Bilo ti je dosadno i otišao si na popodnevnu kino predstavu.
Cijelo vrijeme si se pitao: odakle taj poriv, zašto želim takvu zabavu?
Film si gledao i početak je bio prema očekivanjima, ali nije ti se dopao kraj.
Pomislio si: nisam baš ovo očekivao. Ovdje nekako nestajem, nema moga ja.
Uvečer si s Johnnyjem popio par piva i započeli ste s nekim zgodnim temama,
a onda je naišla Marija i počela skretati priču u čudnom smjeru svojim idejama.
Rekao si kako moraš ustati rano i kulturno si izašao, nastavio hodati ulicama do zore.
Osjećao si se neshvaćeno, noć je krenula svojim putem, žurio si u pijesak ne vidjevši more.
A onda, na jutarnjoj kafi s drugovima, raspravljao si o nekim svakodnevnim problemima.
Svi su imali mnoštvo ideja o tome, ali si svejedno razgovarao s njima kao s kretenima.
Nijedna ideja ti se nije činila poput tvoje i zato si mislio: oni su inferiorni, blijedi i bez boje.
Uvijek očekuješ da svijet izgleda planski, očekivano, i zato gubiš njegovu nit i trenutke svoje.
Sljedeće jutro si se probudio, a na prozoru je stajala mala ptica i pjevušila slatku melodiju.
Slušao si je bez misli, učestvujući cijelim sobom, doživio si je kao sada, osluškivao kao svoju.
Onda si prišao prozoru i otvorio ga, a ona je odlepršala. Prihvatio te u naručje divni, svježi zrak.
I sve je sada bilo tvoje i sve je sada bilo za tebe: i novi dan, i jedno novo ja, i osmijeh kao dobar znak.
Budio si se svake sekunde iznova i iznova, kao da rukama razgrćeš realnost i raskidaš sjenke snova.
Postajala je sve jasnija dok se nije napokon posložila i ukazala se u svemu oko tebe potpuno nova.
Činilo ti se da se slažeš sa svime što čuješ, baš kao što nemaš ništa protiv žute, plave ili crvene boje.
Mislio si: sada više nema mene i nema moga, ali ima svega ostaloga – i sve je prekrasno, i sve je moje.
