Meister Eckhart – mističar bez vremena, glas bez oblika

Meister Eckhart, dominikanski svećenik, filozof, propovjednik i mistik iz 13. i 14. stoljeća, jedno je od najdubljih imena zapadne duhovne tradicije. Rođen u Tiringiji oko 1260. godine, živio je u vremenu u kojem je Crkva bila najveći autoritet i u kojem su dogme određivale granice mišljenja. Upravo u tom vremenu pojavio se čovjek koji je govorio o Bogu bez imena, o praznini koja sve ispunjava, o tišini u kojoj govori sama Istina. Njegove riječi i danas zvuče svježe, jer govore iz izvora koji ne pripada ni jednom vremenu, ni jednoj instituciji, nego samoj unutrašnjoj srži čovjekovog bića. Od ranih godina pokazivao je sklonost ka učenju i kontemplaciji. Kao mladić ulazi u dominikanski red, poznat po strogoj disciplini, učenosti i propovjedništvu. Školuje se u Kölnu i Parizu, u središtima tadašnje intelektualne misli. U Parizu predaje rame uz rame s najvećim skolastičarima tog doba, a iako je bio duboko uronjen u misao Tome Akvinskog, uskoro je krenuo putem koji nadilazi sve sisteme. Dok su mnogi njegovi savremenici nastojali izgraditi savršeno racionalne teološke konstrukcije, Eckhart je u srcu nosio iskustvo koje se nije moglo svesti na definiciju: iskustvo Boga iznad Boga. Njegova misao bila je radikalna, ali jednostavna. Bog nije nešto što možemo spoznati riječima, pojmovima ili slikama. Bog nije stvar koju možemo posjedovati niti predmet koji možemo razumjeti. Zato je mogao izgovoriti riječi koje i danas odzvanjaju svojom snagom: “Zato molim Boga da me oslobodi Boga.” Ova rečenica ne znači negaciju božanskog, već naprotiv – poziv da pustimo sve naše slike i predstave o Bogu, kako bi se otkrio sam Izvor, tišina bez imena i oblika. Bog o kojem govori Eckhart nije onaj ograničen ljudskim pojmovima, nego ono što je iznad svih pojmova. “Bog nije ni ovo ni ono. Ako misliš da znaš šta je Bog, to nije Bog.” U središtu njegove mistike nalazi se paradoks: da bismo pronašli Boga, moramo ga pustiti. Bog se otkriva tek kada prestanemo da ga tražimo kao predmet želje. On je prisutnost, bliža nama od nas samih, ali zaklonjena bukom naših misli i ega. “Bog nije ni dobro, ni istina, ni jedno, ni biće, ni duh. On je iznad svega toga.” Ono što je za njega Bog nije predmet vjerovanja, nego stanje svijesti, prisustvo koje se otkriva tek kada sve drugo utihne. U svojim propovijedima često je govorio o “rođenju Boga u duši”. To unutrašnje rođenje, govorio je, događa se u središtu naše najdublje unutrašnjosti, u jezgru koje je uvijek čisto i nepokretno. “U dubini duše postoji nešto što nije stvoreno i što ne može biti stvoreno.” “Bog se rađa u duši kao što sunce izranja iz mora – tiho, bez truda, ali vječno.” To rođenje nije rezultat ljudskog djelovanja, već puštanja. Ne događa se u buci ega, nego u tišini. Čovjek ne stvara Boga u sebi, nego uklanja ono što ga zaklanja. Bog već jeste, ali mora biti prepoznat. Eckhart je govorio i o umjetnosti puštanja, koju je označavao njemačkom riječju “gelassenheit”. To je unutrašnje stanje u kojem prestajemo željeti, prestajemo posjedovati i prestajemo tražiti. U tom prostoru, Bog može djelovati bez prepreke. “Biti siromašan duhom znači ništa ne željeti, ništa ne znati, ništa ne imati.” “Kad ne tražiš ništa, tada dobivaš sve.” “Bog nije ništa drugo do čisto djelovanje. Zato On može djelovati samo u onome ko je lišen sebe.” Gelassenheit nije pasivnost, već najviši oblik budnosti. To je stanje potpune slobode – slobode od ega, od iluzija i od stalne potrebe da kontrolišemo život. U takvom stanju čovjek postaje proziran i dopušta božanskoj prisutnosti da djeluje kroz njega. U tom iskustvu jedinstva nema podjele između čovjeka i Boga. Eckhart je to izrazio slikama koje i danas zadivljuju svojom jasnoćom i jednostavnošću: “Oko kojim gledam Boga isto je oko kojim Bog gleda mene.” “Ti nisi odvojen od Boga više nego što zraka svjetlosti može biti odvojena od sunca.” “U Bogu nema dva. Nema tebe i Njega. Postoji samo Jedno koje vidi samo Sebe.” Ove rečenice pokazuju koliko je njegovo učenje blisko istočnim tradicijama poput advaita vedante, taoizma ili zena. On ne govori o Bogu kao udaljenom biću, nego o jedinstvu koje obuhvata sve. Ne postoji razlika između gledatelja i gledanog – postoji samo jedno Prisustvo koje se promatra kroz nas i u nama. Naravno, ovakve ideje bile su previše slobodne za njegovo vrijeme. Njegovo učenje o Bogu iznad Biblije, iznad slika i iznad religijskih formi, dovelo ga je pred optužbe za herezu. Godine 1326. inkvizicija je pokrenula istragu protiv njega. Do kraja života branio je svoje riječi, tvrdeći da nikada nije odstupio od istinske vjere. “Ako sam rekao išta protiv istine, spreman sam to opozvati. Ali vjerujem da sam govorio istinu, ne moju, već Božju.” Tri godine nakon njegove smrti, 1329. godine, dvadeset osam rečenica iz njegovih djela proglašene su “sumnjivim” ili “jeretičkim”. Ali vrijeme je pokazalo drugačije. Danas ga mnogi teolozi i filozofi smatraju ključnim učiteljem zapadne duhovnosti, a njegove riječi čitaju se kao putokaz onima koji tragaju za unutrašnjom slobodom. Njegov uticaj protegao se stoljećima. Johannes Tauler i Heinrich Suso, njegovi učenici, nastavili su njegovu misao. Jakob Böhme, njemački mistik, nadahnjivao se njegovim idejama. Filozofi poput Schellinga, Heideggera i Nietzschea u njegovim mislima su prepoznavali dubine koje prevazilaze religiju. Carl Gustav Jung je u njegovim riječima pronašao ključ za razumijevanje simbolike nesvjesnog. Thomas Merton i Richard Rohr, moderni duhovni učitelji, smatrali su ga svjetionikom u buci savremenog svijeta. Njegove rečenice, jednostavne i jasne, ostale su da svijetle kroz vrijeme: “Put do Boga vodi preko ničega.” “U najdubljoj tišini govori najdublja Istina.” “Čovjek koji zna šutjeti – taj je najbliži Bogu.” “Ne idi napolje. Vrati se sebi. U tebi prebiva Istina.” Eckhart nas podsjeća da Bog nije daleko, da nije zatvoren u knjige i obrede, nego je u najdubljem sloju našeg vlastitog bića. Njegovo učenje nije poziv na napuštanje svijeta, nego na vraćanje sebi. Praznina o kojoj govori nije odsustvo, nego prostor u kojem se rađa svjetlost. Tišina o kojoj govori nije gubitak, nego punina u kojoj prestaje sve nepotrebno. Njegovo nasljeđe pokazuje da istinski duhovni put ne poznaje granice ni vremena ni religije. Mistici svih tradicija govorili su sličnim jezikom – jezikom tišine, jezikom jedinstva, jezikom ljubavi. Eckhartov glas je jedan od tih glasova, glas koji ne pripada srednjem vijeku nego vječnosti. Njegova poruka je jednostavna i univerzalna: Bog nije stvar koju tražimo, nego prisustvo koje nas čeka kad prestanemo tražiti. U svijetu prepunom buke, njegov poziv na tišinu zvuči kao oslobađanje. U vremenu u kojem ljudi neprestano pitaju “Šta da radim?”, njegov odgovor i dalje ima snagu: “Budi tišina – i sve će biti učinjeno.”