Probudio se poput duha u svijetu stranom, u nekom mjestu na jugu,
oduševljen vedrinom ljudi koji tu živješe i ponesen tajnom snagom.
Nikad nije zamišljao neko drugo mjesto za sebe, neku zemlju drugu,
jer tu se radilo da bi se živjelo, a živjelo se tijelom – a ponajviše duhom.
I rastao je dječak tako, kao bačen u sve to iz nekog drugog svijeta,
i unosio je u taj svijet svoju mistiku, osluškivao ptice, milovao zrak.
Trebalo je dugo njegovoj duši da se razvije, da stasa i da procvjeta,
jer njegova duša bijaše drugačija, ali sila je uspjela da nadvlada mrak.
I nije bio dječak shvaćen, jer nisu znali razumjeti njegove tajne znake.
A sanjao je dječak daleko i široko, i plitko i duboko, i mislio izvan misli svake.
Razumio je dječak suštinu, jer je smio zaroniti duboko ispod, u svoje more.
I tu je osluškivao istinu, riječi bez glasa, govor bez usana – čuo što govore.
I nakon tog saznanja, slatkog i bitnog, u gomili ljudi osjećao se odvojeno.
Ni gomile prijatelja, ni kino-predstave, ni kafe u društvu nisu mogle pomoći.
Njegovo srce usamljeno bilo je spremno predati se drugome i biti osvojeno –
nekome kome je mogao ispričati svoj život u čežnjivom pogledu duboko u oči.
I čekao je tako dječak, poput stranca, na stanici dalekog i sjetnog grada Es.
I bio je to dan običan, baš kao što to znaju biti dani kada nemaš očekivanja.
Kasnila je malo i sa stidnim osmijehom rekla: „Izvini“ – taj predivan gest.
Bila je drugačija, ali i više nego što je htio zamisliti, izvan svih priželjkivanja.
I počela je njihova luda igra. Znala je da je djetinjast i mislila da samo glumi hrabrost.
I dopustio joj je da mu pokaže kako da se približi ljudima, kako da im bude drag i blizak.
Ali vidio je da je ponekad jako ozbiljna i da njoj svijet nije uvijek igra – skoro pa slabost.
Rekao joj je: „Opusti se, neka se desi što se desiti mora.“ I desile su se ruka u ruci i lagani stisak.
I odveo ju je dječak ka jugu, u taj čudnovati i nasmijani, prastari grad Em.
Pokazao joj sve njegove mostove, sve kapljice rijeke i sjaj bijelog, klizavog kamena.
Usnila je san djevojka i u njemu bila opuštena, njeno tijelo nije imalo granice.
Kretala se brzo i susretala strance, ali kad je zastala vidjela je njegov osmijeh sa stanice.
Rekao joj je da život nije ono što bi ona željela da bude, niti je život ono što bi trebao biti.
On nije ono što su joj ljudi rekli da jeste, niti ono što je život možda nekada bio.
Život nije ni neko bolje sutra u kojem ćeš se nadati, za njega živjeti i u njega se skriti.
Život, rekao je, jednostavno jeste i postoji samo zato da bi bio življen.
Jedan mali talas hladne Neretve liznuo je njihova tijela i mokra su bila njihova stopala.
Presijavale su se kapi moćne rijeke i ona je bila svjedok magičnog trenutka njih dvoje.
I sudbina je zastala u bezvremenskom, jer joj se ova slika dopala – pa se malko poigrala.
U njihovim mislima njene riječi su odzvanjale u pogledima:
Ti si moje, a ti si moje, a ti si moje…