Peter Levine, doktor psihologije i biomedicinski istraživač, autor je jedne od najutjecajnijih metoda za iscjeljenje traume kroz tijelo – Somatic Experiencing (Somatsko proživljavanje). Njegovo dugogodišnje istraživanje povezuje neuroznanost, biologiju ponašanja, psihologiju i orijentalnu tjelesnu mudrost kako bi razvio metodu koja priznaje da se trauma ne nalazi samo u umu, već prvenstveno u nervnom sistemu i tijelu, te da se upravo kroz tijelo može najdublje iscijeliti. Levine je svojim radom promijenio pogled terapeuta, naučnika i običnih ljudi na prirodu traume i način na koji ona može biti integrisana i transformisana.
1. Osnove somatske teorije Petera Levinea
Peter Levine je uočio da su životinje u divljini, iako stalno izložene opasnosti, rijetko traumirane. Razlog za to je što njihovo tijelo instinktivno zna kako da završi ciklus stresa. Kada gazela pobjegne od lava, ona se neko vrijeme trese, izdiše, treperi mišićima i vraća se u homeostazu. Taj prirodni proces otpuštanja viška energije omogućava životinji da se vrati u ravnotežu i spriječi nastanak dugotrajnog poremećaja. Ljudi, međutim, često ne završe taj ciklus – bilo zbog kulturnih normi, racionalizacije ili potiskivanja emocija. Umjesto toga, energija ostaje zarobljena u nervnom sistemu i tijelu, gdje se manifestuje kao hronična napetost, tjeskoba, bol, disocijacija ili psihosomatske bolesti.
Levine je ovu pojavu opisao kroz mehanizme autonomnog nervnog sistema, posebno kroz obrasce „bori se“, „bježi“ i „zamrzni se“. Kada su opcije borbe ili bijega onemogućene, tijelo ulazi u stanje zamrzavanja (freeze). U ljudskom iskustvu, to stanje često ne dobije prirodan završetak. Zato trauma ostaje „nedovršeni proces“ koji se vraća kroz simptome. Levine naglašava:
„Trauma nije u događaju, već u nervnom sistemu.“
Drugim riječima, dva čovjeka mogu doživjeti isti događaj – jedan će ostati traumatiziran, drugi neće – zavisno od toga kako se njihov nervni sistem nosi s energijom tog iskustva.
2. Somatic Experiencing® – proces iscjeljenja
Somatic Experiencing (SE) predstavlja metodu koja kroz pažljivo usmjereno tjelesno opažanje pomaže osobi da postepeno procesuira i otpusti traumatsku energiju. Za razliku od kognitivnih terapija, SE ne zahtijeva detaljno pričanje o traumi. Fokus je na sadašnjim tjelesnim senzacijama i na podržavanju tijela da samo dovrši ono što je bilo prekinuto u trenutku šoka.
Glavni elementi SE-a su:
- Sporost i titracija – umjesto da se ulazi direktno u traumatsko sjećanje, proces se dijeli na male fragmente. Time se izbjegava preplavljenost i retraumatizacija.
- Resourcing (izvori stabilnosti) – osoba se najprije povezuje s osjećajem sigurnosti i snage. To može biti sjećanje na voljenu osobu, miris cvijeta, osjećaj tla pod nogama. Time se stvara unutrašnje sidro za suočavanje s nelagodom.
- Pendulacija – proces nježnog pomicanja pažnje između neugodnih i ugodnih tjelesnih osjeta. Time nervni sistem uči kako regulisati intenzitet i vraćati se u ravnotežu.
- Završetak ciklusa – tijelo često spontano pokreće drhtanje, dublje disanje, zijevanje, toplinu ili pokret. To su znakovi da se zamrznuta energija otpušta i da je ciklus završen.
Levine piše: „Tijelo uvijek zna šta treba uraditi. Naš zadatak je da stvorimo uvjete u kojima ga možemo poslušati.“
3. Naučna osnova i istraživanja
Od 1970-ih Levine je povezivao biologiju i psihologiju s praksom iscjeljenja. Njegove ideje dodatno je podržala polivagalna teorija Stephena Porgesa, koja objašnjava kako naš nervni sistem reaguje na opasnost kroz tri glavna stanja: sigurnost, mobilizaciju (borba/bijeg) i imobilizaciju (zamrzavanje).
Najnovija istraživanja u neuroznanosti potvrđuju da rad sa tjelesnim senzacijama značajno utiče na regulaciju amigdale i hipotalamusa – regija mozga povezanih sa strahom i stresom. Studije iz oblasti epigenetike pokazuju da traume mijenjaju ekspresiju gena povezanih sa stresnim odgovorima, ali i da se ti obrasci mogu mijenjati kroz iscjeljenje i svjesni rad.
U kliničkim ispitivanjima SE je pokazao značajne rezultate. Istraživanje Davida Broma (2017) pokazalo je da nakon 15 SE sesija, simptomi PTSP-a kod pacijenata bili su smanjeni za više od 60%, uz poboljšanje općeg funkcionisanja. Brojna manja istraživanja pokazuju poboljšanja kod fibromialgije, anksioznosti i kroničnog bola.
4. Primjena u praksi
Somatic Experiencing se primjenjuje u mnogim kontekstima:
- Terapija traume – zlostavljanje, nesreće, ratna iskustva, gubici.
- Rad s djecom i adolescentima – djeca često spontano pokazuju tjelesne reakcije, pa im SE može pomoći da ih dovrše i integrišu.
- Psihosomatski poremećaji – bolesti poput fibromialgije, autoimunih poremećaja ili sindroma iritabilnog crijeva često imaju somatsku komponentu povezanu s traumom.
- Krizne intervencije – SE praktičari rade u područjima pogođenim ratom, prirodnim katastrofama ili masovnim traumama.
- Sportisti i izvođači – SE pomaže u regulaciji treme i vraćanju tijela u balans nakon intenzivnih iskustava.
Metoda je fleksibilna i može se kombinovati s EMDR-om, mindfulness praksom, osteopatijom, yogom, psihodramom i drugim somatskim tehnikama.
5. Knjige Petera Levinea
Levine je napisao više knjiga koje su postale klasici u radu sa traumom:
- „Waking the Tiger: Healing Trauma“ (1997) – uvodi osnovnu ideju da je trauma u tijelu, ne u događaju.
- „In an Unspoken Voice: How the Body Releases Trauma and Restores Goodness“ (2010) – dublje objašnjava neurobiološke mehanizme traume.
- „Trauma and Memory: Brain and Body in a Search for the Living Past“ (2015) – istražuje vezu između sjećanja i tijela.
- „Healing Trauma: A Pioneering Program for Restoring the Wisdom of Your Body“ – praktični vodič sa vježbama za samostalnu praksu.
Ove knjige nisu samo teorijske, već nude praktične vježbe i opise procesa kroz koje čitatelj može početi osluškivati vlastito tijelo.
6. Filozofski aspekt: mudrost tijela
Levine ne posmatra tijelo kao slabost, već kao ključ iscjeljenja. Trauma, po njegovom učenju, nije kvar u sistemu, već pokušaj tijela da se zaštiti. Kada se stvore sigurni uvjeti, tijelo se vraća svojoj prirodnoj težnji ka iscjeljenju. On naglašava da iscjeljenje nije samo uklanjanje simptoma, nego povratak vitalnosti, spontanosti i osjećaja unutrašnjeg prostora.
„Naša tijela su dizajnirana da se iscijele. Trauma nije kraj priče – to je početak nove.“
7. Somatski pristup u kontekstu savremene znanosti
Danas se Levineov rad povezuje sa istraživanjima iz više disciplina:
- Neuroplastičnost – pokazuje da nove navike tijela i pažnje stvaraju nove neuronske mreže.
- Polivagalna teorija – objašnjava kako siguran kontakt, regulisano disanje i somatske senzacije aktiviraju vagus nerv i dovode tijelo u stanje smirenosti.
- Epigenetika – pokazuje da stres i trauma utiču na gene, ali i da iscjeljenje može mijenjati ekspresiju tih gena.
- Embodiment psihologija – potvrđuje da su tijelo i svijest nerazdvojivi, te da svaka psihoterapija mora uključiti i somatski aspekt.
8. Zaključak
Peter Levine je svojim radom otvorio vrata jednoj novoj paradigmi razumijevanja traume: ona nije samo psihološki problem koji se rješava razgovorom, već biološka reakcija tijela koja se može transformisati kroz pažljivo osluškivanje i dopuštanje tijelu da dovrši ciklus. Njegov pristup povezuje mudrost prirode, iskustva životinja i savremenu znanost, nudeći put iscjeljenja koji ne traži herojsko suočavanje, već nježnost, prisustvo i povjerenje. U svijetu u kojem je trauma sveprisutna – od ratova i nesreća do svakodnevnog stresa – Somatic Experiencing donosi tiho, ali duboko iscjeljenje, koje nas vraća našoj prirodnoj vitalnosti i slobodi.
Izvori
- Levine, P. (1997). Waking the Tiger: Healing Trauma. North Atlantic Books.
- Levine, P. (2010). In an Unspoken Voice: How the Body Releases Trauma and Restores Goodness.
- Levine, P. (2015). Trauma and Memory: Brain and Body in a Search for the Living Past.
- Brom, D. et al. (2017). “Somatic Experiencing for PTSD: A Randomized Controlled Outcome Study.” Journal of Traumatic Stress.
- Porges, S. (2011). The Polyvagal Theory: Neurophysiological Foundations of Emotions, Attachment, Communication, and Self-regulation.