Smrt je jedina sigurnost u životu, a istovremeno najveća ljudska nepoznanica. Ona dolazi svima, i niko ne zna kada. Uprkos toj izvjesnosti, većina ljudi živi kao da smrti nema. Ona se gura pod tepih, skriva iza zidova bolnica i domova, prekriva šutnjom i nelagodom. O njoj se ne govori za stolom, ne planira se, ne priznaje se. Ljudi grabe dane kao da će ih uvijek biti, i upravo zbog tog bježanja od smrti propuštaju život. Žive misleći da su besmrtni, a kada se smrt približi, iznenađeni su, kao da je došla protivno pravilima igre.
Svaka kultura imala je i ima svoj odnos prema smrti. Negdje se ona vidi kao kraj, negdje kao prelaz, negdje kao povratak, negdje kao novi početak. U nekim tradicijama dočekuje se sa strahom, u nekima sa ritualima, u nekima sa molitvom, a u nekima sa tišinom. Ali svuda, u svim vremenima i na svim mjestima, smrt je bila i ostala najveća ljudska granica. Granica koja nas podsjeća da nismo gospodari vremena, da život nije u našim rukama onako kako često umišljamo.
U savremenom svijetu smrt se najčešće skriva. Ljudi umiru daleko od očiju, u sterilnim prostorijama bolnica, priključeni na aparate, okruženi mašinama umjesto ljudima. Tako gubimo osjećaj da je ona prirodni dio života. Nekada su ljudi umirali u kućama, okruženi porodicom, u miru i tišini koja je bila jednako stvarna kao i rođenje. Danas se kraj pretvorio u medicinski proces. Smrt se više ne živi, ona se tretira. I zato postaje još strašnija, jer je udaljena i nepoznata. A ono što je daleko i skriveno, uvijek izaziva više straha nego ono što nam je blizu i jasno.
Strah od smrti najviše proizlazi iz toga što ljudi žive kao da vremena ima beskonačno. Sve što je zaista važno odlaže se. Odnosi koje žele da poprave, riječi koje žele da kažu, snovi koje žele da slijede. Uvijek ima „sutra“. A kada dođe trenutak kraja, shvate da to sutra nikada nije bilo zagarantovano. Smrt nas uči da odgađanje nije luksuz, nego oblik samoprevare. Nema sigurnosti da ćeš imati vremena da sutra učiniš ono što danas odgađaš.
Najvažnije pitanje koje ljudi postavljaju sebi i jedni drugima jeste: da li je smrt kraj ili prelaz? Ako je kraj, onda sve što imamo jeste ovaj život. Ako je prelaz, onda sve što činimo ima odjek i nakon što tijelo prestane disati. Ljudska istorija obiluje svjedočanstvima koja govore da možda i nije kraj. U svim vremenima i kulturama postojala je ideja o nastavku postojanja, bilo da ga zovu raj, drugi svijet, ponovno rođenje ili povratak svjetlosti. Čak i oni koji ne vjeruju ni u šta, u trenucima kada se suoče s gubitkom, često kažu: „Zauvijek će biti s nama.“
Iskustva bliske smrti, sve češće dokumentovana i u medicini, govore o svjetlosti, o miru, o osjećaju da si izašao iz tijela i ušao u prostor koji je neuporedivo veći od ovog svijeta. Oni koji su se vratili kažu da su osjetili mir koji se riječima ne može opisati, i susret s voljenima koji su otišli. Nauka nema konačno objašnjenje. Jedni tvrde da je to posljednja hemijska reakcija mozga u trenucima umiranja, drugi da je to dokaz da svijest postoji i mimo tijela. Ali činjenica je da su ta iskustva gotovo ista kod ljudi širom svijeta, bez obzira na kulturu, vjeru ili uvjerenja. Tajna se ponavlja – i možda baš u toj ponovljenoj tišini ima istine.
Drevne tradicije govore o smrti kao o prelasku. Neki kažu da je to povratak u svjetlost iz koje smo došli. Neki je vide kao prelazak iz jedne sobe u drugu, kao skidanje stare odjeće s tijela koje je izmoreno. Neki je opisuju kao nastavak puta duše kroz druga iskustva, gdje se uči ono što ovdje nije naučeno. Možda je sve to metafora, možda stvarnost – ali sama činjenica da ljudi hiljadama godina osjećaju da smrt nije kraj, nego prelazak, govori da u toj slutnji postoji dublja istina.
Postoje i unutrašnji tragovi. Ako zatvoriš oči i pitaš sebe: „Jesam li ja samo tijelo?“ – osjetićeš da nisi. Tijelo je važno, ali u tebi postoji nešto što ne staje u kožu i kosti. Tvoja svijest, tvoje prisustvo, ono što opaža i doživljava, to je dublje od tijela. Mnogi ljudi, kada uđu u tišinu, osjete da ono što jesu ne može nestati samo zato što tijelo prestaje disati. U tom unutrašnjem osjećaju krije se slutnja da smrt nije kraj, nego promjena oblika postojanja.
Ako smrt nije kraj, nego prelaz, onda to mijenja način na koji živimo. Ako život ide dalje, onda nijedna misao, nijedna odluka, nijedna ljubav nije bez težine. Sve što činimo, sve što mislimo, sve što osjećamo – nosimo sa sobom. To daje smisao svakom trenutku. Ako je kraj, živjeli smo ga do kraja. Ako je prelaz, nosimo sobom bogatstvo života koji smo zaista proživjeli. U oba slučaja poruka je ista: živi sada, ne čekaj.
Smrt, gledana ovako, prestaje biti neprijatelj. Ona postaje učitelj. Podsjeća nas da vrijeme nije beskonačno, da ga ne smijemo trošiti na ono što nas smanjuje. Podsjeća nas da ne odgađamo zagrljaje, riječi, istine. Da ne živimo polovično, kao da ćemo imati vremena nadoknaditi propušteno. Podsjeća nas da je jedini trenutak koji zaista imamo upravo ovaj.
Možda najveća lekcija smrti jeste da nam ona pokazuje šta je važno. Kada znaš da je vrijeme ograničeno, prestaješ juriti za onim što je sporedno. Prestaješ živjeti za tuđe odobravanje, za poslove koji te guše, za lažne sigurnosti koje se ionako raspadaju pred njenim licem. Smrt te podsjeća da ne znaš koliko ti je dana ostalo – i upravo zato svaki dan postaje dragocjen.
Smrt nas uči i hrabrosti. Jer kada je pogledaš u oči, shvatiš da više nema smisla bojati se onoga što drugi misle, ili bojati se promjene. Najveća promjena, ona konačna, ionako te čeka. Sve ostalo je malo. Kada jednom zaista osjetiš da je smrt blizu, počneš živjeti slobodnije, jer više nemaš šta izgubiti osim vremena koje ti je dato.
Smrt nije daleko. Može doći sutra, večeras, za deset godina, za pedeset. Niko ne zna. I upravo ta neizvjesnost je dar. Jer kad bi znao tačan datum, izgubio bi slobodu življenja. Živio bi čekajući. A ovako, svako jutro može biti početak, i svaka noć može biti posljednja. U toj neizvjesnosti skriva se i ljepota – jer nas tjera da budemo budni, da budemo prisutni, da ne propuštamo ono što je pred nama.
Smrt ne pita jesmo li spremni. Ali nas stalno poziva da živimo kao da jesmo. Da volimo dok možemo. Da se smijemo dok možemo. Da budemo istiniti dok možemo. Da ne čekamo. Jer čekanje je oblik sporog umiranja, a življenje je ono što smrti oduzima moć.
Ako je smrt kraj, onda je najbolje što možemo učiniti to da živimo do kraja, punim srcem, bez štednje ljubavi. Ako je prelaz, onda je najbolje što možemo učiniti to da u taj prelaz uđemo s dušom koja je budna, sa srcem koje je davalo, sa životom koji nije bio potrošen na strah.
Smrt nije samo kraj života. Ona je poziv da život živimo budno. Da budemo prisutni, da ne propuštamo ono što je najvažnije. Jer kraj će sigurno doći. Pitanje je samo hoćemo li do tada zaista živjeti.