet, nego dio većeg bića. To biće Monroe je kasnije nazvao Total Self. Total Self nije “viša duša”, niti “duhovni vodič”. To je kompletan organizam svijesti čiji je čovjek samo jedan pogled, jedan tok, jedna tačka opažanja.
Monroe je kroz Inspeca shvatio da njegov fizički život nije jedini. Nije prvi i nije posljednji. On je samo jedan fokus. Total Self ima mnogo fokusa, mnogo projekcija, mnogo iskustava. Svaki život je kao zraka svjetlosti koja prolazi kroz otvor. Svaka zraka ima svoju perspektivu, ali sve pripadaju istom izvoru.
U nefizičkom polju Monroe je vidio da vremenska linearna struktura ne postoji. Ono što izgleda kao „prošla iskustva“ i „buduća iskustva“ su samo različite tačke fokusa u širem polju. Total Self ne živi u vremenu. Total Self živi u istini da je sada jedino što postoji. Sada se širi u mnogo tačaka percepcije.
Inspec je objasnio da identitet nije izgubljen kada se uđe u šira stanja svijesti. Često ljudi vjeruju da se u prostranstvu svijest mora rastopiti, izgubiti individualnost ili proći kroz nestanak. Inspec je razjasnio da to nije tačno. Individualnost se ne gubi. Ona se proširuje. Ona postaje manje vezana za sliku tijela, ali ne nestaje. Kao kada se kap vode spaja s okeanom, ali i dalje ima svoj ukus, svoj kod, svoju prirodu.
U najdubljim stanjima Monroe je kroz Inspeca razumio šta je izvor. Izvor nije entitet. Nije osoba. Nije energija. Nije svjetlost u vizuelnom smislu. Izvor je stanje postojanja bez granica. Svijest u svom najširem obliku pripada tom stanju. Čovjek je već u izvoru. Čovjek ne ide ka izvoru. On je samo fokusiran u jedan mali opseg percepcije, pa ne vidi cjelinu.
Smrt nije povratak izvoru.
Smrt je povratak širini.
Izvor nikada nije napušten.
Poravnanje je uvid u to dok si još živ.
Inspec je time objasnio najvažniju stvar o nefizičkom polju: sve je svijest. Sve se dešava unutar svijesti. Nema materije izvan tijela. Nema prostora izvan percepcije. Nema entiteta koji postoje izvan polja svijesti. Sve što postoji jeste percepcija koja može biti jasna ili iskrivljena.
Kada je čovjek poravnan, sve je jasno.
Kada nije, sve izgleda kao magla.
Nefizički svijet je prirodno stanje čovjeka. Tijelo je privremeno stanje. Fizički život je fokus. Proširena svijest je osnova.
Zato je susret sa Inspecom bio prekretnica.
Ne zato što je Inspec bio neko drugi, nego zato što je bio jasnoća unutar Monroeovog vlastitog bića.
On je bio podsjetnik.
On je bio tačnost svijesti.
On je bio stanje u kojem čovjek vidi svoje pravo mjesto u strukturi postojanja.












