U vremenu kada um neumorno traži odgovore, a srce zove tišinom, pojavljuje se prisustvo koje ne nudi dogmu, metod ni pravila, već prostor u kojem sve iluzije prestaju. Mooji, rođen kao Anthony Paul Moo-Young, poznat je širom svijeta kao učitelj nedualnosti, ali on sam kaže da ne predaje ništa. Njegov dar je prisustvo – tišina koja otkriva ono što se krije iza svih pitanja i traganja. On ne stvara sistem, ne gradi školu i ne nameće formu. Otvara vrata u ono što je oduvijek bilo tu – čisto postojanje, nepromjenjiva svijest, biće koje se ne može imenovati.
Rođen na Jamajci, odrastao u Londonu, Mooji je isprva bio uronjen u svijet umjetnosti i podučavanja. Radio je kao slikar, učitelj i član zajednice, ali osjećao je da nešto nedostaje. Dublji poziv ga je vodio ka unutrašnjem traganju. Napustio je uloge i slike koje je nosio, i započeo putovanje koje ga je odvelo u Indiju. Tamo je susreo Sri H.W.L. Poonju, poznatog kao Papaji, učenika velikog Ramana Maharshija. U tom susretu došlo je do unutrašnjeg preobražaja – ono što je nazivao „ja“ počelo se rastvarati. Sve što je ostalo bila je tišina, vatra i prostranstvo.
Mooji često govori da to iskustvo nije postignuće, već povratak onome što je oduvijek bilo prisutno. Ta vatra istine spaljuje lažno i ostavlja netaknuto samo ono što ne može nestati. On ne poučava kroz složene sisteme niti traži disciplinu uobičajenu u školama. Njegov način podučavanja je direktan: usmjerava pažnju ka onome što je uvijek tu, svjesnosti koja svjedoči sve pojave, ali nije nijedna od njih. Njegove riječi nisu znanje, već poziv da prestanemo tražiti.
U središtu njegove poruke nalazi se poziv da se prepoznamo ne kao osoba, nego kao čista svijest. On kaže: ne pokušavaj postati nešto. Otkrij ono što već jesi. Ne kao ideju, ne kao uvjerenje, već kao živo iskustvo, prisutno biće koje nije uvjetovano mislima, vremenom ili okolnostima. Taj poziv naziva povratkom kući. U toj kući nema zidova, nema vrata, nema vlasnika. To je unutrašnje prostranstvo u kojem si oduvijek bio, i iz kojeg nikada nisi mogao izaći.
Mooji ne želi da ga ljudi slijede. On ne gradi sljedbeništvo. Njegov cilj je sagorijevanje – oslobađanje od lažnog identiteta, otkrivanje onoga što ne može biti izgubljeno. Njegovo oruđe je drevno pitanje: Ko sam ja? To pitanje nije filozofsko niti traži verbalni odgovor. Kod Moojija to pitanje djeluje kao mač koji siječe sve slojeve identifikacije – tijelo, misli, emocije, uvjerenja – sve dok ne ostane ono što ne može nestati. Kada više nema šta da se odgovori, ostaje čista svjesnost.
U njegovom ashramu Monte Sahaja, u Portugalu, život se odvija jednostavno. To nije duhovna institucija u klasičnom smislu, već mjesto gdje se tišina živi. Svakodnevica je ispunjena jednostavnim radom, pjesmom, šetnjama, ali prije svega – prisutnošću. Ljudi iz cijelog svijeta dolaze ne da pronađu gurua, već da izgube iluziju da su išta drugo osim Sebstva. Tamo se održavaju Satsangi – susreti u tišini i razgovoru – gdje Mooji odgovara, ali zapravo upućuje učenike nazad u njihovu unutrašnju tišinu.
Jedna od posebnih praksi u Monte Sahaji je „vatra istine“. To nije ritual, već trenutak unutrašnjeg sagorijevanja. Učenik, vođen pažnjom i ljubavlju, dolazi do tačke gdje mora predati sve što vjeruje da jeste. Identitet, uvjerenja, priče – sve se predaje unutrašnjoj vatri. U tom trenutku zna se: ovo što gledam nisam ja. Taj rez nije simboličan, već iskustven. Nakon njega, ono što ostaje nije osoba, već čista svjesnost.
Mooji često koristi riječ „Is-ness“ da označi ono što je prisutno prije svake misli, prije svakog osjećaja. To nije stanje mira koje dolazi i odlazi. To nije emocija, niti mentalni koncept. To je samo prisutnost, bez imena i bez granica. To je ono što zna da postoji, ali nije ograničeno na tijelo ili ego.
Njegovi učenici kažu da je njegovo prisustvo poput ogledala. Ali to ogledalo ne odražava lice osobe, već bezlice. Ne pokazuje identitet, već prostor iz kojeg identitet nastaje. Njegove riječi ne donose utjehu u klasičnom smislu. One razaraju ono što mislimo da jesmo. On često izgovara jednostavne rečenice koje nose snagu vjekova, ali su istovremeno lagane poput šapata.
Važno je razumjeti da Mooji ne nudi put sa koracima. On ne govori: „Učini ovo, pa ćeš postići to.“ Njegovo učenje je neposredno – spoznaja bez napora. Kaže: ne traži oslobođenje. Samo vidi da ono što jesi nikada nije bilo zarobljeno. Kada se to prepozna, oslobođenje nije događaj, već prirodno stanje.
U svijetu u kojem i duhovnost postaje tržište, Mooji stoji kao tihi svjetionik autentičnosti. On ne stvara pokrete, ne traži sljedbenike, ne poziva na pokornost. Njegova poruka je oslobođenje od lažnog „ja“, ljubav bez predmeta, sloboda bez razloga. Njegovo prisustvo podsjeća na jednostavnu istinu: ono što tražiš već jesi.
Mnogi ljudi svjedoče da su već tokom gledanja njegovih Satsanga doživjeli unutrašnje oslobađanje koje ne mogu objasniti. Neki osjećaju da se prostor u njima proširuje. Drugi kažu da misli prestaju. Treći osjećaju da su konačno „stigli“ – ne na fizičko mjesto, već u duhovni dom, u izvorno stanje bića.
Mooji ne zagovara asketizam. On ne odbacuje tijelo, emocije ni svakodnevni život. Kaže: nemoj vjerovati ni jednoj misli. Posmatraj sve, ali ne budi uhvaćen. Budi kao nebo koje gleda oblake, ali se nikada ne mijenja zbog njih. U tome je snaga njegovog učenja – ono ne traži bijeg od života, već oslobođenje unutar njega.
Njegov rad često se poredi s Eckhartom Tolleom, Rupertom Spirom, Adyashantijem ili Gangaji. Svi oni govore o nedualnosti, ali Mooji zrači posebnom toplinom srca. On ne ulazi duboko u filozofske rasprave, već ostaje u jednostavnosti i prisutnosti. Njegove knjige i zapisi nose poetsku snagu, ali njegova stvarna moć dolazi iz tišine iz koje govori. Ta tišina je njegova najveća poruka.
U jednoj od tihih sesija učenik mu je rekao: „Mooji, osjećam da umirem.“ On nije odgovorio dugim govorom. Samo pogledom punim ljubavi i tišine dao je do znanja: „To je ono što si oduvijek želio.“ U tom pogledu bila je sva vatra istine – poziv da nestane ono što nikada nije bilo stvarno, i da ostane samo ono što nikada ne može nestati.
Mooji – ogledalo tišine, vatra istine – nije učitelj koji daje nove ideje, već svjedok unutrašnje slobode. On pokazuje da tišina nije praznina, već izvor života. Njegovo prisustvo je podsjetnik da se istina ne traži izvan, već prepoznaje unutar sebe. Kada se to prepozna, sve što ostaje je ono što uvijek jeste bilo: neizmjerna sloboda, beskrajna ljubav i tišina koja svijetli u središtu bića.
