Ibn Arebi je u historiji duhovne misli ostao kao čovjek koji je vidio svijet iznutra, ne kao objekt vani, nego kao živu prisutnost koja se otvara samo onome ko je spreman da bude rastavljen i ponovo sastavljen u svjetlosti. Futuhat al-Makkiyya, njegovo najopsežnije djelo, nije knjiga u klasičnom smislu, nego zapis putovanja kroz unutrašnje dimenzije stvarnosti koje se rijetko otvaraju ljudskom biću. To djelo je rezultat viđenja, otkrivanja, buđenja, prepoznavanja i neprestanih susreta između svijesti čovjeka i beskraja koji ga obuhvaća. Ibn Arebi je u Futuhatu opisao sve što je prošao: od prvog unutrašnjeg otvaranja svijesti, preko susreta sa nevidljivim učiteljima, pa do uvida o strukturi univerzuma, prirodi duše, sudbini ljudi, hijerarhiji bića, unutrašnjoj dinamici vremena, nevidljivim znakovima u prirodi, i jedinstvu postojanja koje je za njega bilo temelj svih istina. Njegov život nije bio potraga za znanjem, nego za izvorom znanja. On je vjerovao da svaka istina koja dolazi izvan čovjekove duše ostaje nepotpuna. Zbog toga je njegova duhovna metoda bila unutrašnje putovanje, ne prema Bogu kao nekoj spoljašnjoj sili, nego prema onome što u čovjeku od početka nosi božanski dah. Taj dah, po Ibn Arabiju, je ključ svih otkrivanja.
U Futuhatu, Ibn Arebi opisuje trenutke u kojima je svijet prestajao biti čvrsta materijalna struktura i pretvarao se u suptilnu mrežu značenja. Za njega je svaka stvar imala lice koje se ne vidi tijelom nego srcem. Kada bi mu se otvorilo srce, sve oko njega bi počelo govoriti. Jednom je zapisao da je vidio kako kamen izgovara istinu o svojoj suštini. Drugi put je opisao kako je ptica na nebu nosila poruku o kretanju svijeta. Njegova viđenja nisu bila fantazija niti halucinacija, nego duboka percepcija da sve u svijetu, od zraka do zvijezda, nosi trag jedne iste svijesti koja se izražava kroz bezbroj oblika.
Ibn Arebi je tvrdio da se univerzum stalno rađa, da svake sekunde nastaje novi stvarni trenutak, novi dah postojanja, i da čovjek može vidjeti taj proces kada mu se otvori unutrašnji vid. On je taj vid nazivao “svjetlosnim otvaranjem”, jer svijest tada ulazi u stanje u kojem razum nije dovoljan, a percepcija prelazi iz horizontalne u vertikalnu dimenziju. Vertikalna dimenzija, po Ibn Arabiju, je ona u kojoj čovjek ne gleda svijet kao niz objekata, nego kao tok božanskih kvaliteta koji se neprestano spuštaju u postojanje.
U Futuhatu opisuje kako je vidio da sve postoji u neprestanom dijalogu između nevidljivog izvora i vidljivog oblika. Ništa se ne dešava samostalno. Sve je odraz. Sve je znak. Sve je govor. Sve je poruka. U svakom trenutku se otvara svijet koji je nevidljiv običnom pogledu, ali potpuno jasan onome ko ulazi u tišinu srca. Ibn Arebi kaže da je najdublje otvaranje koje je doživio bilo ono u kojem je vidio da je svaki čovjek neponovljeni izraz božanske prisutnosti. Nema dva bića ista, ne zato što su njihove osobine različite, nego zato što svaki čovjek u sebi nosi poseban odraz jedne beskrajne svjetlosti. Zbog toga čovjek nikada ne može postati zamjena drugom čovjeku, jer nosi jedinstvenu “stvarnost”, ono što Ibn Arebi naziva “hakika”, istina bića.
Jedno od njegovih najvećih viđenja odnosilo se na “svijet zamisli”, sloj između materijalnog i duhovnog svijeta. U tom svijetu forme se mijenjaju prema stanju svijesti. To je mjesto gdje se pojavljuju unutrašnji učitelji, duhovna bića, simboličke slike i uvide koji kasnije postaju znanje. Ibn Arebi je opisao svoja putovanja kroz taj svijet, susrete sa bićima koja su mu objašnjavala strukturu kosmosa, zakone duše i prirodu vremena. On kaže da je vidio vrijeme kao val duhovne energije, ne kao liniju. Vrijeme se ne kreće prema naprijed, nego se stalno otvara iz jednog izvora. Kada čovjek uđe u dublje stanje svijesti, može vidjeti prošlost i budućnost kao dva krila jednog istog trenutka. Prošlost nikada ne nestaje, a budućnost nije nepoznata: sve postoji u polju koje se stalno obnavlja iz izvora.
U Futuhatu, Ibn Arebi govori o “savršenom čovjeku”, ne kao idealnoj osobi, nego kao biću koje je potpuno svjesno božanske prisutnosti u sebi. Taj čovjek je most između svijeta i izvora. On vidi sve stvari onakve kakve jesu, ne kroz navike, uvjerenja i strahove, nego kroz unutrašnju jasnoću. Savršeni čovjek ne upravlja svijetom silom, nego prisutnošću. Njegova prisutnost mijenja svijet jer je u skladu s božanskim tokom.
Jedan od najdubljih uvida koje je Ibn Arebi opisao u Futuhatu jeste “jedinstvo postojanja”. Za njega, sve što postoji je jedna stvarnost koja se pojavljuje u bezbrojnim oblicima. Ne postoje odvojene stvari, nego odvojene percepcije. Postoji samo Jedno koje se ogleda u svakom biću. Kada čovjek to shvati, nestaje strah, jer ništa nije izgubljeno. Nestaje mržnja, jer ništa nije strano. Nestaje zbunjenost, jer sve ima svoj korijen u istom izvoru. Ibn Arebi je vidio da je svako biće put kojim se Bog spoznaje kroz oblik. Čak i ono što izgleda kao zlo, mrak ili nedostatak – sve je samo stanje udaljenosti od svjetlosti. A svjetlost, po Ibn Arabiju, nikada ne prestaje zvati biće da je prepozna.
Njegovo djelo je puno opisa susreta sa nevidljivim učiteljima. Neki su ga vodili, neki testirali, neki otvarali nova vrata svijesti. On je vidio da su ta bića dio hijerarhije postojanja, slojeva inteligencije koje čovjek obično ne može uočiti. Vidio je i kako se čovjekova duša kreće kroz različite nivoe svijesti prije i poslije smrti. Smrt za njega nije prekid, nego prelaz. On govori da duša nakon smrti nastavlja da vidi prema kvalitetu svog unutrašnjeg svjetla. Ono što čovjek stvori u sebi tokom života postaje njegov svijet poslije smrti.
Jedan od najvećih uvida Futuhata je o “knjizi postojanja”. Ibn Arebi kaže da je univerzum knjiga koja se stalno ispisuje, ali i briše. Svaka stvar je riječ. Svaki događaj je rečenica. Svaka ljudska sudbina je poglavlje. Čovjek nije samo čitatelj, nego i učesnik u pisanju knjige. Kada se svijest probudi, čovjek vidi da nije odvojen od tog pisanja, nego da svjetlost koja piše univerzum piše i njegovo srce.
Njegovo najdublje otvaranje u Futuhatu desilo se u Mekki, kada je ušao u stanje potpune svjesnosti jedinstva. Vidio je da se izvor ne nalazi ni na nebu, ni u knjigama, ni u učiteljima, nego u najdubljem sloju ljudskog bića. Vidio je da svako biće nosi nevidljivi centar, mjesto u kojem se otvara put prema beskraju. Taj centar je tišina bića. Ko uđe u tu tišinu, ulazi u svjetlost koja nikada nije rođena i nikada neće nestati.
Ibn Arebi je kroz Futuhat ostavio zapis koji nije samo knjiga nego karta unutrašnjih svjetova, struktura duše, pejzaž kosmosa i putokaz za svakoga ko želi razumjeti sebe dublje nego što razum može dosegnuti. Njegova učenja nisu teorija. Ona su svjedočanstvo čovjeka koji je vidio skriveno lice stvarnosti i zabilježio ga za one koji žele preći granice običnog gledanja.
Ibn Arebi i Futuhat al-Makkiyya: Putovanje kroz nevidljivi kosmos
Ibn Arebi je hodao svijetom kao čovjek koji zna da koraci na zemlji nisu stvarni koraci, nego odjeci pokreta koji se odvijaju na nevidljivim razinama bića. U njegovom pogledu nikada nije bilo samo materije, vremena i prostora. On je vidio svijet kao prozirnu zavjesu, tanku poput daha, iza koje se krije neprestano otvaranje drugih dimenzija, svjetova, razina postojanja koje nisu dostupne uobičajenom ljudskom oku. Futuhat al-Makkiyya, djelo koje je stvarao u stanju duboke unutrašnje budnosti, nastajalo je kao zapis tog otvaranja, tog unutrašnjeg svijetljenja, tog tiho eruptivnog trenutka u kojem se ljudsko biće pretvara u posudu za znanje koje ne potiče iz uma, nego iz beskrajnog izvora. On nije pisao da bi ljudima dao teoriju. Pisao je jer je svjetlost pritisnula njegovo srce i tražila izlaz. Pisao je jer je vidio. Pisao je jer nije mogao zadržati u sebi ono što je otkrio.
U svojim viđenjima vidio je da svijet nije zatvorena cjelina, nego beskrajna mreža, poput prostranstva koje se stalno mijenja i stvara nove oblike postojanja. Svaki trenutak, govorio je, novi je stvaralački čin. Svaki dah stvarnosti u sebi nosi potpunu obnovu univerzuma. Sve što jeste, svaki atom, svaki pokret, svaka misao, svaka želja, svaka sudbina, sve nastaje iz jednog jedinog izvora koji se neprestano obnavlja. Svijet nije statičan, nije završen, nije čvrst. On je u neprekidnom rađanju. Ibn Arebi je vidio taj proces. Vidio je kako svjetlost ulazi u postojanje poput talasa koji se širi kroz beskraj. Vidio je kako svaka manifestacija nastaje iz nevidljivog i vraća se u nevidljivo. U Futuhatu je zapisao da je sve što postoji poput zrcala koje odražava samo jedan beskrajni lik, ali taj lik se mijenja ovisno o tome ko gleda i iz koje dubine gleda.
Njegovo najdublje otvaranje desilo se u Mekki, u trenucima u kojima je svijet prestao biti zbir pojava i pretvorio se u jedinstvo bez granica. On je zapisao da je u jednom trenutku vidio svaku stvar u isto vrijeme, ne kao skup predmeta, nego kao jednu jedinu stvarnost koja u sebi sadrži sve oblike. U tom trenutku, veli on, prestala je podjela na gore i dolje, na unutra i vani, na čovjeka i svijet, na vrijeme i prostor. Sve se pretvorilo u jedno kontinuirano svjetlosno polje u kojem se biće ogledalo u beskraju. Taj trenutak on naziva “veliko otvaranje”, jer tada je shvatio da nijedna stvar nije odvojena od druge. Sve je jedan dah.
U Futuhatu opisuje susrete s bićima koja nisu bila ni ljudi, ni anđeli, ni sjenke, nego oblici znanja. Ta bića su mu govorila kroz unutrašnji jezik. On ih nije vidio očima, nego srcem. Jednom mu se, kako piše, ukazao učitelj bez lica. To biće je bilo samo svjetlost koja je zauzimala oblik čovjeka, ali bez crta, bez identiteta. Ipak, iz njega je zračilo beskrajno znanje. To biće mu je govorilo o tajnama duše. Reklo mu je da duša nije zatvorena u tijelo, nego se širi van granica tijela, proteže se u sve pravce, u sve mogućnosti, u sve buduće i prošle stvarnosti. Reklo mu je da čovjek ne zna ko je, jer vidi samo mali dio sebe. Stvarno biće čovjeka, kaže učitelj, širi se do beskraja. Telo je samo kaput koji duša oblači da bi mogla iskustveno živjeti u svijetu forme.
Ibn Arebi je vidio kako duša izgleda kada se odvoji od granica tijela. Vidio ju je kao polje svjetlosti koje pulsira u ritmu božanske prisutnosti. To polje, govorio je, nikada ne umire. Ono se samo mijenja. Kada tijelo nestane, polje se vraća u svoje prirodno stanje. Smrt je, kaže on, samo promjena odjeće. Ništa drugo. Niko ne nestaje. Sva bića se vraćaju izvoru. U Futuhatu je zapisao da se smrt otvara kao vrata u svijet koji je mnogo življi od materijalnog svijeta. Tamo se sve vidi jasnije. Tamo se duša sjeća svih svojih putovanja.
Jedna od najčudesnijih spoznaja koju je Ibn Arebi zabilježio tiče se vremena. On je vidio vrijeme ne kao liniju, nego kao krug, kao spiralu, kao tok koji se vraća sam sebi. Vidio je da je prošlost još uvijek živa, da budućnost već postoji, ali da je sakrivena u slojevima duše. Vidio je da čovjek može kročiti u budućnost ako uđe dovoljno duboko u sebe. Vidio je da vrijeme nije sila koja teče, nego polje u kojem duša bira put. Svaki događaj ima svoje mjesto u velikom tkanju postojanja i ništa se ne događa slučajno. Sve je proračunato sa nevjerovatnom preciznošću. Ipak, čovjek ima slobodu – ne slobodu da bira događaje, nego slobodu da bira odakle ih gleda i kako ih prima. To je njegovo najdublje učenje o sudbini.
U svim tim otvaranjima Ibn Arebi je saznao da je svijet zamisli, svijet između materije i duha, ključ razumijevanja stvarnosti. Taj svijet je poput zrcala koje pokazuje čovjeku ono što se dešava u njegovom srcu. Ako je srce čisto, zrcalo pokazuje istinu. Ako je srce zamućeno, zrcalo pokazuje iskrivljene slike. U tom svijetu čovjek vidi svoje strahove, želje, snove, sjećanja i buduće mogućnosti. Taj svijet nije mašta. On je realnost, samo suptilnija od ove koju poznajemo. Ibn Arebi je putovao kroz taj svijet sa nevjerovatnom jasnoćom. Opisivao je kako su mu se otvarale vizije gradova koji ne postoje u materijalnom svijetu, ali postoje u suptilnom. Vidio je rijeke od svjetlosti, domove od čiste energije, bića koja nemaju oblik, ali imaju prisustvo.
U Futuhatu je opisao da je jednom ušao u stanje u kojem je vidio sve ljude kao svjetlosne figure. Svaki čovjek imao je svoje svjetlo, različite boje i intenziteta. Neki su bili poput plamenova, neki poput blagog sjaja, neki kao iskre koje jedva trepere. Vidio je da snaga tog svjetla zavisi o unutrašnjem stanju bića. Vidio je da su oni koji su bliži svojoj duši svjetliji i prozirniji, a oni koji žive na površini sebe tamniji i zatvoreniji.
To ga je dovelo do uvida o “savršeno razvijenom čovjeku”, onome koga je nazivao insan al-kamil. To nije bio nadčovjek, nije bio prorok, nije bio učitelj u uobičajenom smislu. To je bio čovjek koji je otključao svoje najdublje biće. Njegovo biće postalo je čisto zrcalo božanske prisutnosti. Takav čovjek ne vidi svijet kao razdvojen, nego kao jedno tijelo. On u svakom biću vidi Boga kako se pokazuje kroz oblik. Za takvog čovjeka, veli Ibn Arebi, sve je znak i sve je govor. On zna da ništa nije slučajno, da sve što se događa ima svoj skriveni razlog.
Najmisterioznije poglavlje Futuhata govori o susretu s unutrašnjim učiteljem koji mu je pokazao “knjigu postojanja”. To nije bila knjiga od papira. To je bilo polje svjetlosti. Kada je gledao u to polje, vidio je beskrajnu mrežu povezanosti među događajima. Svaka stvar imala je svoje mjesto, svaki trenutak svoju svrhu, svaka duša svoj put. Vidio je da se sve kreće prema jednom cilju: povratku u svjetlost koja je sve stvorila. To polje mu je pokazalo da čovjekova sudbina nije zatvorena, nego da postoji bezbroj mogućih putanja. Koju od njih izabere, zavisi o njegovoj svijesti. Sudbina nije kazna ni nagrada. Ona je prostor u kojem se duša razvija.
U vizijama koje je imao tokom stvaranja Futuhata, Ibn Arebi je vidio i nevidljive svjetove u kojima žive bića koja su daleko starija od čovječanstva. Ona nisu bila neprijateljska, niti dobronamjerna. Ona su bila potpuno izvan ljudskih pojmova. Vidio je da su ta bića čuvari određenih zakona postojanja. Njihova uloga nije bila da upravljaju ljudima, nego da održavaju ravnotežu između svjetova. Vidio je kako se energije kreću između dimenzija, kako misli putuju iz jednog bića u drugo, kako se sudbine spajaju i razdvajaju.
Najmističniji uvid koji je zapisao jeste “jedinstvo postojanja” – vahdat al-vudžud. To nije samo filozofski koncept. To je iskustvo. To je stanje u kojem se vidi da ništa nije van Boga, da ništa ne postoji samo po sebi, da je sve izraz jedne beskrajne prisutnosti. U tom stanju čovjek vidi da mržnja nestaje jer nema drugoga. Strah nestaje jer nema od čega da se boji. Tuga nestaje jer ne postoji raskid između bića i izvora. Kada se svijest otvori tom jedinstvu, čovjek shvati da nikada nije bio odvojen. Sve što je tražio već je u njemu.
Ibn Arebi je živio u svijetu, ali nije pripadao svijetu. Njegova svijest bila je usidrena u beskraju. Zato je mogao vidjeti ono što drugi ne vide. Zato je mogao čuti ono što drugi ne čuju. Zato je mogao hodati između svjetova bez straha, jer je znao da su svi ti svjetovi različita lica iste stvarnosti.
Futuhat je njegov pokušaj da to ogromno znanje pretoči u riječi. Ali riječi nikada ne mogu uhvatiti beskraj. One samo pokazuju put. On je znao da će oni koji su spremni osjetiti istinu čuti kroz riječi ono što je zapisano izvan njih. Oni će razumjeti da je svijet mnogo dublji nego što izgleda. Oni će razumjeti da je čovjek mnogo više od svog tijela. Oni će razumjeti da je stvarnost prozirna i da se iz nje, kao iz tamne noći, može izroniti svjetlost.
