Postoje trenuci u životu kada se čovjek probudi i pita sam sebe: zašto uopšte ustajem iz kreveta, koja je svrha svega ovoga, čemu trud, čemu dani koji prolaze kao valovi, a nose samo umor i prazninu? To nisu pitanja koja postavljamo kada nam ide dobro, kada se život odvija onako kako smo ga zamislili, nego ona pitanja koja se rađaju kada život stane na rub tame. Kada izgubimo nekoga koga volimo, kada se planovi sruše kao kule od pijeska, kada bolest zakuca na vrata ili nepravda pogodi tamo gdje najmanje očekujemo. Tada se čini da sve što radimo nema nikakav smisao, da su dani samo puko ponavljanje, a život beskonačan hod kroz maglu.
Ali istina je da upravo ti trenuci, oni najteži, otvaraju prostor za najdublja pitanja. A dublja pitanja uvijek nose i dublje odgovore, ako se usudimo da ih čujemo. Jer smisao se ne otkriva u lakoći, nego u težini. Nije u trijumfu, nego u gubitku. Nije u šarenilu dana, nego u tamnim noćima. Kada sve izgleda besmisleno, tada smisao počinje kucati na vrata – ne kao gotova formula, nego kao tih šapat koji nas pita da se okrenemo unutra.
Zašto gubimo osjećaj smisla? Ponekad zato što smo odrasli s prevelikim očekivanjima. Učili su nas da život mora ići uzlaznom linijom: škola, posao, porodica, uspjeh, mirna starost. Učili su nas da postoji scenarij koji svi slijedimo, i da ako ga slijedimo, osjetićemo svrhu. A kada se taj scenarij sruši, kada se nit prekine, kada umjesto uzlazne linije dobijemo padove i provalije, tada osjećamo prazninu. Nekada razlog bude gubitak. Smrt, rastanak, razvod, izdaja – sve to može poljuljati naš osjećaj da išta ima smisla. Nekada je razlog rutina. Kada živimo samo da bismo preživjeli dan, kada se budimo, radimo, spavamo bez boje, smisao nestaje u ponavljanju. I često je razlog prekid veze sa sobom. Kada previše slušamo šta drugi žele, a zaboravimo sebe, život počinje izgledati kao tuđa igra u kojoj smo statisti.
Ali smisao nije nešto što će ti neko donijeti, nije natpis na zidu, nije skrivena knjiga u kojoj piše: „Evo, ovo je tvoj smisao.“ Najveća zabluda je da smisao treba pronaći negdje vani. Smisao se ne pronalazi, smisao se stvara. Svakim danom, svakim izborom, svakom sitnicom kojom odlučiš dati boju svom životu. On nije nešto što ti neko daruje, nego nešto što ti svojim dahom, svojim mislima, svojim djelima ispisuješ.
Možda smisao ne leži u velikim stvarima – u slavi, bogatstvu, pobjedama. Možda leži u tihim trenucima: u razgovoru sa djetetom, u šetnji parkom, u trenutku kada nekome pružiš osmijeh, u dodiru ruke koja ti je važna. Možda smisao nije planina na vrhu koje čeka zastava, nego zrno pijeska na plaži, kap kiše na prozoru, tiho srce koje i dalje kuca uprkos svemu. Kada sve izgleda besmisleno, pogledaj sitno. Veliki tereti padaju kada naučiš gledati malo. Ako ti život izgleda pretežak, suzi ga na jedan korak. Na jedno disanje. Na jednu malu stvar koju danas možeš učiniti: oprati lice, izaći na sunce, nazvati prijatelja, zapaliti svijeću, poslušati pjesmu koja te podsjeća da još uvijek osjećaš. Smisao se ne gradi uvijek na planinama – često počinje u zrncu prašine.
Priče ljudi pokazuju da smisao zna doći tamo gdje ga najmanje očekujemo. Jedan čovjek izgubio je posao, brak i zdravlje u razmaku od dvije godine. Kaže da je tada poželio nestati. Osjećao je da sve što je gradio nestaje, da nema više razloga da ustaje ujutro. Jednog dana, dok je šetao, stao je i gledao dijete koje hrani ptice. I u tom trenutku, dok su ptice sletjele i uzletjele, osjetio je – postoji ljepota koja nije vezana za moje probleme. Postoji nešto što diše i van mog bola. Taj trenutak mu je postao početak. Danas radi sa ljudima koji prolaze kroz depresiju, i stalno ponavlja: „Smisao nije došao odjednom. Došao je kada sam prestao tražiti veliki razlog, a počeo primjećivati male.“
Smisao i patnja su povezani. Ne možemo izbjeći patnju. Ali možemo izabrati šta ćemo s njom. Patnja bez smisla je pakao. Ali patnja koja ima svrhu može postati snaga. Ljudi koji su preživjeli najgore – ratove, bolesti, gubitke – često svjedoče da ih je upravo patnja oblikovala da budu dublji, mekši, ljudskiji. To ne znači da patnju trebamo romantizirati. To znači da, ako već boli, neka barem bol rodi nešto u nama – suosjećanje, hrabrost, mudrost. Smisao se rađa kada prestaneš pitati „Zašto ja?“ i počneš pitati „Šta sada mogu učiniti s ovim što mi se dogodilo?“ To pitanje ne briše bol, ali je pretvara u put.
Kada osjetiš da sve gubi smisao, možeš sebi postaviti tri jednostavna pitanja. Prvo: šta mi je sada najvažnije, makar bilo malo? Drugo: koja osoba ili stvar me drži živim danas? Treće: šta mogu dati, makar sitno, da svijet oko mene bude lakši? Odgovori na ta pitanja ne moraju biti veliki. Ne moraš znati kako će izgledati narednih deset godina. Dovoljno je da znaš šta možeš učiniti danas. Dovoljno je da nađeš jedno malo svjetlo.
Postoji i dublja dimenzija pitanja smisla. Šta ako smisao postoji i poslije života? Šta ako nije ograničen na ove godine koje živimo ovdje? Ljudi koji su doživjeli iskustva bliske smrti govore o svjetlosti, o osjećaju bezuslovne ljubavi, o spoznaji da život ima dublji tok od onog što mi vidimo. Nauka je tek počela istraživati te fenomene, ali ono što povezuje sva ta svjedočanstva jeste – smisao se ne gasi s posljednjim dahom. Ako postoji nastavak, možda je i sama potraga za smislom znak da nismo samo tijelo koje traje nekoliko decenija, nego biće koje je utkano u nešto veće. Možda osjećaj besmisla i dolazi zato što smo zaboravili da smo veći od ovih granica koje vidimo.
Kada sve izgleda besmisleno, možda je to poziv da prestaneš tražiti smisao u velikim obećanjima i počneš ga graditi u malim trenucima. Smisao se ne pojavljuje kao dar, nego nastaje kao tvoja odluka. U tome je snaga: i kada je sve mračno, ti još uvijek možeš zapaliti jedno malo svjetlo. A često, jedno malo svjetlo je dovoljno da razbije najveći mrak. Smisao nije konačno odredište, nego put koji gradiš svakim danom. A onaj ko je spreman da usred tame pronađe i najmanju iskru, taj je već pronašao ono što je tražio.
