Analitički idealizam: Da li je svijest temelj stvarnosti?

Poglavlje 1. Zašto je pitanje svijesti važnije od svih drugih pitanja

Kada čovjek prvi put ozbiljno zastane i zapita se šta je stvarnost, gotovo uvijek pretpostavi da je odgovor već poznat. Pogleda oko sebe i vidi nebo, zemlju, drveće, gradove, rijeke, planine, ljude i životinje. Sve izgleda toliko čvrsto, toliko postojano i toliko nezavisno od njega da se čini kako je sasvim prirodno zaključiti da upravo taj materijalni svijet predstavlja temelj svega što postoji. Tokom većeg dijela ljudske istorije upravo je takva slika stvarnosti bila gotovo neupitna. Čak i danas većina ljudi nikada ozbiljno ne dovodi u pitanje pretpostavku da je materija osnovna stvarnost, a da je svijest samo njen kasni proizvod. Međutim, kada se ova pretpostavka pažljivo analizira, pokazuje se da ona nije neposredna činjenica nego filozofski zaključak. Upravo na toj razlici počinje cijeli analitički idealizam.

Zanimljivo je da čovjek od samog rođenja živi u svijesti, ali gotovo nikada ne razmišlja o njoj. Sve što vidi, čuje, dodiruje, osjeća, zamišlja, pamti ili sanja odvija se unutar iskustva koje naziva vlastitim životom. Svaka uspomena, svaka emocija, svaka misao i svaka odluka pojavljuju se u svijesti. Čak i kada proučava zvijezde kroz teleskop ili ćelije kroz mikroskop, rezultat tog proučavanja ponovo se pojavljuje kao iskustvo u njegovoj svijesti. Drugim riječima, svijest nije samo još jedan predmet koji možemo proučavati poput kamena ili drveta. Ona predstavlja uslov zahvaljujući kojem uopšte možemo proučavati bilo šta. Bez svijesti ne bi bilo ni nauke, ni filozofije, ni umjetnosti, ni religije, ni matematike, niti ijednog pitanja koje je čovjek ikada postavio.

Upravo zbog toga mnogi filozofi smatraju da je svijest najneobičniji fenomen u čitavom univerzumu. Sve drugo možemo posmatrati kao nešto što stoji ispred nas. Možemo izmjeriti masu kamena, temperaturu vode ili udaljenost zvijezda. Međutim, svijest nikada ne možemo potpuno staviti ispred sebe kao običan predmet posmatranja, jer je upravo ona ono pomoću čega posmatramo. Ona je uvijek prisutna kao pozadina svakog iskustva. Zbog toga pitanje svijesti nije samo jedno filozofsko pitanje među mnogim drugima. Ono predstavlja pitanje koje određuje način na koji razumijemo sva ostala pitanja.

Savremena nauka ostvarila je izuzetne uspjehe u proučavanju fizičkog svijeta. Danas znamo mnogo o nastanku zvijezda, razvoju života, građi atoma, funkcionisanju ćelija i radu ljudskog mozga. Možemo pratiti električne impulse koji prolaze kroz nervni sistem, možemo posmatrati aktivnost različitih dijelova mozga i povezivati određene obrasce moždane aktivnosti sa govorom, pamćenjem, emocijama ili opažanjem. Sve to predstavlja jedno od najvećih dostignuća moderne civilizacije. Međutim, uprkos tom ogromnom napretku, jedno pitanje ostaje otvoreno. Kako iz svega toga nastaje iskustvo? Kako električni impulsi postaju osjećaj topline, okus meda, miris kiše ili doživljaj crvene boje? Kako hemijske reakcije postaju ljubav, tuga, strah ili radost? Upravo ovdje počinje filozofski problem koji će kasnije postati središte analitičkog idealizma.

Na prvi pogled mnogima se čini da je odgovor jednostavan. Mozak proizvodi svijest. Ovu rečenicu danas toliko često slušamo da je gotovo prestala biti predmet rasprave. Međutim, kada pokušamo objasniti kako se to tačno događa, vrlo brzo postaje jasno da odgovor nije nimalo jednostavan. Nauka može pokazati šta se događa u mozgu dok čovjek sluša muziku ili posmatra zalazak sunca. Može pokazati koji se neuroni aktiviraju, koji dijelovi korteksa učestvuju u obradi informacija i kako se mijenja protok krvi. Ali nijedan od tih podataka ne govori zbog čega uopšte postoji unutrašnji doživljaj muzike ili ljepote zalaska sunca. Nijedna moždana ćelija nije plava, crvena ili zelena. Nijedan električni impuls nije osjećaj sreće. Nijedna hemijska reakcija nije sama po sebi iskustvo. Upravo zbog toga pojedini filozofi smatraju da između fizičkog opisa mozga i subjektivnog iskustva postoji jaz koji još uvijek nije objašnjen.

Analitički idealizam nastaje upravo iz pokušaja da se ovaj jaz razumije na drugačiji način. Njegova polazna ideja nije da odbaci nauku niti da ospori rezultate neuronauke. Naprotiv, on prihvata gotovo sve što savremena nauka govori o fizičkim procesima. Ono što dovodi u pitanje nije naučni opis nego filozofsko tumačenje tog opisa. Drugim riječima, moguće je da su svi podaci tačni, ali da način na koji ih objašnjavamo nije jedini moguć. Ovo je veoma važna razlika, jer pokazuje da analitički idealizam ne ulazi u sukob sa naukom nego sa jednom određenom filozofskom interpretacijom naučnih činjenica.

Da bismo razumjeli ovu razliku, korisno je prisjetiti se da nauka i filozofija ne postavljaju ista pitanja. Nauka uglavnom istražuje kako se određeni procesi odvijaju. Filozofija pokušava razumjeti šta ti procesi znače i kakva je njihova najdublja priroda. Fizika može veoma precizno opisati ponašanje svjetlosti, ali pitanje šta je svjetlost u svojoj konačnoj prirodi prelazi granice samog eksperimenta. Biologija može objasniti kako funkcioniše nervni sistem, ali pitanje šta je svijest nije moguće riješiti samo mjerenjem električnih impulsa. Upravo zato analitički idealizam smatra da problem svijesti nije prvenstveno naučni nego filozofski problem.

Najvažnija polazna tačka ove filozofije veoma je jednostavna, ali njene posljedice su dalekosežne. Sve što čovjek neposredno poznaje pojavljuje se kao iskustvo. Boje, zvukovi, mirisi, ukusi, misli, emocije, sjećanja i opažaji predstavljaju sadržaj svijesti. Materijalni svijet upoznajemo posredno, preko tih iskustava. To ne znači da materijalni svijet ne postoji. Analitički idealizam to nigdje ne tvrdi. On samo ukazuje da je svijest jedina stvarnost kojoj imamo neposredan pristup. Sve ostalo dolazi kroz nju. Upravo zbog toga postavlja pitanje koje će postati temelj čitave ove filozofije. Ako je svijest jedina neposredno dostupna stvarnost, zbog čega unaprijed pretpostavljamo da je ona proizvod nečega što nikada neposredno ne doživljavamo? Ovo pitanje djeluje jednostavno, ali iz njega će se razviti potpuno novi pogled na čovjeka, univerzum i prirodu same stvarnosti.

Poglavlje 2. Šta zapravo znači analitički idealizam

Naziv analitički idealizam na prvi pogled djeluje kao stručni filozofski izraz koji razumije mali broj ljudi. Međutim, kada se pažljivo rastavi na njegove sastavne dijelove, postaje jasno da se iza njega krije veoma jednostavna ideja. Ovaj naziv nije odabran slučajno. Svaka riječ nosi određeno značenje i zajedno opisuju način na koji ova filozofija pokušava razumjeti stvarnost. Da bismo zaista razumjeli analitički idealizam, nije dovoljno znati da on tvrdi kako je svijest temelj stvarnosti. Potrebno je razumjeti zbog čega se naziva upravo analitičkim idealizmom, a ne jednostavno idealizmom ili filozofijom svijesti.

Prva riječ je analitički. U svakodnevnom jeziku ova riječ često se povezuje sa analizom podataka, matematikom ili detaljnim proučavanjem nekog problema. U filozofiji ona ima nešto drugačije značenje. Analitički pristup označava način razmišljanja koji pokušava biti što jasniji, precizniji i logički dosljedniji. Umjesto da se oslanja na autoritet, tradiciju ili intuiciju, analitička filozofija nastoji svaki zaključak izvesti korak po korak. Nijedna tvrdnja ne prihvata se samo zato što zvuči uvjerljivo ili zato što ju je izgovorio poznati filozof. Svaka ideja mora biti pažljivo razmotrena, svaka pretpostavka jasno navedena, a svaki zaključak logički obrazložen.

Ovakav način razmišljanja razvio se naročito tokom dvadesetog stoljeća, kada su mnogi filozofi smatrali da veliki broj filozofskih rasprava traje stoljećima upravo zato što ljudi koriste iste riječi u različitim značenjima. Jedna osoba govori o svijesti misleći na budnost, druga misli na inteligenciju, treća na dušu, a četvrta na sposobnost opažanja. Ako se ne razjasni značenje osnovnih pojmova, rasprava vrlo lako postaje beskrajna. Zbog toga analitička filozofija veliku pažnju posvećuje definicijama. Prije nego što pokuša odgovoriti na neko pitanje, nastoji razjasniti šta tačno pod tim pitanjem podrazumijeva.

Bernardo Kastrup svjesno koristi upravo ovaj pristup. On ne želi da analitički idealizam bude predstavljen kao mistično učenje koje od čitaoca traži da nešto prihvati na osnovu vjerovanja. Naprotiv, njegov cilj je pokazati da se o prirodi svijesti može razmišljati racionalno, logički i kritički. Čak i kada se neko ne slaže s njegovim zaključcima, Kastrup smatra da rasprava mora ostati zasnovana na argumentima, a ne na pretpostavkama ili ličnim uvjerenjima. Upravo zbog toga riječ analitički zauzima prvo mjesto u nazivu njegove filozofije. Ona označava metod, odnosno način na koji se dolazi do zaključaka.

Druga riječ je idealizam. Ovdje nastaje mnogo više nesporazuma nego kod prve riječi. U svakodnevnom govoru idealista je osoba koja vjeruje u visoke ideale ili koja svijet posmatra optimističnije nego što on možda jeste. U filozofiji riječ idealizam nema gotovo nikakve veze s tim značenjem. Filozofski idealizam predstavlja veoma star pravac mišljenja koji tvrdi da svijest nije nešto sporedno što se pojavilo unutar univerzuma, nego da je upravo svijest najdublji temelj iz kojeg univerzum proizlazi ili u kojem se pojavljuje.

Važno je odmah naglasiti da filozofski idealizam nije jedinstvena teorija. Tokom istorije razvili su se brojni oblici idealizma koji se međusobno značajno razlikuju. Neki filozofi smatrali su da postoji samo individualna svijest. Drugi su govorili o apsolutnom umu. Treći su razvijali veoma složene metafizičke sisteme koji se međusobno nisu uvijek slagali. Zbog toga nije dovoljno reći da je neko idealista. Potrebno je objasniti kakvu vrstu idealizma zastupa.

Analitički idealizam razlikuje se od starijih oblika prije svega po tome što ne pokušava graditi svoju argumentaciju na religijskim tekstovima, misticizmu ili autoritetu velikih filozofa. Njegov cilj nije vratiti se nekoliko stoljeća unazad nego pokazati da savremena nauka i savremena filozofija otvaraju mogućnost da se pitanje svijesti postavi na potpuno nov način. Bernardo Kastrup smatra da su upravo dostignuća neuronauke, fizike i filozofije uma dovela do toga da materijalističko objašnjenje svijesti više nije jedina ozbiljna mogućnost. Drugim riječima, analitički idealizam nije pokušaj bijega od nauke nego pokušaj drugačijeg tumačenja naučnih činjenica.

Jedna od najvećih grešaka koju ljudi prave kada prvi put čuju riječ idealizam jeste pretpostavka da ona znači poricanje postojanja materijalnog svijeta. Analitički idealizam to nigdje ne tvrdi. On ne kaže da planine, rijeke, zvijezde ili ljudska tijela ne postoje. Ne tvrdi da je fizički svijet obična iluzija niti da ga možemo zanemariti. Ono što dovodi u pitanje jeste mnogo dublje pitanje. Šta je temelj tog svijeta? Da li je materija posljednja stvarnost ili je materija način na koji se nešto dublje pojavljuje našem iskustvu?

Ova razlika je od presudnog značaja. Kada neko pročita da je svijest temelj stvarnosti, lako može pomisliti da analitički idealizam tvrdi kako je svijet proizvod ljudske mašte. To nije tačno. Prema ovoj filozofiji, univerzum nije proizvod pojedinačnog ljudskog uma. Naprotiv, pojedinačni ljudski um predstavlja veoma mali dio mnogo šire stvarnosti koju Kastrup naziva univerzalnom sviješću. Drugim riječima, analitički idealizam ne govori da čovjek stvara univerzum svojim mislima. On govori da i čovjek i univerzum predstavljaju različite izraze iste temeljne svijesti.

Upravo zbog toga riječ idealizam u nazivu ove filozofije ne označava optimizam, maštu ili fantaziju. Ona označava filozofski stav da svijest nije nusproizvod materije nego njen temelj. Kada se ova ideja spoji sa analitičkim načinom razmišljanja, nastaje ono što Bernardo Kastrup naziva analitičkim idealizmom. To nije poziv da se nešto prihvati bez razmišljanja, nego poziv da se pažljivo preispita jedna od najdubljih pretpostavki savremene civilizacije – pretpostavka da je materija početak svega što postoji.

Poglavlje 3. Šta podrazumijevamo pod pojmom svijest

Kada se govori o analitičkom idealizmu, gotovo nijedan pojam nije važniji od pojma svijesti. Zanimljivo je da upravo riječ koju svakodnevno koristimo predstavlja jednu od najtežih za precizno objašnjenje. Većina ljudi bez razmišljanja kaže da je svjesna, da je izgubila svijest ili da je postala svjesna nekog problema, ali kada pokušamo odgovoriti na pitanje šta je svijest, vrlo brzo postaje jasno da odgovor nije jednostavan. Upravo zbog toga Bernardo Kastrup smatra da prije svake ozbiljne rasprave treba razjasniti šta pod tim pojmom podrazumijevamo, jer od tog početnog razumijevanja zavisi cijela filozofija analitičkog idealizma.

U svakodnevnom govoru svijest se često poistovjećuje sa razmišljanjem. Kada neko intenzivno razmišlja, kažemo da je svjestan. Međutim, razmišljanje i svijest nisu isto. Misli predstavljaju sadržaj koji se pojavljuje u svijesti, ali sama svijest nije misao. Čovjek može sjediti potpuno mirno, bez unutrašnjeg razgovora, i dalje biti svjestan. Može osjetiti toplinu sunca na licu, čuti šum vjetra ili jednostavno biti prisutan, iako u tom trenutku ne vodi nikakav unutrašnji dijalog. To pokazuje da razmišljanje nije isto što i svijest.

Drugi ljudi poistovjećuju svijest sa inteligencijom. Ni to nije isto. Inteligencija označava sposobnost rješavanja problema, učenja i razumijevanja složenih odnosa. Međutim, novorođenče još nema razvijenu inteligenciju odraslog čovjeka, ali gotovo niko neće tvrditi da nema nikakvo iskustvo. Slično tome, mnoge životinje vjerovatno imaju bogat unutrašnji život iako ne raspolažu ljudskim apstraktnim mišljenjem. Zbog toga analitički idealizam smatra da svijest ne treba definisati preko inteligencije.

Ponekad se svijest poistovjećuje i sa pamćenjem. Čini nam se da smo ista osoba zato što pamtimo svoju prošlost. Međutim, postoje ljudi koji zbog bolesti izgube veliki dio sjećanja, a ipak ostaju svjesni. Oni i dalje vide, čuju, osjećaju i doživljavaju svijet. Pamćenje može biti ozbiljno narušeno, ali samo iskustvo nije nestalo. To pokazuje da ni pamćenje nije isto što i svijest.

Kada Bernardo Kastrup govori o svijesti, on koristi mnogo jednostavniju definiciju. Svijest je sama mogućnost postojanja iskustva. Sve što čovjek ikada doživi pojavljuje se unutar nje. Boje, zvukovi, mirisi, ukusi, misli, emocije, sjećanja, želje, strahovi i nade predstavljaju sadržaj svijesti, ali nisu sama svijest. Ona je ono zahvaljujući čemu bilo koji od tih sadržaja uopšte može postojati kao iskustvo.

Ova razlika može izgledati apstraktno dok je ne pokušamo uočiti u vlastitom iskustvu. Kada zatvorimo oči, sadržaj svijesti odmah se mijenja. Nestaju slike prostora oko nas. Ostaju zvukovi, osjećaj disanja, dodir odjeće, možda neka misao ili sjećanje. Nakon nekoliko trenutaka i misli se mogu promijeniti. Emocije dolaze i prolaze. Pažnja prelazi s jednog sadržaja na drugi. Međutim, kroz sve te promjene ostaje jedna neprekidna činjenica. Postoji iskustvo. Upravo tu činjenicu analitički idealizam smatra polaznom tačkom.

Ovdje dolazimo do jedne od najvažnijih ideja cijele ove filozofije. Sve što neposredno poznajemo pojavljuje se kao iskustvo. Kada pogledamo plavo nebo, neposredno doživljavamo plavetnilo. Kada čujemo muziku, neposredno doživljavamo zvuk. Kada osjetimo bol, neposredno doživljavamo bol. Tek nakon toga pokušavamo objasniti zašto se ta iskustva pojavljuju. Nauka razvija teorije o elektromagnetnim talasima, zvučnim vibracijama, nervnim impulsima i moždanoj aktivnosti. Sve su to izuzetno vrijedni modeli koji objašnjavaju pravilnosti u prirodi. Međutim, prije svih tih objašnjenja postoji neposredno iskustvo koje je čovjek već imao.

Bernardo Kastrup upravo na toj činjenici gradi svoju argumentaciju. On smatra da je svijest jedina stvarnost kojoj imamo neposredan pristup. Sve ostalo upoznajemo posredno, kroz iskustvo. Kada fizičar posmatra rezultate eksperimenta, i ti rezultati pojavljuju se u njegovoj svijesti. Kada biolog proučava ćeliju pod mikroskopom, slika ćelije pojavljuje se u njegovoj svijesti. Kada astronom posmatra udaljenu galaksiju, i to opažanje pojavljuje se u svijesti. To ne znači da galaksije ili ćelije ne postoje. To znači da im uvijek pristupamo kroz iskustvo.

Ova ideja ne pokušava umanjiti vrijednost nauke. Naprotiv, ona pokušava pokazati da je svijest temelj svakog saznanja. Bez nje ne bi bilo ni opažanja, ni mjerenja, ni eksperimenata, ni zaključaka. Zbog toga analitički idealizam smatra da je sasvim opravdano započeti filozofsko istraživanje upravo od svijesti, a ne od materije. Tek kada razumijemo šta podrazumijevamo pod sviješću, možemo postaviti sljedeće pitanje koje predstavlja srce cijele ove filozofije: ako je svijest jedina stvarnost koju neposredno poznajemo, zbog čega gotovo bez razmišljanja pretpostavljamo da je ona proizvod nečega što nikada neposredno ne doživljavamo?

Poglavlje 4. Zašto materijalizam djeluje tako uvjerljivo

Jedan od razloga zbog kojih je materijalizam postao dominantan pogled na svijet nije to što je jednostavno nametnut ljudima, nego zato što se na prvi pogled savršeno slaže sa svakodnevnim iskustvom. Kada udarimo rukom o sto, osjetimo njegovu tvrdoću. Kada ispustimo kamen, on padne na zemlju. Kada zapalimo vatru, osjetimo toplotu. Sve oko nas ostavlja utisak stabilnog, čvrstog i nezavisnog svijeta koji postoji bez obzira na to da li ga neko posmatra ili ne. Takvo iskustvo toliko je prirodno da većina ljudi nikada ne osjeti potrebu da ga dovede u pitanje. Materijalizam upravo iz tog razloga djeluje gotovo samorazumljivo. On izgleda kao filozofija zdravog razuma, kao najjednostavnije objašnjenje svijeta koji svakodnevno doživljavamo.

Međutim, analitički idealizam poziva da napravimo jednu veoma važnu razliku između onoga što neposredno doživljavamo i načina na koji to doživljeno tumačimo. Kada dodirnemo kamen, neposredno iskustvo jeste osjećaj tvrdoće. Zaključak da iza tog osjećaja postoji potpuno nezavisna materijalna supstanca predstavlja korak koji dolazi nakon iskustva. Taj korak može biti tačan, ali nije isto što i samo iskustvo. Drugim riječima, osjećaj tvrdoće nije isto što i filozofska tvrdnja da je materija temelj stvarnosti. Prvo je neposredno opažanje, a drugo je objašnjenje tog opažanja.

Bernardo Kastrup smatra da se ova razlika veoma često zanemaruje. Ljudi imaju utisak da neposredno opažaju materiju, iako zapravo neposredno opažaju samo sadržaj vlastitog iskustva. Kada gledamo plavo nebo, ne opažamo atome ni elektromagnetne talase. Doživljavamo plavu boju. Kada slušamo zvuk violine, ne doživljavamo vibracije vazduha kao matematičke vrijednosti. Doživljavamo muziku. Kada osjetimo miris ruže, ne doživljavamo hemijsku formulu mirisnih molekula. Doživljavamo miris. Tek kasnije nauka objašnjava koji fizički procesi prate ta iskustva.

Ovdje je veoma važno izbjeći jednu čestu zabunu. Analitički idealizam ne tvrdi da nauka griješi kada govori o atomima, molekulama ili neuronima. On prihvata da su naučni modeli izuzetno uspješni u objašnjavanju i predviđanju prirodnih pojava. Zahvaljujući tim modelima razvijena je moderna medicina, elektronika, svemirska istraživanja i bezbroj drugih dostignuća. Problem koji analitički idealizam postavlja nije naučne prirode nego filozofske. On pita da li uspješan naučni model automatski predstavlja i konačan opis prirode stvarnosti.

Kroz istoriju nauke više puta se pokazalo da odgovor nije uvijek potvrdan. Ljudi su nekada vjerovali da je Zemlja nepomično središte univerzuma. To objašnjenje dobro se slagalo sa svakodnevnim opažanjem jer izgleda kao da se Sunce kreće preko neba, a Zemlja miruje. Kasnije se pokazalo da je takav utisak posljedica naše perspektive. Slično tome, dugo se vjerovalo da je materija sastavljena od sitnih čvrstih čestica koje se ponašaju poput sićušnih kuglica. Razvoj moderne fizike pokazao je da je stvarnost mnogo složenija od te slike. To ne znači da je prethodno razumijevanje bilo beskorisno, nego da je predstavljalo približan model, a ne konačnu istinu.

Analitički idealizam zato upozorava da ne treba miješati uspješnost nekog modela sa njegovim metafizičkim značenjem. Nauka može izuzetno uspješno opisivati pravilnosti u prirodi, a da pritom pitanje šta je stvarnost u svojoj najdubljoj osnovi ostane otvoreno. Bernardo Kastrup smatra da se upravo na tom mjestu otvara prostor za filozofsku raspravu. Ako nauka opisuje kako se iskustva međusobno povezuju i kakve pravilnosti u njima postoje, filozofija može postaviti pitanje šta je ono što ta iskustva uopšte čini mogućim.

Na taj način analitički idealizam ne pokušava zamijeniti nauku niti osporiti njene rezultate. On pokušava pokazati da postoji razlika između opisa svijeta i njegovog najdubljeg tumačenja. Upravo ta razlika predstavlja početak cijele rasprave o tome da li je materija zaista temelj stvarnosti ili je ona način na koji se nešto mnogo dublje pojavljuje našem iskustvu. Iz tog pitanja razvija se čitava filozofija analitičkog idealizma, koja pokušava pokazati da ono što nazivamo fizičkim univerzumom možda nije polazna tačka postojanja, nego njegov vidljivi izraz.

Poglavlje 5. Šta je metafizika i zašto je ona važna

Kada ljudi prvi put čuju riječ metafizika, često pomisle na nešto tajanstveno, mistično ili potpuno odvojeno od nauke. Tokom posljednjih nekoliko decenija ta riječ dobila je mnoga značenja koja nemaju mnogo veze s njenim izvornim filozofskim smislom. U analitičkom idealizmu metafizika nema nikakve veze s gatanjem, natprirodnim pojavama ili ezoterijom. Ona označava jednu od najstarijih grana filozofije koja postavlja veoma jednostavno pitanje: šta je stvarnost u svojoj najdubljoj osnovi?

To pitanje izgleda apstraktno sve dok ne shvatimo da svaki čovjek, svjesno ili nesvjesno, već ima svoj metafizički pogled na svijet. Neko vjeruje da postoji samo materija. Neko smatra da postoje i materija i duh. Neko vjeruje da je svijest temelj svega što postoji. Sve su to metafizičke tvrdnje jer pokušavaju odgovoriti na pitanje od čega se stvarnost u svojoj osnovi sastoji.

Veoma je važno razumjeti da metafizika nije zamjena za nauku. Njena uloga je drugačija. Nauka istražuje prirodne pojave, otkriva zakonitosti i razvija modele koji omogućavaju predviđanje i objašnjavanje onoga što opažamo. Metafizika postavlja pitanje šta nam ti modeli govore o samoj prirodi stvarnosti. Drugim riječima, nauka i metafizika ne bave se istim nivoom problema.

Možemo to razumjeti na jednostavnom primjeru. Zamislimo da fizičar proučava dugu. On može veoma precizno objasniti kako nastaje prelamanjem svjetlosti kroz kapljice vode, može izračunati uglove pod kojima se pojavljuju različite boje i predvidjeti kada će duga biti vidljiva. Sve su to naučna pitanja. Međutim, neko može postaviti drugačije pitanje. Šta je u svojoj osnovi svjetlost? Šta zapravo znači da nešto postoji? Da li boje postoje nezavisno od iskustva ili nastaju tek kada ih neko doživljava? To više nisu pitanja fizike nego metafizike.

Bernardo Kastrup često naglašava da se ljudi veoma lako zbune jer misle da nauka automatski rješava metafizička pitanja. Prema njegovom mišljenju, to nije slučaj. Nauka može pokazati kako se određeni proces odvija, ali iz toga ne slijedi automatski šta je konačna priroda tog procesa. Naučni podaci sami po sebi ne određuju metafizički zaključak. Potrebna je dodatna filozofska interpretacija.

To možemo uočiti i na primjeru mozga. Neuronauka može pokazati da određena područja mozga postaju aktivna kada čovjek sluša muziku. To je naučna činjenica. Međutim, iz te činjenice mogu se izvesti različita metafizička tumačenja. Materijalista će reći da mozak proizvodi iskustvo muzike. Analitički idealista može reći da moždana aktivnost predstavlja spoljašnji izgled procesa koji se iznutra doživljava kao iskustvo. Naučni podaci ostaju isti. Razlikuje se način na koji ih filozofski razumijemo.

Upravo zbog toga analitički idealizam sebe naziva metafizičkom teorijom. On ne pokušava mijenjati rezultate naučnih istraživanja. Pokušava ponuditi drugačije objašnjenje njihovog značenja. Bernardo Kastrup smatra da je to sasvim legitimno, jer naučni metod nije razvijen kako bi odgovorio na pitanje šta je stvarnost u svojoj najdubljoj osnovi. Njegova snaga leži u proučavanju pravilnosti i zakonitosti prirode, dok metafizika pokušava razumjeti šta te pravilnosti govore o samom postojanju.

Još jedna važna osobina metafizike jeste da se njene tvrdnje ne mogu neposredno izmjeriti ili staviti pod mikroskop. To ne znači da su proizvoljne. Naprotiv, one se procjenjuju prema tome koliko su logički dosljedne, koliko dobro objašnjavaju iskustvo i koliko uspješno povezuju različite činjenice u jedinstvenu cjelinu. Dobra metafizička teorija ne smije biti puna unutrašnjih proturječnosti. Ona mora biti dovoljno široka da može objasniti ono što znamo o svijetu, ali i dovoljno precizna da ne postane neprovjerljiva priča koja može značiti bilo šta.

Analitički idealizam upravo zbog toga pokušava graditi svoju argumentaciju korak po korak. Ne polazi od tvrdnje da je svijest temelj stvarnosti zato što je to privlačna ideja ili zato što odgovara nekoj duhovnoj tradiciji. Kastrup smatra da metafizička teorija treba biti prihvaćena samo ako bolje objašnjava ukupnost našeg iskustva od alternativnih teorija. Drugim riječima, pitanje nije da li nam se neka filozofija sviđa, nego da li ona uspješnije povezuje činjenice koje poznajemo.

Iz tog razloga će se u nastavku sve više pažnje posvetiti poređenju različitih metafizičkih pogleda na svijet. Tek kada jasno razumijemo njihove osnovne pretpostavke, njihove prednosti i njihove slabosti, moguće je procijeniti zbog čega Bernardo Kastrup smatra da analitički idealizam predstavlja uvjerljivije objašnjenje stvarnosti od materijalizma ili drugih savremenih filozofskih teorija.

Poglavlje 6. Zašto nije dovoljno reći da je sve materija

Materijalizam je danas toliko prisutan u savremenom načinu razmišljanja da ga mnogi više i ne doživljavaju kao filozofsku teoriju. On djeluje kao nešto što je jednostavno očigledno. Kada pogledamo oko sebe, vidimo predmete koji zauzimaju prostor, imaju masu i mogu se izmjeriti. Zbog toga lako nastaje utisak da je dovoljno reći kako je sve što postoji u svojoj osnovi materijalno i da je time pitanje prirode stvarnosti riješeno. Međutim, analitički idealizam smatra da se upravo na ovom mjestu pojavljuje jedan veoma važan problem. Reći da je sve materija nije isto što i objasniti šta je materija niti kako iz nje nastaje iskustvo.

Tokom istorije pojam materije više puta je mijenjao svoje značenje. Nekada se vjerovalo da je materija sastavljena od čvrstih, nedjeljivih čestica koje predstavljaju konačne gradivne elemente univerzuma. Kasniji razvoj fizike pokazao je da je slika mnogo složenija. Otkriveno je da se atom može podijeliti na manje sastavne dijelove, zatim da i oni imaju još složeniju strukturu, a moderna fizika razvila je matematičke modele koji se veoma razlikuju od svakodnevne predstave o čvrstim predmetima. Ono što nazivamo materijom danas više nije isto što je ta riječ značila prije dvjesto ili tristo godina.

To pokazuje da pojam materije nije tako jednostavan kako se često pretpostavlja. Kada neko kaže da je sve materija, odmah se postavlja novo pitanje. Šta se pod tim tačno podrazumijeva? Da li govorimo o atomima? O kvantnim poljima? O energiji? O matematičkim strukturama? Već sam pokušaj da se precizno odgovori na ovo pitanje pokazuje koliko je teško dati konačnu definiciju.

Analitički idealizam zbog toga ne napada naučne modele nego ukazuje da riječ materija sama po sebi nije objašnjenje. Ona je naziv koji dajemo određenom načinu razumijevanja stvarnosti. Ako zatim postavimo pitanje kako iz materije nastaje iskustvo, odgovor ne može biti jednostavno: zato što postoji materija. To bi bilo kružno objašnjenje koje zapravo ništa ne objašnjava.

Možemo zamisliti čovjeka koji nikada nije čuo muziku. Pokušavamo mu objasniti šta je melodija i kažemo da je melodija rezultat pravilnog rasporeda tonova. On zatim pita šta su tonovi, a mi odgovorimo da su tonovi ono od čega nastaje melodija. Takav odgovor nije dovoljan jer samo zamjenjuje jednu riječ drugom. Potrebno je objasniti prirodu samih tonova i način na koji iz njih nastaje ono što nazivamo melodijom.

Na sličan način analitički idealizam smatra da nije dovoljno reći kako je svijest rezultat materije. Potrebno je objasniti kako se to događa. Kako nešto što nema unutrašnje iskustvo može proizvesti unutrašnje iskustvo? Kako iz fizičkih procesa nastaje osjećaj bola, ljepote, radosti ili tuge? Kako nastaje osjećaj da postojimo? Upravo na ovim pitanjima materijalizam nailazi na najveće teškoće.

To ne znači da materijalizam nema snagu. Njegova najveća prednost jeste sposobnost da veoma uspješno opisuje fizičke procese i da razvija modele koji omogućavaju precizna predviđanja. Zahvaljujući tome razvijena je savremena tehnologija, medicina i veliki dio današnje nauke. Međutim, uspješnost u opisivanju procesa nije isto što i potpuno razumijevanje njihove najdublje prirode.

Analitički idealizam zato predlaže da krenemo drugim putem. Umjesto da pokušavamo objasniti svijest pomoću materije, pita šta će se dogoditi ako kao polaznu tačku uzmemo upravo svijest. Ne zato što je to unaprijed dokazano, nego zato što je svijest jedina činjenica koju svako od nas neposredno poznaje. Sve ostalo, uključujući i materijalni svijet, upoznajemo kroz iskustvo.

Ova promjena polazne tačke djeluje mala, ali njene posljedice su veoma velike. Ako svijest nije posljedica materije nego njen temelj, tada se mijenja način na koji razumijemo čovjeka, prirodu, život, smrt i čitav univerzum. Upravo zato analitički idealizam ne predstavlja samo drugačiji odgovor na jedno filozofsko pitanje. On predstavlja pokušaj da se izgradi potpuno drugačija slika stvarnosti, počevši od onoga što nam je najbliže i najsigurnije – činjenice da iskustvo postoji.

Poglavlje 7. Šta zapravo neposredno poznajemo

Kada pokušavamo razumjeti prirodu stvarnosti, veoma je važno razlikovati ono što zaista neposredno poznajemo od onoga što zaključujemo na osnovu tog iskustva. Ova razlika predstavlja jednu od najvažnijih polaznih tačaka analitičkog idealizma. Na prvi pogled može izgledati nevažna ili čak očigledna, ali upravo iz nje proizlazi čitav drugačiji način razmišljanja o svijetu.

Zamislimo da upravo sada pogledamo kroz prozor. Vidimo nebo, oblake, drveće, automobile i ljude koji prolaze ulicom. U svakodnevnom životu potpuno prirodno kažemo da vidimo svijet. Međutim, ako pokušamo biti potpuno precizni, možemo postaviti jedno jednostavno pitanje. Šta zapravo neposredno doživljavamo?

Odgovor nije materija.

Neposredno doživljavamo boje, oblike, pokret, svjetlost i tamu. Kada čujemo zvuk, neposredno doživljavamo tonove. Kada nešto dodirnemo, neposredno doživljavamo osjećaj tvrdoće, hrapavosti ili topline. Kada osjetimo miris cvijeta, neposredno doživljavamo miris. Drugim riječima, ono što neposredno poznajemo uvijek je iskustvo.

To ne znači da iza iskustva ne postoji spoljašnji svijet. Analitički idealizam ne tvrdi tako nešto. On samo ukazuje da naš prvi kontakt sa stvarnošću uvijek dolazi kroz iskustvo. Tek nakon toga naš um gradi model svijeta i zaključuje da iza tih iskustava postoje fizički objekti.

Ovaj redoslijed često prolazi potpuno nezapaženo. Toliko smo navikli na njega da nam izgleda kao jedna jedina stvar. Međutim, filozofija traži da pažljivo razdvojimo ono što neposredno opažamo od načina na koji to tumačimo.

Na primjer, kada pogledamo crvenu ružu, neposredno iskustvo jeste crvena boja, oblik latica i miris. Zatim naš um veoma brzo zaključuje da ispred nas postoji fizički predmet koji nazivamo ružom. Taj zaključak u svakodnevnom životu odlično funkcioniše. Zahvaljujući njemu možemo se kretati kroz svijet, prepoznavati predmete i komunicirati s drugim ljudima. Međutim, filozofsko pitanje glasi da li je taj zaključak istovremeno i konačno objašnjenje prirode stvarnosti.

Analitički idealizam smatra da nije.

On ne poriče korisnost naših svakodnevnih zaključaka. Naprotiv, oni su neophodni za normalan život. Međutim, korisnost nekog modela ne znači automatski da on otkriva posljednju prirodu postojanja.

Možemo to razumjeti na jednostavnom primjeru iz geografije. Kada pogledamo globus, vidimo kontinente, okeane i države predstavljene na maloj kugli. Globus je izuzetno koristan model Zemlje. Zahvaljujući njemu možemo razumjeti raspored kontinenata i pravce kretanja. Ipak, niko neće tvrditi da je globus sama Zemlja. On je prikaz koji nam pomaže da se snađemo.

Analitički idealizam smatra da bi i naše svakodnevno opažanje moglo imati sličnu ulogu. Ono predstavlja izuzetno uspješan način snalaženja u svijetu, ali ne mora biti doslovna slika najdublje prirode stvarnosti.

Ovdje dolazimo do jedne veoma zanimljive posljedice.

Ako sve što neposredno poznajemo dolazi kroz iskustvo, tada iskustvo nije sporedna pojava koju možemo zanemariti. Ono postaje polazna činjenica svakog istraživanja.

Svaki naučni eksperiment završava iskustvom.

Svako mjerenje završava iskustvom.

Svaka matematička jednačina biva pročitana kao iskustvo.

Svaka teorija na kraju postoji kao sadržaj nečije svijesti.

To ne umanjuje vrijednost nauke. Naprotiv, pokazuje koliko je svijest duboko povezana sa svim ljudskim znanjem.

Upravo zbog toga analitički idealizam smatra da je neobično započeti objašnjenje stvarnosti od materije, a tek zatim pokušavati objasniti svijest. Ako je svijest prisutna u svakom trenutku svakog opažanja, zašto ne bismo krenuli upravo od nje? Zašto bismo polazili od nečega što poznajemo samo posredno, ako već imamo neposredan pristup iskustvu?

Ovo pitanje ne predstavlja dokaz da je analitički idealizam tačan. Ono predstavlja poziv da preispitamo vlastite pretpostavke. Većina ljudi nikada nije birala materijalizam nakon pažljivog filozofskog razmišljanja. Jednostavno je odrasla u kulturi u kojoj se podrazumijeva da je materija početak svega. Analitički idealizam pokušava pokazati da ta pretpostavka nije jedina moguća i da postoji drugi način razumijevanja stvarnosti koji polazi od neposrednog iskustva umjesto od materije.

Upravo iz tog drugačijeg polazišta razvija se čitava njegova metafizika. Ako je iskustvo prva činjenica našeg života, tada postaje sasvim prirodno zapitati se da li je svijest možda mnogo temeljnija nego što smo navikli vjerovati. Upravo će odgovor na to pitanje odrediti pravac cijele ove filozofije.

Poglavlje 8. Zašto je iskustvo važnije od pretpostavke

Jedna od najvažnijih ideja analitičkog idealizma može se izraziti veoma jednostavnom rečenicom. Iskustvo dolazi prije svakog objašnjenja iskustva. Ova tvrdnja na prvi pogled izgleda toliko očigledna da se čini kako iz nje ne može proizaći ništa posebno zanimljivo. Međutim, upravo iz nje razvija se potpuno drugačiji način razumijevanja stvarnosti. Tokom većeg dijela života čovjek gotovo nikada ne primjećuje ovu razliku. On vidi svijet oko sebe i odmah pretpostavlja da ga vidi onakvim kakav on zaista jeste. Ne razmišlja o tome da između njega i svijeta uvijek postoji iskustvo koje prethodi svakom zaključivanju. Tek kada se ova činjenica pažljivo razmotri, postaje jasno koliko je ona filozofski važna. Kada otvorimo oči ujutro, ne pojavljuje se odmah teorija o univerzumu. Pojavljuje se svjetlost, boje, oblici i pokreti. Tek nekoliko trenutaka kasnije naš um počinje prepoznavati predmete, povezivati ih sa sjećanjima i davati im imena. Drugim riječima, neposredno iskustvo uvijek prethodi tumačenju. Ovo vrijedi za svaki trenutak našeg života. Dijete mnogo prije nauči doživljavati svijet nego što nauči govoriti o njemu. Ono osjeća toplinu, glad, dodir i glasove mnogo prije nego što sazna šta su temperatura, hrana ili zvučni talasi. Čak i kada odrasla osoba proučava veoma složene naučne teorije, sve što pročita ili izračuna na kraju ponovo postaje iskustvo u njenoj svijesti. Zbog toga analitički idealizam smatra da je iskustvo jedina polazna činjenica koju nije moguće zaobići. Sve ostalo predstavlja pokušaj da se to iskustvo objasni.

Ovdje se pojavljuje jedno pitanje koje na prvi pogled djeluje gotovo previše jednostavno. Šta je zapravo sigurnije, iskustvo ili naše objašnjenje iskustva? Ako pogledamo crvenu ružu, potpuno smo sigurni da doživljavamo crvenu boju. Međutim, kada kažemo da ta boja postoji zato što određena površina odbija elektromagnetne talase određene talasne dužine, tada više ne govorimo o neposrednom iskustvu nego o naučnom modelu koji objašnjava zbog čega se iskustvo pojavljuje. Taj model može biti izuzetno uspješan, ali on ipak ostaje objašnjenje. Analitički idealizam smatra da je važno ne izgubiti iz vida ovu razliku jer se upravo na njoj gradi čitava filozofska rasprava.

U svakodnevnom životu gotovo nikada ne primjećujemo koliko naš um brzo prelazi sa iskustva na tumačenje. Dovoljno je da ugledamo drvo i već smo uvjereni da neposredno opažamo fizički predmet koji postoji izvan nas. Međutim, kada se pažljivije razmisli, vidi se da prvo nastaje iskustvo oblika, boje i pokreta. Tek zatim naš um zaključuje da se radi o drvetu koje raste na određenom mjestu. Ovaj proces odvija se toliko brzo da izgleda kao jedna jedina radnja. Upravo zato ga rijetko primjećujemo.

Analitički idealizam ne tvrdi da su naši zaključci pogrešni niti da drvo ne postoji. On samo ukazuje da između iskustva i objašnjenja postoji razlika koju ne treba zanemariti. Čovjek može imati veoma uspješan model stvarnosti, a da taj model ipak ne predstavlja konačnu prirodu same stvarnosti. Tokom istorije nauke to se događalo mnogo puta. Pojavljivali su se modeli koji su odlično objašnjavali tada poznate činjenice, ali su kasnije zamijenjeni potpunijim modelima. To ne znači da su bili beskorisni. Znači samo da uspješno objašnjenje nije isto što i posljednja istina.

Ovdje analitički idealizam postavlja veoma važno pitanje. Ako sve što neposredno poznajemo dolazi kroz iskustvo, zbog čega kao polaznu tačku uzimamo materiju, a ne iskustvo? Zašto pokušavamo objasniti svijest pomoću nečega što sami upoznajemo jedino kroz svijest? Ovo nije retoričko pitanje niti pokušaj da se materijalizam unaprijed odbaci. Naprotiv, ono predstavlja poziv da pažljivije razmotrimo vlastite pretpostavke. Moguće je da je materijalizam tačan, ali ako želimo biti filozofski dosljedni, tada moramo pokazati zbog čega je upravo on najbolje objašnjenje. Ne možemo ga prihvatiti samo zato što smo na njega navikli.

Jedna od najvećih vrijednosti analitičkog idealizma jeste upravo to što pokušava vratiti iskustvo u središte filozofskog razmišljanja. Umjesto da ga posmatra kao sporednu pojavu koju tek treba objasniti, on ga prihvata kao početnu činjenicu od koje svako istraživanje mora krenuti. Tek kada prihvatimo da je iskustvo najsigurnija polazna tačka koju imamo, moguće je postaviti sljedeće pitanje koje će odrediti čitav dalji tok ove filozofije. Ako je iskustvo temelj svakog saznanja, kakva je priroda svijesti u kojoj se to iskustvo pojavljuje? Upravo odgovor na to pitanje vodi prema jednoj od najvažnijih ideja analitičkog idealizma, a to je pojam univerzalne svijesti kao temelja cjelokupne stvarnosti.

Poglavlje 9. Univerzalna svijest

Jedna od najvažnijih ideja analitičkog idealizma jeste tvrdnja da svijest nije ograničena na pojedinačnog čovjeka. Ovo je ujedno i mjesto na kojem nastaje najveći broj nesporazuma. Kada ljudi prvi put čuju da je svijest temelj stvarnosti, često pomisle da se tvrdi kako svaki čovjek svojim mislima stvara univerzum ili da spoljašnji svijet postoji samo u njegovoj mašti. Analitički idealizam ne zastupa takav stav. On ne govori da pojedinačni ljudski um stvara planine, zvijezde ili galaksije. Naprotiv, smatra da je pojedinačna svijest samo mali dio mnogo dublje i sveobuhvatnije stvarnosti koju naziva univerzalnom sviješću.

Da bismo razumjeli ovu ideju, potrebno je najprije razjasniti šta znači riječ univerzalna. Ona ne označava nešto veliko u prostornom smislu. Ne govori se o ogromnoj svijesti koja zauzima čitav kosmos kao što okean zauzima veliki dio Zemlje. Takva slika bila bi pogrešna jer bi univerzalnu svijest pretvorila u još jedan objekat među drugim objektima. Analitički idealizam upravo pokušava izbjeći takav način razmišljanja. Univerzalna svijest nije predmet koji postoji unutar univerzuma. Ona predstavlja temelj iz kojeg se univerzum pojavljuje. Drugim riječima, ona nije dio stvarnosti nego sama osnova stvarnosti.

Ovdje treba napraviti još jednu veoma važnu razliku. Kada kažemo svijest, gotovo automatski pomislimo na ljudski način razmišljanja. Zamislimo osobu koja ima sjećanja, planove, želje, emocije i unutrašnji dijalog. Međutim, analitički idealizam ne tvrdi da univerzalna svijest razmišlja poput čovjeka. To bi značilo da ljudske osobine jednostavno projiciramo na čitavu stvarnost. Umjesto toga, ova filozofija smatra da je ljudska svijest jedan veoma poseban i ograničen oblik mnogo dubljeg fenomena. Kao što kap vode ne može iscrpiti značenje cijelog okeana, tako ni pojedinačna ljudska svijest ne predstavlja potpunu sliku univerzalne svijesti.

Postavlja se prirodno pitanje zbog čega uopšte uvoditi ovakav pojam. Zašto jednostavno ne reći da postoji veliki broj potpuno odvojenih svijesti? Analitički idealizam smatra da bi takvo objašnjenje ostavilo mnogo otvorenih pitanja. Kada bi svaka svijest bila potpuno nezavisna, bilo bi teško objasniti zbog čega svi opažamo isti uređeni univerzum. Zašto prirodni zakoni vrijede jednako za sve ljude? Zašto različiti posmatrači mogu zajedno proučavati iste zvijezde, iste planine ili iste hemijske reakcije? Zbog čega uopšte postoji zajednička stvarnost koju svi možemo istraživati?

Materijalizam na ovo pitanje odgovara jednostavno. Postoji jedan materijalni univerzum koji svi opažamo. Analitički idealizam prihvata da postoji jedna zajednička stvarnost, ali smatra da njen temelj nije materijalan nego mentalan. Drugim riječima, ono što dijelimo nije prije svega materijalni svijet nego zajednička osnova svijesti iz koje proizlazi iskustvo tog svijeta.

Ova ideja može djelovati neobično jer smo navikli razmišljati upravo suprotno. Od djetinjstva učimo da prvo postoji materija, zatim život, zatim mozak, a tek na kraju svijest. Analitički idealizam okreće taj redoslijed. Prvo postoji univerzalna svijest. Unutar nje pojavljuju se različiti oblici iskustva. Jedan od tih oblika jeste i univerzum koji svakodnevno opažamo.

Naravno, odmah se postavlja novo pitanje. Ako postoji jedna univerzalna svijest, zbog čega sebe doživljavamo kao odvojene osobe? Zašto ne osjećamo misli drugih ljudi? Zašto ne dijelimo sva njihova iskustva? Zašto svako od nas ima osjećaj da je zasebno biće sa vlastitim životom?

Ovo pitanje predstavlja jednu od ključnih tačaka analitičkog idealizma. Upravo odgovor na njega razlikuje ovu filozofiju od mnogih ranijih oblika idealizma. Objašnjenje koje nudi zasniva se na pojmu disocijacije, odnosno razdvajanja tokova iskustva unutar jedne univerzalne svijesti. Prema ovom pogledu, pojedinačni čovjek nije potpuno odvojena stvarnost nego lokalizovani centar iskustva koji zbog svoje posebne organizacije doživljava sebe kao zasebno biće. Upravo zahvaljujući toj ideji analitički idealizam pokušava objasniti kako mogu istovremeno postojati jedinstvo na najdubljem nivou stvarnosti i mnoštvo pojedinačnih ljudi koji se međusobno razlikuju.

Na prvi pogled ovakav pogled može izgledati veoma radikalan. Međutim, njegova namjera nije da bude neobičan po svaku cijenu. Njegova namjera je da ponudi metafizički model koji će moći objasniti i postojanje zajedničkog univerzuma i postojanje individualnog iskustva bez pretpostavke da svijest nastaje iz materije. Upravo će zbog toga pojam disocijacije postati jedan od najvažnijih stubova analitičkog idealizma i pokazati na koji način ova filozofija pokušava povezati jedinstvo i raznolikost u jednu cjelovitu sliku stvarnosti.

Poglavlje 10. Disocijacija kao objašnjenje individualnosti

Jedno od najvažnijih pitanja koje se prirodno pojavljuje nakon prihvatanja mogućnosti da postoji univerzalna svijest glasi kako je moguće da se svaki čovjek doživljava kao zasebna osoba. Ako je temelj stvarnosti jedinstven, zbog čega ne znamo šta drugi ljudi upravo misle? Zbog čega ne osjećamo njihove emocije kao vlastite? Zašto svako od nas ima osjećaj da posjeduje vlastiti unutrašnji život koji je drugima nedostupan? Ovo pitanje predstavlja jednu od najvećih teškoća svakog oblika idealizma i upravo zbog toga analitički idealizam posvećuje mu posebno mjesto. Odgovor koji nudi zasniva se na pojmu disocijacije, a bez njegovog razumijevanja gotovo je nemoguće shvatiti cijelu ovu filozofiju.

Riječ disocijacija potiče iz psihologije i označava razdvajanje tokova iskustva koji su inače povezani u jedinstvenu cjelinu. U svakodnevnom životu većina ljudi nikada ne razmišlja o tome da ljudski um nije potpuno jednostavan i jedinstven. Međutim, savremena psihologija pokazuje da ljudska svijest nije uvijek potpuno homogena. Postoje različiti nivoi pažnje, različiti oblici nesvjesnih procesa i različiti načini na koje iskustva mogu biti međusobno odvojena. U rijetkim i veoma složenim psihološkim stanjima ta odvojenost može postati toliko izražena da pojedini dijelovi psihičkog života više nemaju neposredan pristup jedni drugima.

Analitički idealizam ovu činjenicu ne koristi kao dokaz svoje teorije niti tvrdi da univerzalna svijest pati od bilo kakvog poremećaja. Naprotiv, psihološka disocijacija služi isključivo kao primjer koji pokazuje da razdvajanje tokova iskustva nije logički nemoguće. Ako se unutar jedne ljudske svijesti može pojaviti djelimična odvojenost iskustava, tada nije nelogično razmotriti mogućnost da na mnogo dubljem nivou stvarnosti postoji univerzalna svijest unutar koje nastaju brojni međusobno odvojeni centri iskustva.

Prema ovom modelu, svaki čovjek predstavlja jedan takav centar. Svako od nas ima vlastita sjećanja, vlastitu istoriju, vlastite emocije i vlastiti pogled na svijet. Zbog toga sasvim prirodno zaključujemo da smo potpuno odvojena bića. Analitički idealizam ne smatra da je taj osjećaj pogrešan. Individualnost je stvarna i veoma važna. Ono što dovodi u pitanje jeste pretpostavka da je ta individualnost apsolutna. Prema ovoj filozofiji, pojedinačna svijest nije potpuno odvojena supstanca nego lokalizovani tok iskustva unutar mnogo šire cjeline.

Može biti korisno poslužiti se jednom slikom, uz svijest da svaka metafora ima svoja ograničenja. Zamislimo veliki okean na čijoj površini nastaje bezbroj vrtloga. Svaki vrtlog ima svoj oblik, svoje granice i svoje kretanje. Ako ga posmatramo odvojeno, lako možemo steći utisak da predstavlja poseban objekat. Međutim, vrtlog nije napravljen od drugačije vode nego ostatak okeana. On nije odvojen od okeana. On je poseban obrazac kretanja iste vode. Kada se vrtlog promijeni ili nestane, voda ne nestaje. Mijenja se samo način na koji je bila organizovana.

Analitički idealizam ne tvrdi da su ljudi vrtlozi niti da je univerzalna svijest okean. Ova slika služi samo da pokaže kako je moguće istovremeno govoriti o jedinstvu i individualnosti bez međusobnog proturječja. Pojedinac može biti stvaran, a da pritom nije potpuno odvojen od dublje cjeline iz koje proizlazi.

Ovakvo razumijevanje individualnosti ima veoma važne posljedice. Ako je tačno da svaki čovjek predstavlja lokalizovani tok iskustva unutar univerzalne svijesti, tada granice koje svakodnevno osjećamo nisu granice same stvarnosti nego granice našeg neposrednog iskustva. Mi zaista ne možemo neposredno pristupiti mislima druge osobe. Ne možemo istovremeno živjeti njen život i svoj vlastiti. Ali iz toga još uvijek ne slijedi da između nas ne postoji mnogo dublja povezanost na nivou koji se ne može uočiti svakodnevnim opažanjem.

Upravo ovdje analitički idealizam počinje nuditi drugačiju sliku čovjeka. Umjesto da pojedinca posmatra kao potpuno izolovano biće koje se slučajno pojavilo u ogromnom materijalnom univerzumu, on ga posmatra kao jedinstveni izraz mnogo dublje stvarnosti. Individualnost nije iluzija koju treba odbaciti niti greška koju treba ispraviti. Ona predstavlja prirodan način na koji univerzalna svijest doživljava samu sebe kroz različite centre iskustva. Na taj način postaje moguće govoriti o stvarnoj različitosti među ljudima, a da se istovremeno ne izgubi ideja o njihovom zajedničkom temelju. Upravo ta ravnoteža između jedinstva i individualnosti predstavlja jednu od najoriginalnijih i najprepoznatljivijih ideja analitičkog idealizma.

Poglavlje 11. Kako nastaje fizički svijet

Ako je svijest temelj stvarnosti, tada se prirodno postavlja pitanje koje mnogima prvo pada na pamet. Odakle dolazi fizički svijet? Kako nastaju planine, rijeke, zvijezde, galaksije i ljudska tijela? Upravo ovdje analitički idealizam pravi najveći odmak od materijalističkog pogleda na svijet. Umjesto da smatra kako svijest nastaje iz materije, on predlaže da je materijalni univerzum način na koji se procesi unutar univerzalne svijesti pojavljuju kada ih posmatramo spolja. Ova tvrdnja u početku može zvučati neobično jer smo od djetinjstva navikli na sasvim drugačiji redoslijed. Naučili smo da prvo postoji materija, zatim život, zatim nervni sistem, a tek na kraju svijest. Analitički idealizam predlaže da pokušamo razmotriti i drugu mogućnost. Šta ako je upravo svijest prvobitna, a ono što nazivamo materijom predstavlja njen spoljašnji izraz?

Važno je odmah naglasiti da ova filozofija ne tvrdi kako je fizički svijet nestvaran. To bi bilo pogrešno razumijevanje. Planina je stvarna. More je stvarno. Ljudsko tijelo je stvarno. Prirodni zakoni su stvarni. Ono što se dovodi u pitanje nije njihovo postojanje nego njihova najdublja priroda. Drugim riječima, pitanje nije da li fizički svijet postoji, nego šta on zapravo jeste.

U svakodnevnom životu navikli smo misliti da neposredno opažamo materijalne predmete. Međutim, kada pažljivije analiziramo vlastito iskustvo, vidimo da neposredno opažamo samo sadržaj svijesti. Vidimo boje, oblike i pokrete. Čujemo zvukove. Osjećamo dodire. Sve ostalo predstavlja zaključak koji naš um izvodi na osnovu tih iskustava. Taj zaključak može biti veoma pouzdan i koristan, ali ipak ostaje zaključak. Analitički idealizam smatra da upravo ovdje treba biti veoma oprezan. Ne treba miješati iskustvo sa njegovim metafizičkim objašnjenjem.

Prema ovom pogledu, ono što nazivamo fizičkim svijetom predstavlja stabilan i uređen obrazac unutar univerzalne svijesti. Taj obrazac nije proizvoljan niti zavisi od želja pojedinačnih ljudi. On posjeduje vlastitu unutrašnju zakonitost. Upravo zbog toga priroda pokazuje izuzetnu pravilnost. Voda vrije na približno istoj temperaturi pod istim uslovima. Planete se kreću prema istim zakonima. Hemijske reakcije mogu se ponavljati bezbroj puta i davati iste rezultate. Analitički idealizam ne poriče tu pravilnost. Naprotiv, smatra da je ona neophodna kako bi zajedničko iskustvo uopšte bilo moguće.

To znači da prirodni zakoni nisu iluzija. Oni predstavljaju način na koji se univerzalna svijest dosljedno ispoljava. Nauka upravo zbog toga može biti toliko uspješna. Ona otkriva pravilnosti u tom ispoljavanju, mjeri ih, opisuje matematičkim jezikom i koristi ih za predviđanje budućih događaja. Analitički idealizam ne vidi nikakav sukob između takvog naučnog pristupa i vlastite metafizike. Razlika se pojavljuje tek kada se postavi pitanje šta ti zakoni u svojoj osnovi opisuju. Materijalizam odgovara da opisuju ponašanje materije. Analitički idealizam odgovara da opisuju stabilne obrasce unutar univerzalne svijesti koji se našem iskustvu pojavljuju kao materijalni svijet.

Na prvi pogled ova razlika može izgledati beznačajno, ali njene posljedice su veoma velike. Ako materija nije temelj stvarnosti nego njen spoljašnji izraz, tada odnos između čovjeka i univerzuma više nije odnos između dvije potpuno odvojene stvarnosti. Čovjek nije slučajni posmatrač koji se pojavio u hladnom i ravnodušnom kosmosu. On pripada istoj osnovi iz koje proizlazi i sve ostalo što postoji. Njegova svijest nije izuzetak u univerzumu nego jedan od načina na koji univerzalna svijest doživljava samu sebe.

Ovakav pogled ne pokušava umanjiti vrijednost fizičkog svijeta niti ga pretvoriti u puku prividnost. Naprotiv, analitički idealizam smatra da je fizički svijet izuzetno stvaran upravo zato što predstavlja dosljedan izraz mnogo dublje stvarnosti. On nije suprotnost svijesti nego njen vidljivi aspekt. Iz tog razloga proučavanje prirode ostaje jednako važno kao i u svakom drugom filozofskom sistemu. Razlika je jedino u tome što priroda više nije posljednji temelj postojanja, nego prozor kroz koji se može naslutiti dublji sloj stvarnosti koji nije neposredno vidljiv, ali bez kojeg se, prema analitičkom idealizmu, ne može potpuno razumjeti ni čovjek ni univerzum.

Poglavlje 12. Da li univerzum postoji kada ga niko ne posmatra

Jedno od najčešćih pitanja koje se postavlja analitičkom idealizmu glasi da li univerzum nastavlja postojati kada ga nijedan čovjek ne posmatra. Na prvi pogled ovo pitanje izgleda kao jednostavan prigovor koji lako može srušiti cijelu teoriju. Ako je svijest temelj stvarnosti, zar to ne znači da bi planine, okeani i zvijezde morali nestati kada ih niko ne opaža? Mnogi upravo ovdje zaključuju da idealizam mora biti pogrešan jer očigledno postoje dijelovi univerzuma koje nijedan čovjek nikada nije vidio, a ipak postoje. Analitički idealizam smatra da se iza ovog prigovora krije jedna važna pretpostavka koja nije tačna.

Ovaj filozofski pravac nigdje ne tvrdi da je ljudska svijest temelj stvarnosti. Upravo suprotno. Tokom cijelog svog razvoja naglašava da pojedinačni ljudski um nije izvor univerzuma. Čovjek ne stvara planine svojim mislima. Ne stvara galaksije svojom maštom. Ne održava postojanje prirode svojom pažnjom. Kada bi analitički idealizam tvrdio tako nešto, bio bi veoma lako opovrgnut svakodnevnim iskustvom. Međutim, njegova osnovna tvrdnja potpuno je drugačija. Univerzum postoji zato što postoji univerzalna svijest, a ne zato što ga pojedinačni ljudi opažaju.

Ova razlika je od presudnog značaja. Kada čovjek izađe iz sobe, stol ne prestaje postojati. Kada svi ljudi zaspu, Mjesec ne nestaje. Kada niko ne posmatra udaljenu galaksiju, ona i dalje postoji kao dio uređenog obrasca univerzalne svijesti. Drugim riječima, postojanje svijeta ne zavisi od ljudskog opažanja. Ono zavisi od mnogo dublje stvarnosti koja nije ograničena pojedinačnim umovima.

Analitički idealizam zato smatra da često dolazi do zabune između dvije potpuno različite tvrdnje. Prva glasi da svijet postoji samo kada ga čovjek opaža. Druga glasi da svijet postoji unutar univerzalne svijesti. Prvu tvrdnju ova filozofija odbacuje. Drugu prihvata kao svoju osnovnu metafizičku pretpostavku. Zbog toga je pogrešno poistovjećivati analitički idealizam sa mišljenjem da čovjek svojim mislima održava univerzum ili da priroda prestaje postojati kada je niko ne gleda.

Može se postaviti još jedno pitanje. Ako univerzum postoji unutar univerzalne svijesti, da li to znači da je on nestalan ili proizvoljan? Da li bi prirodni zakoni mogli svakog trenutka postati potpuno drugačiji? Analitički idealizam odgovara negativno. Jedna od njegovih osnovnih pretpostavki jeste da univerzalna svijest nije haotična. Naprotiv, ona se izražava kroz izuzetno stabilne obrasce. Upravo zbog te stabilnosti moguće je postojanje nauke. Kada priroda ne bi bila dosljedna, nijedan eksperiment ne bi mogao biti ponovljen, nijedna jednačina ne bi imala trajnu vrijednost i nijedno naučno predviđanje ne bi bilo pouzdano.

Iz tog razloga analitički idealizam ne vidi prirodne zakone kao suprotnost svijesti. On ih vidi kao izraz unutrašnje dosljednosti univerzalne svijesti. Priroda nije slučajan niz događaja nego uređen proces koji pokazuje izuzetnu pravilnost. Ta pravilnost omogućava nastanak zvijezda, planeta, hemijskih elemenata, života i na kraju bića koja mogu postavljati pitanja o vlastitom postojanju.

Ovakav pogled mijenja i način na koji razumijemo odnos između nauke i filozofije. Nauka istražuje pravilnosti koje opažamo u univerzumu. Analitički idealizam prihvata te pravilnosti i smatra ih stvarnim. Ono što pokušava objasniti jeste zašto one uopšte postoje. Zašto univerzum nije potpuno haotičan? Zašto matematički zakoni tako uspješno opisuju prirodu? Zašto različiti ljudi mogu proučavati isti svijet i dolaziti do istih rezultata? Prema ovoj filozofiji, odgovor se ne nalazi u materiji kao posljednjem temelju stvarnosti nego u jedinstvenoj i dosljednoj prirodi univerzalne svijesti.

Ovdje postaje jasno da analitički idealizam nije pokušaj da se fizički svijet pretvori u san ili privid. Naprotiv, on nastoji objasniti zbog čega je fizički svijet toliko stabilan, toliko uređen i toliko pogodan za naučno istraživanje. Umjesto da tu uređenost pripisuje samostalnom postojanju materije, on je povezuje sa dosljednim načinom na koji se univerzalna svijest ispoljava. Na taj način univerzum ostaje potpuno stvaran, ali njegova najdublja osnova više nije materijalna nego mentalna. Upravo u toj promjeni polazne tačke nalazi se najveća razlika između analitičkog idealizma i materijalističkog pogleda na stvarnost.

Poglavlje 13. Da li je analitički idealizam naučan

Jedno od prvih pitanja koje se gotovo uvijek postavlja kada se govori o analitičkom idealizmu jeste da li je ova filozofija u skladu sa savremenom naukom. Mnogi ljudi čim čuju da je svijest temelj stvarnosti pomisle da se radi o odbacivanju fizike, biologije ili neuronauke. Takav utisak nastaje zato što smo navikli poistovjećivati materijalizam sa naukom, kao da su to dvije različite riječi za istu stvar. Međutim, analitički idealizam upravo ovdje pravi veoma važnu razliku. Nauka i materijalizam nisu isto. Nauka predstavlja metod istraživanja prirode, dok je materijalizam metafizička interpretacija onoga što nauka otkriva.

Ova razlika može izgledati nevažna, ali ona mijenja čitavu raspravu. Kada fizičar mjeri brzinu svjetlosti, njegov eksperiment ne zavisi od toga da li je materijalista, idealista ili dualista. Kada biolog proučava ćeliju, rezultat mikroskopskog posmatranja neće se promijeniti zbog njegovih filozofskih uvjerenja. Kada neurolog snima aktivnost mozga, uređaj neće pokazivati drugačije vrijednosti zato što istraživač prihvata jednu ili drugu metafizičku teoriju. Naučni metod funkcioniše nezavisno od filozofskih pretpostavki. On prikuplja podatke, provjerava hipoteze i nastoji što preciznije opisati pravilnosti u prirodi.

Problem nastaje tek kada pokušamo objasniti šta ti podaci znače. Upravo ovdje počinje metafizika. Ako tokom eksperimenta primijetimo da se određeni dio mozga uvijek aktivira kada čovjek sluša muziku, nauka je utvrdila činjenicu o povezanosti između moždane aktivnosti i iskustva. Međutim, sama ta činjenica ne govori da li mozak proizvodi iskustvo ili predstavlja njegov fizički izraz. Takav zaključak više nije rezultat eksperimenta nego filozofskog tumačenja eksperimenta.

Analitički idealizam zbog toga tvrdi da ne ulazi u sukob sa naučnim metodom. On prihvata rezultate naučnih istraživanja, ali smatra da se oni mogu razumjeti na više različitih načina. Materijalizam predstavlja jedno moguće tumačenje. Analitički idealizam predstavlja drugo. Nijedan eksperiment sam po sebi ne može odlučiti koja je metafizička interpretacija konačno tačna, jer eksperimenti mjere pojave unutar iskustva, a ne samu prirodu stvarnosti.

Možemo to razumjeti na jednostavnom primjeru. Zamislimo da dvije osobe gledaju istu predstavu u pozorištu. Obe vide iste glumce, čuju iste riječi i prate istu radnju. Međutim, jedna predstavu tumači kao tragediju, a druga kao kritiku društva. Njihova opažanja su ista, ali njihovo razumijevanje značenja razlikuje se. Na sličan način materijalizam i analitički idealizam polaze od istih naučnih činjenica, ali nude različita objašnjenja njihove najdublje prirode.

To ne znači da su sve filozofske teorije jednako dobre. Analitički idealizam smatra da svaka metafizika mora zadovoljiti određene kriterijume. Prije svega mora biti logički dosljedna. Ne smije sadržavati unutrašnja proturječja. Zatim mora biti u skladu sa onim što pouzdano znamo o prirodi. Ne može ignorisati rezultate naučnih istraživanja niti graditi svoje zaključke na tvrdnjama koje su u očiglednoj suprotnosti sa dobro potvrđenim činjenicama. Osim toga, dobra metafizička teorija treba objasniti što veći broj pojava sa što manjim brojem pretpostavki. Drugim riječima, treba biti jednostavna koliko god je to moguće, ali dovoljno bogata da objasni složenost stvarnosti.

Upravo iz tog razloga analitički idealizam sebe ne predstavlja kao zamjenu za nauku. On ne pokušava razviti novu fiziku niti novu biologiju. Njegova namjera je drugačija. On pokušava ponuditi metafizički okvir unutar kojeg naučni rezultati dobijaju drugačije značenje. Prema ovom pogledu, prirodni zakoni ostaju isti, eksperimenti ostaju isti, matematički modeli ostaju isti, ali se mijenja odgovor na pitanje šta oni u svojoj osnovi opisuju.

Ovakav pristup pokazuje da rasprava između materijalizma i analitičkog idealizma nije sukob između nauke i nenauke. To je rasprava između dvije metafizičke slike svijeta koje pokušavaju objasniti iste činjenice. Jedna smatra da je materija temelj iz kojeg nastaje svijest. Druga smatra da je svijest temelj iz kojeg nastaje ono što nazivamo materijalnim svijetom. Nauka sama po sebi ne bira između njih. Ona pruža činjenice koje obje strane nastoje razumjeti. Upravo zato analitički idealizam smatra da njegova najveća snaga nije u odbacivanju nauke nego u pokušaju da naučne činjenice uklopi u širu i filozofski dosljedniju sliku stvarnosti.

Poglavlje 14. Problem odnosa uma i mozga

Od svih pitanja kojima se bavi savremena filozofija, malo koje je izazvalo toliko rasprava kao odnos između uma i mozga. O ovom problemu razmišljali su filozofi, ljekari, psiholozi i naučnici tokom više stoljeća, ali ni danas ne postoji opšteprihvaćen odgovor. Razlog nije nedostatak istraživanja. Naprotiv, ljudski mozak proučavan je detaljnije nego bilo koji drugi organ u tijelu. Razlog je to što se iza svih prikupljenih podataka i dalje krije jedno pitanje koje nije lako riješiti. Kako su povezani fizički procesi u mozgu i subjektivno iskustvo koje nazivamo umom?

Na prvi pogled odgovor izgleda veoma jednostavan. Kada se određeni dio mozga ošteti, mogu nestati govor, pamćenje ili sposobnost prepoznavanja lica. Kada čovjek primi anesteziju, njegovo svjesno iskustvo privremeno nestaje. Određeni lijekovi mogu promijeniti raspoloženje, osjećaj vremena ili način opažanja stvarnosti. Sve ove činjenice pokazuju da između mozga i svijesti postoji izuzetno snažna povezanost. Upravo zbog toga većina ljudi spontano zaključuje da mozak mora biti proizvođač svijesti.

Analitički idealizam prihvata sve navedene činjenice. On ne osporava nijedno od ovih opažanja. Ono što dovodi u pitanje jeste zaključak koji iz njih izvodimo. Povezanost između dvije pojave nije isto što i dokaz da jedna proizvodi drugu. U nauci se često razlikuju korelacija i uzročnost upravo zato što dvije pojave mogu biti savršeno povezane, a da jedna ipak nije izvor druge.

Zamislimo čovjeka koji sluša koncert preko kvalitetnog radio-prijemnika. Ako se radio pokvari, muzika će postati isprekidana ili će potpuno nestati. Posmatrač koji ne zna kako radio funkcioniše mogao bi zaključiti da se orkestar nalazi unutar uređaja i da radio proizvodi muziku. Međutim, stvarnost je drugačija. Radio ne stvara koncert. On omogućava da koncert postane dostupan slušaocu. Kada se uređaj pokvari, način na koji se muzika ispoljava postaje promijenjen, ali to ne znači da je nestao njen izvor.

Analitički idealizam ne tvrdi da je mozak radio niti da je univerzalna svijest radio-stanica. Ova analogija služi samo da pokaže jednu važnu logičku mogućnost. Činjenica da promjena na jednom mjestu mijenja naše iskustvo ne dokazuje automatski da se iskustvo na tom mjestu proizvodi. Pokazuje samo da između njih postoji duboka funkcionalna povezanost.

Prema ovom filozofskom pogledu, mozak predstavlja fizički izgled jednog disociranog centra iskustva kada ga posmatramo spolja. Kada čovjek posmatra sebe iznutra, doživljava misli, emocije, sjećanja i opažaje. Kada istog čovjeka posmatra drugi čovjek pomoću medicinskih instrumenata, vidi električne impulse, hemijske procese i neuronske mreže. Analitički idealizam smatra da se ne radi o dvije različite pojave nego o dva različita načina posmatranja istog procesa. Jedan predstavlja unutrašnji aspekt, a drugi spoljašnji.

Ovakav pristup mijenja način na koji razumijemo ulogu mozga. Umjesto da bude tvornica svijesti, mozak postaje način na koji se pojedinačna svijest izražava u fizičkom svijetu. To znači da će svaka promjena u njegovoj strukturi ili funkciji uticati na iskustvo, ali ne zato što proizvodi svijest, nego zato što mijenja način njenog ispoljavanja. Na isti način na koji oštećenje oka mijenja vid, a da oko nije izvor svjetlosti, promjene u mozgu mijenjaju iskustvo, a da mozak ne mora biti njegov konačni izvor.

Ovdje se često postavlja pitanje zbog čega onda postoji tako precizna povezanost između određenih dijelova mozga i određenih mentalnih funkcija. Analitički idealizam odgovara da upravo takvu povezanost i očekujemo ako mozak predstavlja fizičku manifestaciju pojedinačnog toka svijesti. Što je odnos između unutrašnjeg i spoljašnjeg aspekta dublji, to će njihova međusobna usklađenost biti veća. Zbog toga nije iznenađujuće što promjene u jednom prate promjene u drugom.

Ovakav način razmišljanja ne pokušava umanjiti značaj neuronauke. Naprotiv, on joj daje veoma važnu ulogu. Proučavanje mozga ostaje jedan od najboljih načina razumijevanja načina na koji se pojedinačna svijest izražava kroz ljudski organizam. Razlika je samo u tome što se mozak više ne posmatra kao izvor iskustva nego kao njegov fizički izraz. Time se pokušava izbjeći teškoća koja prati materijalistički pogled, a to je pitanje kako iz potpuno nesvjesne materije može nastati subjektivni doživljaj. Umjesto da svijest objašnjava pomoću materije, analitički idealizam predlaže da materijalni izgled mozga razumijemo kao spoljašnju stranu procesa čija je unutrašnja strana upravo ono što nazivamo iskustvom. Upravo na toj promjeni perspektive počiva čitavo njegovo razumijevanje odnosa između uma, mozga i fizičkog svijeta.

Poglavlje 15. Teški problem svijesti

Jedan od najvažnijih razloga zbog kojih je analitički idealizam posljednjih godina privukao veliku pažnju filozofa jeste činjenica da pokušava odgovoriti na ono što se danas često naziva teškim problemom svijesti. Ovaj izraz ne znači da je riječ o pitanju koje je samo komplikovano ili zahtijeva mnogo istraživanja. Njime se želi naglasiti da postoji razlika između objašnjavanja ponašanja mozga i objašnjavanja samog iskustva. Upravo ta razlika predstavlja jednu od najvećih filozofskih teškoća savremenog materijalizma.

Tokom posljednjih decenija neuronauka je ostvarila izvanredan napredak. Danas možemo veoma precizno pratiti aktivnost različitih dijelova mozga dok čovjek razmišlja, govori, sluša muziku ili donosi odluke. Moguće je posmatrati kako se određene neuronske mreže uključuju tokom pamćenja, kako se mijenja moždana aktivnost prilikom opažanja boja ili kako različiti dijelovi mozga sarađuju tokom složenih zadataka. Sve su to izuzetna naučna dostignuća koja su značajno proširila naše razumijevanje ljudskog organizma.

Međutim, analitički idealizam postavlja pitanje koje ostaje otvoreno čak i kada bismo savršeno razumjeli svaki neuron u ljudskom mozgu. Pretpostavimo da jednog dana posjedujemo potpuno znanje o svim moždanim procesima. Znamo položaj svakog neurona, svake sinapse i svake hemijske reakcije. Možemo predvidjeti svaku promjenu koja će se dogoditi u mozgu tokom narednih nekoliko sekundi. Da li smo time objasnili zbog čega čovjek doživljava crvenu boju upravo kao crvenu? Da li smo objasnili zbog čega muzika izaziva osjećaj ljepote ili zašto bol boli? Analitički idealizam smatra da nismo.

Razlog je jednostavan. Opis fizičkog procesa nije isto što i opis subjektivnog iskustva. Možemo veoma precizno objasniti kako zvučni talasi dolaze do uha, kako se pretvaraju u nervne impulse i kako putuju do moždane kore. Ali nijedan dio tog opisa ne govori kako zvuči violina. Možemo opisati talasnu dužinu svjetlosti koju nazivamo plavom bojom, ali iz matematičkih vrijednosti ne proizlazi sam doživljaj plavetnila. Možemo objasniti hemijske procese povezane sa ukusom meda, ali iz tih procesa ne nastaje objašnjenje zbog čega je taj ukus upravo takav kakav jeste.

Ovdje dolazimo do razlike između dvije vrste znanja. Jedno je spoljašnje i opisuje procese koje možemo posmatrati, mjeriti i analizirati. Drugo je unutrašnje i odnosi se na neposredno iskustvo koje svaki čovjek poznaje iz vlastitog života. Analitički idealizam smatra da između ta dva nivoa postoji jaz koji materijalizam još uvijek nije uspio uvjerljivo objasniti.

To ne znači da neuronauka nije vrijedna niti da neće nastaviti napredovati. Naprotiv, što bolje razumijemo mozak, bolje ćemo razumjeti način na koji se iskustvo izražava kroz ljudski organizam. Međutim, ostaje pitanje da li će potpuno poznavanje fizičkih procesa ikada samo po sebi objasniti postojanje iskustva. Analitički idealizam smatra da je odgovor negativan jer pokušavamo objasniti svijest polazeći od nečega što po svojoj prirodi ne sadrži iskustvo.

Upravo zato ova filozofija predlaže drugačiji pristup. Umjesto da pita kako iz materije nastaje svijest, ona pita kako iz svijesti nastaje ono što nazivamo materijalnim svijetom. Ova promjena početnog pitanja možda izgleda mala, ali mijenja čitav pravac razmišljanja. Problem više nije objašnjavanje nastanka iskustva iz nečega što iskustvo nema. Umjesto toga pokušava se objasniti zbog čega se univerzalna svijest pojavljuje kao uređeni fizički univerzum koji možemo istraživati naukom.

Analitički idealizam smatra da je ovaj pristup logički jednostavniji jer polazi od jedine činjenice koju neposredno poznajemo. Niko ne može neposredno posumnjati da ima iskustvo. Čak i sumnja predstavlja iskustvo. Sve drugo dolazi nakon toga. Zbog toga svijest nije nešto što treba naknadno dodati slici stvarnosti. Ona je početna činjenica od koje svako objašnjenje mora krenuti.

To ne znači da su sva pitanja riješena. Naprotiv, analitički idealizam otvoreno priznaje da ostaju brojne nepoznanice. Međutim, smatra da je važnije krenuti od onoga što neposredno poznajemo nego pokušavati objasniti iskustvo polazeći od pretpostavke koja sama po sebi ne sadrži nikakvo iskustvo. Upravo zbog toga teški problem svijesti nije za ovu filozofiju sporedna rasprava nego jedno od najvažnijih pitanja cijelog savremenog razumijevanja čovjeka i univerzuma.

Poglavlje 16. Zašto analitički idealizam odbacuje materijalizam

Da bismo pravilno razumjeli analitički idealizam, važno je uočiti da njegov cilj nije napad na materijalizam niti dokazivanje da su svi materijalisti u zabludi. Njegova namjera je mnogo skromnija i istovremeno mnogo zahtjevnija. On pokušava pokazati da materijalizam nije jedino moguće metafizičko objašnjenje stvarnosti. Tokom posljednjih nekoliko stoljeća materijalistički pogled postao je toliko dominantan da ga mnogi više ne doživljavaju kao filozofsku teoriju nego kao samu nauku. Upravo protiv tog poistovjećivanja analitički idealizam iznosi svoje argumente.

Prvi razlog zbog kojeg odbacuje materijalizam jeste problem svijesti. Ako je materija jedina osnovna stvarnost, tada je potrebno objasniti kako iz potpuno nesvjesnih fizičkih procesa nastaje subjektivno iskustvo. Nije dovoljno reći da se to događa kada mozak postane dovoljno složen. Takva tvrdnja samo pomjera problem na drugi nivo. Ostaje pitanje zbog čega složenost fizičkog sistema uopšte proizvodi iskustvo. Zašto određeni raspored neurona ne ostaje samo veoma složen fizički proces? Šta se to dogodilo da se u jednom trenutku pojavilo osjećanje, opažanje i doživljaj postojanja? Analitički idealizam smatra da na ovo pitanje materijalizam još uvijek nije dao zadovoljavajući odgovor.

Drugi razlog odnosi se na prirodu samog iskustva. Sve što čovjek zna o univerzumu dolazi kroz svijest. Nijedna naučna činjenica nije dostupna izvan iskustva. Svako mjerenje, svaki eksperiment, svaka matematička formula i svaki zaključak pojavljuju se kao sadržaj svijesti. To ne znači da univerzum zavisi od čovjeka, nego da je svijest neizbježna polazna tačka svakog saznanja. Analitički idealizam smatra da je zbog toga neobično pokušavati objasniti svijest pomoću nečega što upoznajemo isključivo kroz svijest.

Treći razlog povezan je sa samim pojmom materije. Tokom istorije fizike značenje te riječi više puta se mijenjalo. Nekada se smatralo da je materija sastavljena od čvrstih i nedjeljivih čestica. Kasnije je otkriveno da atom ima složenu unutrašnju građu. Razvoj kvantne fizike dodatno je promijenio način na koji razumijemo fizičku stvarnost. Danas se u mnogim teorijama govori o kvantnim poljima, vjerovatnoćama i matematičkim strukturama koje se veoma razlikuju od svakodnevne predstave o čvrstoj materiji. Analitički idealizam iz ovoga ne zaključuje da fizika nije tačna. On zaključuje da pojam materije nije tako jednostavan i konačan kako se često pretpostavlja.

Još jedan razlog zbog kojeg ova filozofija odbacuje materijalizam jeste pitanje jednostavnosti objašnjenja. U filozofiji se često smatra da je bolje ono objašnjenje koje uspijeva objasniti veći broj pojava sa manjim brojem pretpostavki. Materijalizam mora pretpostaviti postojanje materije, zatim objasniti kako iz nje nastaje život, zatim kako nastaje svijest i na kraju kako svijest može spoznati stvarnost iz koje je nastala. Analitički idealizam pokušava krenuti obrnutim putem. On polazi od svijesti kao neposredno poznate činjenice i zatim pokušava objasniti zbog čega se ona pojavljuje kao uređeni fizički univerzum. Prema njegovom mišljenju, takav pristup zahtijeva manje dodatnih pretpostavki.

Naravno, ovo ne znači da je analitički idealizam automatski dokazao svoju tačnost. Filozofija rijetko funkcioniše na taj način. Mnogo češće se različite teorije upoređuju prema tome koliko uspješno objašnjavaju ukupnost iskustva. Analitički idealizam smatra da uspješnije objašnjava postojanje svijesti nego materijalizam, dok materijalisti smatraju da njihova teorija bolje odgovara naučnoj slici svijeta. Upravo zato rasprava između ova dva pogleda i dalje traje.

Važno je primijetiti da analitički idealizam ne odbacuje materijalizam iz ideoloških razloga. On ne tvrdi da je materijalizam opasan, nemoralan ili beskoristan. Naprotiv, priznaje da je materijalistički pristup bio izuzetno uspješan u razvoju prirodnih nauka. Ono što osporava jeste tvrdnja da je taj uspjeh dovoljan dokaz kako je materijalizam istovremeno i konačna metafizička istina. Uspješan naučni model i tačan metafizički zaključak nisu nužno isto.

Na kraju se cijela rasprava može svesti na jedno jednostavno pitanje. Šta je vjerovatnije? Da je svijest nastala iz potpuno nesvjesne materije ili da je materijalni univerzum način na koji se jedna dublja svijest izražava? Analitički idealizam smatra da je drugo objašnjenje logički uvjerljivije jer polazi od jedine stvarnosti koju neposredno poznajemo. Da li je taj zaključak konačno tačan ostaje otvoreno filozofsko pitanje, ali upravo u pokušaju da se na njega odgovori nalazi se najveća vrijednost ove teorije. Ona podsjeća da nijedna metafizička slika svijeta ne treba biti prihvaćena samo zato što je dugo bila dominantna, nego zato što pruža najdosljednije i najcjelovitije objašnjenje stvarnosti koju pokušavamo razumjeti.

Poglavlje 17. Najčešći prigovori analitičkom idealizmu

Svaka ozbiljna filozofska teorija mora biti spremna na kritiku. Ako neka ideja ne može izdržati pažljivo preispitivanje, teško može imati trajnu vrijednost. Upravo zbog toga analitički idealizam ne pokušava izbjeći prigovore niti ih proglašava nerazumijevanjem. Naprotiv, smatra da su kritička pitanja neophodna jer omogućavaju da se jasnije uoče i snage i slabosti svake metafizičke teorije. Tokom posljednjih godina ovoj filozofiji upućen je veliki broj primjedbi. Neke od njih proizlaze iz pogrešnog razumijevanja osnovnih pojmova, dok druge predstavljaju ozbiljne filozofske izazove na koje nije uvijek jednostavno odgovoriti.

Jedan od najčešćih prigovora glasi da analitički idealizam nema nikakve dokaze za postojanje univerzalne svijesti. Ova primjedba na prvi pogled djeluje veoma snažno. Zaista, univerzalna svijest ne može se izmjeriti instrumentima niti se može staviti u laboratoriju kao fizički predmet. Međutim, analitički idealizam odgovara da ni materijalizam nema eksperimentalni dokaz da je materija posljednja stvarnost. Nauka može mjeriti fizičke procese, ali pitanje šta oni u svojoj osnovi jesu pripada metafizici. Drugim riječima, ni jedna ni druga teorija ne može neposredno dokazati svoju polaznu pretpostavku. One se procjenjuju prema tome koliko uspješno objašnjavaju ukupnost našeg iskustva.

Drugi prigovor kaže da analitički idealizam samo zamjenjuje jednu nepoznanicu drugom. Umjesto da objasni kako iz materije nastaje svijest, on uvodi univerzalnu svijest koju takođe nije moguće potpuno objasniti. Ovo je ozbiljna primjedba i analitički idealizam je ne pokušava izbjeći. Njegov odgovor glasi da svaka metafizička teorija mora imati neku osnovnu pretpostavku koja se više ne objašnjava pomoću nečega drugog. Materijalizam za tu osnovu uzima materiju. Analitički idealizam uzima svijest. Pitanje nije može li se ta osnova dodatno objasniti, nego koja od njih uspješnije objašnjava sve ostale pojave.

Treći prigovor odnosi se na prirodne nauke. Kritičari često tvrde da bi prihvatanje analitičkog idealizma učinilo nauku nepotrebnom ili manje važnom. Međutim, takav zaključak ne proizlazi iz same teorije. Analitički idealizam ne osporava vrijednost naučnog istraživanja. On smatra da proučavanje prirode ostaje jednako važno bez obzira na metafizičku sliku svijeta. Ako prirodni zakoni predstavljaju dosljedan način na koji se univerzalna svijest ispoljava, tada njihovo proučavanje postaje jednako smisleno kao i u materijalističkom okviru. Razlika nije u naučnom radu nego u filozofskom tumačenju njegovih rezultata.

Često se može čuti i prigovor da analitički idealizam podsjeća na stare religijske ili mistične ideje i da zbog toga nije savremena filozofska teorija. Ovdje je potrebno napraviti važnu razliku. Tokom istorije mnoge duhovne tradicije zaista su govorile o jedinstvu stvarnosti ili o svijesti kao temelju postojanja. Međutim, sličnost pojedinih zaključaka ne znači da su polazne tačke iste. Analitički idealizam svoju argumentaciju ne zasniva na objavi, vjerovanju ili svetim tekstovima. On pokušava razviti racionalnu metafizičku teoriju koristeći filozofsku analizu i savremena naučna saznanja. To što se na nekim mjestima njegovi zaključci mogu približiti starijim tradicijama ne znači da iz njih neposredno proizlaze.

Još jedan čest prigovor odnosi se na pitanje provjerljivosti. Kritičari pitaju kako razlikovati analitički idealizam od bilo koje druge metafizičke teorije ako nijedna ne može biti eksperimentalno potvrđena. Ovo pitanje otvara mnogo širu filozofsku raspravu o tome šta uopšte znači potvrditi metafizičku tvrdnju. Analitički idealizam odgovara da metafizika nije eksperimentalna nauka i da njene teorije ne treba procjenjivati istim kriterijumima kao fizičke hipoteze. Njihova vrijednost zavisi od logičke dosljednosti, sposobnosti da objedine različite činjenice i od toga koliko malo dodatnih pretpostavki zahtijevaju.

Postoji i prigovor da analitički idealizam nije dovoljno razvijen da odgovori na sva pitanja koja postavlja. Na primjer, nije potpuno jasno zbog čega univerzalna svijest uopšte poprima oblik fizičkog univerzuma niti zbog čega postoje baš ovakvi prirodni zakoni. Ova primjedba je opravdana. Sama teorija priznaje da ne raspolaže odgovorima na sva pitanja. Ona ne tvrdi da posjeduje završno objašnjenje stvarnosti. Njena ambicija je skromnija. Pokušava ponuditi metafizički okvir koji bolje objašnjava odnos između svijesti i svijeta nego što to čini materijalizam.

Upravo sposobnost da prihvati ozbiljnu kritiku bez odbacivanja sagovornika predstavlja jednu od važnih osobina analitičkog idealizma. On ne traži da bude prihvaćen kao konačna istina niti tvrdi da su svi njegovi zaključci nepogrešivi. Umjesto toga poziva na otvorenu filozofsku raspravu u kojoj će različite teorije biti procjenjivane prema snazi svojih argumenata, a ne prema tome koliko su dugo bile dominantne ili koliko pristalica imaju. U tome se nalazi jedna od njegovih najvećih vrijednosti, jer podsjeća da napredak u razumijevanju stvarnosti ne nastaje zatvaranjem pitanja nego spremnošću da ih iznova postavljamo i pažljivo preispitujemo.

Poglavlje 18. Šta analitički idealizam mijenja u našem razumijevanju čovjeka

Ako bi se pokazalo da je analitički idealizam tačan ili makar bliži istini od materijalizma, posljedice takvog zaključka bile bi veoma duboke. Ne bi se promijenila samo jedna filozofska teorija. Promijenio bi se način na koji razumijemo čovjeka, prirodu, život i mjesto koje zauzimamo u univerzumu. Upravo zbog toga analitički idealizam nije zanimljiv samo filozofima. On postavlja pitanja koja se neposredno tiču svakog čovjeka jer se odnose na samo značenje postojanja.

U materijalističkoj slici svijeta čovjek se uglavnom posmatra kao izuzetno složen biološki organizam koji je nastao dugim razvojem prirode. Njegove misli, osjećaji i svijest predstavljaju posljedicu rada nervnog sistema. Kada organizam prestane funkcionisati, prestaje i svijest. U takvom pogledu čovjek je dio univerzuma koji postoji nezavisno od njega. On ga može istraživati i razumjeti, ali između njega i univerzuma ne postoji dublja unutrašnja povezanost osim zajedničkog materijalnog porijekla.

Analitički idealizam predlaže sasvim drugačiju sliku. Prema njemu, čovjek nije biće koje se slučajno pojavilo u svijetu koji je potpuno stran njegovoj prirodi. On je jedan od načina na koji se univerzalna svijest izražava i upoznaje samu sebe. To ne znači da je čovjek važniji od ostatka prirode niti da zauzima posebno povlašten položaj u kosmosu. Znači samo da njegova svijest nije izuzetak u univerzumu nego dio njegove najdublje osnove.

Ovakav pogled mijenja način na koji razumijemo odnos između čovjeka i prirode. Priroda više nije skup potpuno mrtvih objekata koji postoje nezavisno od svake unutrašnje dimenzije. Ona postaje izraz iste stvarnosti kojoj pripada i ljudska svijest. To ne znači da svaka stijena razmišlja ili da svako drvo posjeduje ljudski um. Analitički idealizam ne iznosi takve tvrdnje. On govori da je temelj iz kojeg proizlazi i čovjek i priroda iste prirode, odnosno da je riječ o univerzalnoj svijesti iz koje nastaju različiti oblici iskustva.

Iz takvog razumijevanja proizlazi i drugačiji pogled na odnos među ljudima. Ako svaki čovjek predstavlja disocirani centar unutar iste univerzalne svijesti, tada međusobna povezanost nije samo moralna ili društvena ideja. Ona postaje dio same strukture stvarnosti. Razlike među ljudima ostaju stvarne i važne. Svako ima vlastitu istoriju, vlastita iskustva i vlastiti pogled na svijet. Međutim, ispod tih razlika nalazi se zajednička osnova koja nije nastala dogovorom niti kulturom, nego pripada samoj prirodi postojanja.

To ne znači da analitički idealizam automatski određuje kako čovjek treba živjeti. On nije etički priručnik niti sistem moralnih pravila. Iz njega se ne može neposredno izvesti odgovor na svako pitanje o dobru i zlu. Ipak, mnogi smatraju da ovakav pogled prirodno podstiče osjećaj odgovornosti prema drugim ljudima i prema prirodi. Ako svi proizlazimo iz iste temeljne stvarnosti, tada odnos prema drugome više nije odnos prema potpuno stranom biću nego prema drugom izrazu iste dublje cjeline.

Još jedna važna posljedica odnosi se na način na koji razumijemo ljudsko znanje. U materijalističkom okviru svijest je kasni proizvod evolucije koji pokušava razumjeti univerzum iz kojeg je nastala. U analitičkom idealizmu svijest nije nešto što se pojavilo na kraju razvoja univerzuma. Ona je njegov temelj. To znači da sposobnost razumijevanja prirode nije slučajna osobina nastala nizom srećnih okolnosti. Ona proizlazi iz činjenice da i čovjek i univerzum imaju zajedničku osnovu.

Naravno, ovakvo razumijevanje ne rješava sva filozofska pitanja. Ono ne objašnjava zašto postoji upravo ovakav univerzum niti zbog čega univerzalna svijest poprima baš ove oblike. Analitički idealizam otvoreno priznaje da postoje granice onoga što danas možemo razumjeti. Njegova vrijednost nije u tome što nudi odgovore na svako pitanje, nego što pokušava ponuditi dosljedniji okvir za razumijevanje odnosa između svijesti i stvarnosti.

Možda je upravo u tome njegova najveća filozofska snaga. Umjesto da čovjeka posmatra kao slučajni proizvod potpuno nesvjesnog univerzuma, on ga vidi kao prirodan izraz stvarnosti čiji je najdublji temelj svijest. Prihvatanje ili odbacivanje takvog pogleda ostaje stvar ličnog filozofskog promišljanja, ali teško je poreći da on otvara potpuno novi način razmišljanja o čovjeku, prirodi i mjestu koje zauzimamo u cjelini postojanja.

Poglavlje 19. Šta analitički idealizam može objasniti, a šta još uvijek ne može

Jedna od osobina ozbiljne filozofske teorije jeste da jasno razlikuje ono što može objasniti od onoga što još uvijek ostaje otvoreno pitanje. Tokom istorije mnogi filozofski sistemi pokušavali su ponuditi odgovore na gotovo sve, od nastanka univerzuma do smisla života, ali upravo zbog toga često su završavali u proturječnostima ili tvrdnjama koje nije bilo moguće logički opravdati. Analitički idealizam pokušava izbjeći tu grešku. On ne tvrdi da posjeduje konačno objašnjenje svega što postoji. Njegova ambicija je mnogo skromnija. Nastoji pokazati da postoji metafizički okvir koji bolje objašnjava odnos između svijesti i fizičkog svijeta nego što to čini materijalizam.

Jedna od njegovih najvećih prednosti jeste način na koji pristupa problemu svijesti. Umjesto da pokušava objasniti kako iz potpuno nesvjesne materije nastaje iskustvo, on polazi od činjenice da je iskustvo jedina stvarnost koju neposredno poznajemo. Na taj način izbjegava teškoću koja već dugo predstavlja jedno od najtežih pitanja savremene filozofije. Ako svijest nije proizvod materije nego temelj stvarnosti, tada više nije potrebno objašnjavati njen nastanak iz nečega što je potpuno nesvjesno. Umjesto toga potrebno je objasniti kako iz univerzalne svijesti nastaje uređeni fizički univerzum.

Druga važna prednost ove teorije jeste pokušaj da objedini subjektivno iskustvo i naučnu sliku svijeta. U mnogim filozofskim sistemima postoji dubok jaz između unutrašnjeg života čovjeka i fizičkog univerzuma. Analitički idealizam pokušava pokazati da taj jaz možda nije stvaran nego da proizlazi iz pogrešne početne pretpostavke. Ako su i iskustvo i fizički svijet različiti aspekti iste dublje stvarnosti, tada njihova povezanost postaje mnogo razumljivija nego u teoriji koja ih smatra potpuno različitim pojavama.

Ova filozofija takođe nudi zanimljivo objašnjenje zbog čega je univerzum toliko uređen i zašto prirodni zakoni pokazuju izuzetnu dosljednost. Umjesto da pravilnosti prirode posmatra kao osobinu samostalne materije, ona ih vidi kao stabilne obrasce unutar univerzalne svijesti. Na taj način nauka ne gubi svoju vrijednost. Naprotiv, proučavanje prirode postaje proučavanje načina na koji se ta dublja stvarnost dosljedno ispoljava.

Međutim, analitički idealizam ima i svoja otvorena pitanja. Jedno od najvažnijih odnosi se na samu univerzalnu svijest. Ako je ona temelj svega što postoji, zbog čega uopšte postoji? Zašto postoji upravo jedna univerzalna svijest, a ne više njih ili nijedna? Na ova pitanja analitički idealizam trenutno nema konačan odgovor. On priznaje da svaka metafizička teorija na kraju dolazi do polazne pretpostavke koja se više ne može objasniti pomoću nečega dubljeg. Materijalizam tu ulogu daje materiji. Analitički idealizam daje je svijesti.

Otvoreno ostaje i pitanje zbog čega univerzalna svijest poprima baš ovakav oblik univerzuma. Zašto postoje upravo ove fizičke konstante, upravo ovi prirodni zakoni i upravo ovakav razvoj kosmosa? Analitički idealizam može reći da oni predstavljaju stabilne obrasce unutar univerzalne svijesti, ali ne objašnjava zbog čega su baš takvi kakvi jesu. To pitanje ostaje jednako otvoreno kao i u većini drugih metafizičkih sistema.

Još jedno važno pitanje odnosi se na odnos između univerzalne svijesti i vremena. Da li univerzalna svijest postoji u vremenu ili je vrijeme jedan od načina na koji se ona ispoljava? Ovo je veoma složen filozofski problem koji ni analitički idealizam ne razrađuje do kraja. Slično važi i za pitanje prostora. Da li prostor postoji nezavisno ili predstavlja način organizacije iskustva? Ovakva pitanja pokazuju da ova filozofija nije završeni sistem koji zatvara svaku raspravu, nego okvir koji otvara nova područja istraživanja.

Važno je primijetiti da otvorena pitanja ne predstavljaju nužno slabost neke teorije. U nauci i filozofiji mnogo je važnije jasno znati gdje se završava ono što možemo obrazložiti nego stvarati privid da imamo odgovor na sve. Upravo zbog toga analitički idealizam otvoreno priznaje granice vlastitog objašnjenja. On ne pokušava popuniti praznine nagađanjima niti tvrdi da posjeduje konačno znanje o prirodi stvarnosti.

Možda se upravo u tome nalazi njegova najveća intelektualna vrijednost. On podsjeća da je filozofija prije svega potraga za razumijevanjem, a ne zbirka gotovih odgovora. Njena svrha nije zatvoriti svaku raspravu nego postaviti pitanja na način koji omogućava dublje razmišljanje. Analitički idealizam zato ne traži da bude prihvaćen kao posljednja riječ o svijetu. On poziva da ozbiljno razmotrimo mogućnost da je svijest mnogo temeljnija nego što smo navikli vjerovati i da iz te mogućnosti pokušamo izgraditi dosljedniju sliku čovjeka, prirode i univerzuma. Upravo na toj otvorenosti prema daljem istraživanju zasniva se njegova filozofska snaga i razlog zbog kojeg je posljednjih godina postao jedna od najzanimljivijih tema u savremenoj filozofiji uma.

Poglavlje 20. Zaključak – novi pogled na stvarnost

Na kraju ovog razmatranja prirodno se postavlja pitanje šta zapravo ostaje nakon upoznavanja sa analitičkim idealizmom. Da li smo dobili konačan odgovor na pitanje šta je stvarnost ili smo samo zamijenili jednu filozofsku teoriju drugom? Sam analitički idealizam ne tvrdi da posjeduje posljednju istinu. Njegova najveća vrijednost nije u tome što zatvara raspravu nego što pokazuje da je moguće razmišljati drugačije nego što smo navikli. On nas podsjeća da ono što se danas često predstavlja kao jedini razuman pogled na svijet zapravo predstavlja jednu od mogućih metafizičkih interpretacija, a ne neupitnu činjenicu.

Tokom prethodnih poglavlja vidjeli smo da analitički idealizam polazi od veoma jednostavne pretpostavke. Jedina stvarnost kojoj imamo neposredan pristup jeste iskustvo. Sve što čovjek ikada sazna o sebi i univerzumu pojavljuje se u svijesti. Boje, zvukovi, dodiri, emocije, misli, matematičke formule, naučne teorije i filozofske rasprave postoje kao sadržaj iskustva. To ne znači da spoljašnji svijet ne postoji. Znači samo da ga uvijek upoznajemo kroz svijest i da nijedno saznanje ne može zaobići tu činjenicu.

Iz te početne tačke razvija se sasvim drugačiji pogled na odnos između svijesti i materije. Umjesto da svijest smatra kasnim proizvodom fizičkog univerzuma, analitički idealizam predlaže da upravo svijest predstavlja njegov najdublji temelj. Fizički svijet ne nestaje niti postaje iluzija. On ostaje stvaran, ali njegova stvarnost više nije shvaćena kao samostalna materijalna supstanca nego kao stabilan izraz univerzalne svijesti. Na taj način pokušava se prevazići teškoća koja već dugo prati materijalističko objašnjenje svijesti, odnosno pitanje kako iz potpuno nesvjesnih procesa može nastati subjektivno iskustvo.

Vidjeli smo i da analitički idealizam ne odbacuje nauku. On prihvata njena otkrića, njene metode i njene rezultate. Razlika se pojavljuje tek kada se postavi metafizičko pitanje šta ti rezultati govore o prirodi stvarnosti. Nauka opisuje pravilnosti univerzuma, dok analitički idealizam pokušava objasniti šta je najdublji temelj tih pravilnosti. Upravo zato između ove filozofije i nauke ne mora postojati sukob. One djeluju na različitim nivoima razumijevanja.

Razmatrali smo i pojam univerzalne svijesti, kao i ideju disocijacije kojom analitički idealizam pokušava objasniti postojanje pojedinačnih ljudi unutar jedinstvene stvarnosti. Prema ovom pogledu, individualnost nije iluzija, ali nije ni apsolutna odvojenost. Svaki čovjek predstavlja jedinstveni tok iskustva koji ima vlastiti identitet, vlastitu istoriju i vlastitu perspektivu, ali istovremeno pripada mnogo dubljoj osnovi koja povezuje sve što postoji. Ova ideja ne pokušava izbrisati razlike među ljudima nego ih smjestiti u širi metafizički okvir.

Takođe smo vidjeli da analitički idealizam nije bez otvorenih pitanja. On ne objašnjava zbog čega univerzalna svijest postoji niti zašto se ispoljava upravo kroz ovakav univerzum. Ne nudi odgovor na svako filozofsko pitanje niti tvrdi da je završio potragu za razumijevanjem stvarnosti. Upravo u tome pokazuje određenu intelektualnu skromnost. Umjesto da nudi privid potpune sigurnosti, priznaje granice onoga što danas možemo znati.

Možda je upravo to najvažnija poruka cijele ove filozofije. Ona nas podsjeća da stvarnost može biti mnogo dublja nego što pokazuju naše svakodnevne pretpostavke. Ono što nazivamo materijalnim svijetom možda nije posljednja razina postojanja nego samo njegov vidljivi izraz. Ono što nazivamo individualnim umom možda nije potpuno odvojena pojava nego lokalizovani oblik mnogo šire svijesti. Nijedna od ovih ideja ne može se prihvatiti samo zato što zvuči privlačno. One zahtijevaju pažljivo razmišljanje, kritičko preispitivanje i spremnost da se vlastite pretpostavke iznova analiziraju.

Bez obzira na to hoće li neko na kraju prihvatiti analitički idealizam ili će ostati pri materijalističkom pogledu na svijet, teško je poreći da ova filozofija postavlja pitanja koja se ne mogu lako zanemariti. Šta je svijest? Šta znači postojati? Da li je materija zaista posljednja stvarnost ili predstavlja način na koji se nešto dublje ispoljava? Odgovori na ova pitanja vjerovatno će se razvijati još dugo, zajedno sa razvojem nauke i filozofije. Međutim, sama činjenica da ih postavljamo pokazuje da čovjek nije biće koje se zadovoljava površnim objašnjenjima. U njemu postoji trajna težnja da razumije ne samo kako univerzum funkcioniše nego i šta on u svojoj najdubljoj osnovi jeste.

Upravo zato analitički idealizam nije zanimljiv samo kao jedna savremena filozofska teorija. On predstavlja poziv da ponovo razmislimo o onome što smo godinama uzimali zdravo za gotovo. Podsjeća nas da najveća otkrića često ne nastaju pronalaženjem novih odgovora nego postavljanjem novih pitanja. Ako je u tome uspio, onda je već ostvario jednu od najvažnijih zadaća svake ozbiljne filozofije – proširio je granice našeg razmišljanja i pokazao da potraga za razumijevanjem stvarnosti još uvijek nije završena.