U učenju Georgija Ivanoviča Gurdjieffa susrećemo se s jednim od najradikalnijih i najprovokativnijih pogleda na čovjeka, njegovu prirodu i njegovu mogućnost razvoja. Za razliku od religijskih i filozofskih sistema koji počinju idealiziranjem ljudske dobrote ili naglašavanjem urođene duhovnosti, Gurdjieff kreće od tvrdnje koja na prvi pogled djeluje brutalno: čovjek spava.
Po njegovom učenju, prosječan čovjek je automatski organizam, stroj koji reagira na vanjske podražaje i koji u suštini ne posjeduje slobodnu volju. Ono što smatramo voljom samo je privid, a ono što nazivamo sopstvom zapravo je splet navika, mehaničkih reakcija i nasumičnih asocijacija. U djelu „Fragmenti nepoznatog učenja“ (poznatom i kao „U potrazi za čudesnim“ prema Ouspenskom) on ovako opisuje stanje običnog čovjeka: „Čovjek ne može ništa da učini. Sve mu se dešava. On ne zna sebe, ne zna šta je stvarno njegovo ja. On misli da ima volju, ali nema. Misli da odlučuje, ali samo je odraz zakona koje ne poznaje.“
Gurdjieff time ne negira da čovjek može jesti, raditi, voljeti, mrziti, učiti ili se moliti. On tvrdi da sve to čini – ali mehanički, poput bića koje je hipnotizirano životom. Čovjek misli da živi, a zapravo ga nose vanjske okolnosti i unutrašnji automatizmi.
Najprovokativnije od svega je njegovo učenje o duši. Za razliku od većine religija koje smatraju da se čovjek rađa s besmrtnom dušom, Gurdjieff tvrdi: duša se ne rađa s čovjekom. Ona nije unaprijed data. Postoji samo sjeme, potencijal, ali ne i gotova duša. Ako čovjek tokom života ne radi na sebi, ako ne razvije unutrašnje jezgro koje može opstati, tada smrt tijela znači i smrt njegove mogućnosti. „Duša je rezultat“, kaže Gurdjieff. „Ako čovjek umre bez da je stvorio dušu, on jednostavno nestaje.“
Ova tvrdnja podsjeća na gnostičke i ezoterijske misli koje razlikuju tri sloja bića: tijelo, dušu i duh. Tijelo pripada materiji, duša psihičkoj funkciji, a duh božanskoj iskri. U većini ljudi, duša je u embrionalnom stanju i nije dovoljno razvijena da bi preživjela smrt tijela.
Da bi pojasnio različite razine ljudskog postojanja, Gurdjieff uvodi podjelu na vrste ljudi. To nije moralna klasifikacija, već pokazivanje različitih stupnjeva svijesti.
Čovjek broj jedan je fizički čovjek. On živi kroz tijelo, pokrete, instinkte i želje. Njegov svijet su osjetila i osnovni nagoni. Strah, glad, seksualni porivi i mehaničke navike upravljaju njegovim životom.
Čovjek broj dva je emocionalni čovjek. On živi kroz osjećaje, simpatije i antipatije. Njegove odluke se zasnivaju na trenutnim raspoloženjima, strastima, dramatičnim doživljajima. Voli i mrzi, ali sve to čini na valovima emocija, bez stvarne stabilnosti.
Čovjek broj tri je intelektualni čovjek. On živi u mislima, teorijama, knjigama i filozofijama. Njegov svijet je um, logika i argumenti. Međutim, Gurdjieff upozorava da ni intelektualni čovjek nije svjestan – on može znati mnoštvo činjenica, ali je i dalje mehanički, jer mu nedostaje unutrašnje jezgro.
Ova tri tipa čine ogromnu većinu čovječanstva. Oni su fragmenti ličnosti, ljudi koji djeluju mehanički. Da bi čovjek počeo put svjesnosti, mora postati čovjek broj četiri. To je onaj koji počinje raditi na sebi, koji razvija ravnotežu između tijela, emocija i uma. Čovjek broj četiri je učenik Rada, onaj koji prakticira samoopažanje, sjećanje na sebe i svjesno prisustvo. On još nema trajno „Ja“, ali je započeo proces u kojem se ono formira.
Iznad toga nalaze se viši tipovi ljudi. Čovjek broj pet ima stalno „Ja“, integriranu ličnost i početke stvarne duše. Čovjek broj šest razvija znanje, unutrašnju snagu i stabilno biće. Čovjek broj sedam je potpuno svjestan čovjek, individua u najdubljem smislu. On ne podliježe zakonima mehaničkog univerzuma, jer je u sebi probudio duhovnu jezgru.
Ključ svega je da ono što obično nazivamo ličnošću nije istinsko „Ja“. To je skup navika, imitacija, obrazaca odgoja i slučajnih identifikacija. Istinsko biće je dublje i dostupno samo kroz intenzivan unutrašnji rad. Taj rad uključuje samoopažanje – pažljivo posmatranje sebe bez osuđivanja; sjećanje na sebe – stalno prisjećanje da „ja postojim“ u ovom trenutku; neutralnu pažnju – pažnju koja ne reagira, već posmatra; ravnotežu centara – harmonizaciju tijela, emocija i uma; te transmutaciju – pretvaranje grubih energija u fine, duhovne energije.
Jedna od najpoznatijih Gurdjieffovih vježbi bila je jednostavna, ali duboka: hodati ulicom i stalno u sebi ponavljati „Ja postojim“. Cilj nije bio ponavljanje mantre, već buđenje svijesti o vlastitom postojanju. Automatski čovjek živi bez svijesti. On jede, govori, radi i spava, a da nije svjestan da je živ. Ova vježba bila je način da se probudi prisutnost.
Za automatskog čovjeka smrt je kraj. Kada tijelo umre, nestaje i njegova ličnost. Ostaje samo sjena – energetska matrica koja se polako razlaže. Ali ako čovjek tokom života izgradi stabilno unutrašnje jezgro, tada ono može preživjeti smrt. U tom smislu, Gurdjieffovo učenje može se shvatiti kao tehnički vodič za sticanje besmrtnosti.
Njegov sistem nije bez mistične jezgre. On govori o svjesnoj evoluciji čovjeka, o mogućnosti da se kroz prisustvo i unutrašnju alhemiju rodi nova dimenzija bića. Njegova „Četvrta Staza“ razlikuje se od puta fakira, monaha i jogina. Fakir radi na tijelu kroz asketske prakse, monah na emocijama kroz vjeru i odricanje, jogin na umu kroz meditaciju. Četvrta Staza, kako ju je Gurdjieff nazvao, vodi kroz život sam. Učenik ne bježi u manastir, nego u svakodnevnim situacijama prakticira prisutnost i rad na sebi.
„Da bi se moglo biti, mora se platiti“, govorio je. „Sve ima svoju cijenu. Ništa se ne dobija besplatno, čak ni duša.“
Njegovi sakralni plesovi, poznati kao Movements, bili su praktičan način učenja. U njima učenici nisu samo vježbali pokrete, već su učili svjesnu koordinaciju tijela, uma i emocija. Svaka poza imala je simboličko značenje, svaka gesta odražavala je univerzalni zakon. Ples je postajao molitva u pokretu.
U konačnici, Gurdjieff dijeli ljude na nekoliko kategorija: oni koji žive automatski, bez svijesti; oni koji počinju osjećati da nešto nije u redu; oni koji tragaju i rade na sebi; i oni koji se bude i postaju individue, centri svjesnosti, nosioci svjetlosti.
On upozorava da većina ljudi i ne zna koliko je zarobljena, jer nikada nije iskusila što znači biti slobodna. „Vi ne znate koliko ste zarobljeni, jer ne znate šta znači biti slobodan“, zapisano je u njegovim predavanjima.
Postavlja se i pitanje: da li ipak nešto preživljava smrt čak i kod onih koji nisu razvili dušu? Gurdjieff odgovara da u većini slučajeva ne preživljava ličnost, već određeni energetski trag – matrica želja, impulsa i neproživljenih iskustava. To je slično onome što indijska filozofija naziva samskarama – utiscima koji se prenose u buduće postojanje. Ali to nije ista osoba. Sve što smo smatrali sobom – ime, odnosi, karakter – nestaje. Samo onaj ko je izgradio unutrašnje jezgro, stalno „Ja“, može nastaviti svjesno postojanje.
Tibetska Knjiga mrtvih govori da samo oni koji za života prepoznaju prirodu uma mogu svjesno proći kroz bardoe smrti. Neoplatonist Plotin piše da duša može opstati, ali da se može raspršiti ako nije integrirana. Sufijski učitelji ističu da bez zikra – sjećanja na Boga i na sebe – čovjek umire u iluziji. Sve te tradicije u skladu su s Gurdjieffovim učenjem: duhovna besmrtnost nije data, ona je plod rada i svijesti.
Ovo učenje nosi i oštru ozbiljnost i tihu nadu. S jedne strane, ništa nije zagarantirano. Čovjek se može roditi i umrijeti poput biljke, nesvjestan svog postojanja, stalno ponavljajući iste obrasce. S druge strane, mogućnost da se stvori duša, da se probudi, daje smisao životu. Vječni život nije nagrada, već rezultat unutrašnje borbe i prisustva.
To objašnjava i zašto većina ljudi nema sjećanje na prošle živote. Ako jezgro nije bilo dovoljno razvijeno, ako nije postojalo trajno „Ja“, onda nije bilo ničega što bi moglo pamtiti. Sve ono što je ličnost činilo nestalo je zajedno s tijelom. Ali ako čovjek razvije dušu, tada se otvara mogućnost svjesnog nastavka.
U tome leži i suština Gurdjieffovog učenja: svrha života nije tek živjeti, već postati ono što možemo biti. Onaj ko radi na sebi, ko razvija prisutnost, ko se bori protiv automatizma, može stvoriti dušu i postati individua u punom smislu te riječi. Onaj ko to ne učini, ostaje prolazna sjenka.
Gurdjieff nas stoga poziva da odbacimo iluzije i suočimo se s realnošću vlastitog stanja. Tek kada priznamo da spavamo, možemo početi buditi se. Tek kada shvatimo da duša nije data, možemo je svjesno graditi. Put nije lak, ali je jedini koji vodi do stvarne slobode.
„Svrha života nije u tome da se živi“, govorio je Gurdjieff, „već da se postane – da se postane ono što možemo biti.“
