Promjena paradigme u savremenom razmišljanju o prirodi stvarnosti dešava se gotovo neprimjetno, ali sve snažnije. Stoljećima je vladao pogled da je univerzum u svojoj osnovi građen od materije, da sve što postoji može biti svedeno na kretanje čestica i na zakone fizike, a da je svijest tek prolazna nuspojava složenih procesa u mozgu. U toj slici svijest nije imala vlastitu težinu, bila je poput sjene na zidu, posljedica hemijskih reakcija i neuronskih mreža. Ali kako se istraživanje ljudskog iskustva produbljuje, pokazuje se da je ovaj okvir premalen da obuhvati ono što nazivamo svjesnim bićem. Naučnici i filozofi sve češće priznaju da ostaje neodgovoreno najvažnije pitanje: kako iz mrtve materije može nastati osjećaj boje, zvuka, bola ili ljubavi? Kako fizički procesi mogu stvoriti subjektivnost? To pitanje, koje je David Chalmers nazvao “teškim problemom svijesti”, otvara prostor za radikalno drugačije tumačenje.
U toj promjeni paradigme pojavljuju se tri moćna pravca mišljenja. Prvi je panpsihizam, ideja da je svijest prisutna u svemu, da nije proizvod mozga nego osnovna osobina stvarnosti poput mase ili električnog naboja. Drugi je ontološki idealizam, koji tvrdi da materijalni svijet ne postoji nezavisno, već je manifestacija svijesti, da je prostor, vrijeme i tijelo samo unutrašnji izraz svijesti. Treći pravac, koji je u savremenom vremenu posebno razvijen, jeste analitički idealizam Bernarda Kastrupa, filozofa i naučnika koji je spojio logiku, kvantnu fiziku i introspektivnu filozofiju u jednu cjelinu. Kada se ova tri pravca posmatraju zajedno, oni pokazuju da bi svijest mogla biti primarna supstanca univerzuma, ono iz čega sve nastaje i u što se sve vraća.
Panpsihizam, iako se danas čini novim, ima duboke korijene u filozofiji. Platon je govorio o duši svijeta, o anima mundi koja prožima sve što postoji. Leibniz je oblikovao ideju monada, mikroskopskih jedinica svijesti koje zajedno čine univerzum. Spinoza je vjerovao da su materija i duh samo različite strane jedne iste supstance. U savremenom dobu Philip Goff tvrdi da svijest nije nešto što nastaje iz kompleksnosti, nego osnovna osobina svih čestica. Galen Strawson odbacuje ideju da “mrtva materija” može stvoriti svijest, smatrajući to većim čudom nego prihvatiti da je svijest već tu. David Chalmers, iako oprezniji, ostavlja vrata otvorena panpsihizmu kroz svoj naturalistički dualizam. Izazov panpsihizma jeste problem kombinacije, pitanje kako se mikro-svijesti čestica spajaju u jedinstvenu makro-svijest čovjeka. Na to nema konačnog odgovora, ali već sama ideja da svijest postoji kao osnovna komponenta stvarnosti približava nauku i duhovnost.
Ontološki idealizam ide i korak dalje. On tvrdi da materija nije primarna, da ono što nazivamo svijetom ne postoji nezavisno od svijesti, nego da je upravo svijest izvor svega. U ovoj viziji mozak ne proizvodi svijest nego je sam sadržan unutar nje. Prostor i vrijeme nisu spoljašnje dimenzije nego načini na koje svijest organizuje iskustvo. George Berkeley je u 18. stoljeću rekao da postojati znači biti opažen, a Kant je pokazao da ne možemo spoznati stvari po sebi, već samo pojave kroz forme naše svijesti. Hegel je otišao još dalje, videći svijet kao apsolutni Duh koji se razvija kroz historiju i spoznaje samoga sebe. Ako je sve unutar svijesti, tada se mijenja i etika. Ne postoji odvojen spoljašnji svijet, svi ljudi i sva bića dijele isto polje svijesti. Suosjećanje, saosjećajnost i osjećaj jedinstva postaju prirodna posljedica, a ne ideološki zahtjev.
U tom okviru posebno se izdvaja rad Bernarda Kastrupa. On je doktorirao u oblasti kompjuterske nauke, radio u CERN-u, a potom posvetio svoj život filozofiji svijesti. Njegov analitički idealizam nastoji pokazati da postoji jedna univerzalna svijest i da su sva živa bića lokalizacije te svijesti, poput vrtloga u jednoj rijeci. Kada se vrtlog pojavi, on ima privid zasebnosti, ali je u osnovi uvijek rijeka. Kada vrtlog nestane, rijeka ostaje. Tako i kada ljudsko tijelo umre, svijest ne nestaje, nego se oslobađa ograničenja individualne forme. Materijalni svijet, kaže Kastrup, samo je mentalna slika unutar svijesti, nalik na san koji sanja univerzum. Kritika materijalizma u njegovom djelu je oštra: materijalizam ne može objasniti porijeklo svijesti, ne može objasniti subjektivno iskustvo, niti može opravdati redukcionizam koji sve svodi na mjerljivo, a zanemaruje ono što je najočiglednije – da smo svjesna bića.
Ovakva vizija nije nova ako pogledamo istočne filozofije. U Vedanti nalazimo učenje da je Brahman apsolutna svijest, a Atman naše pravo ja, pri čemu je svijet maya, iluzija unutar svijesti. U budizmu, posebno u Yogacara školi, sve se posmatra kao svijest, pa čak i prostor i vrijeme nisu ništa drugo do konstrukcije u svijesti. Taoizam govori da je Tao neshvatljivi izvor svega, a da svijest i priroda nisu odvojeni. Istočne tradicije već milenijima žive u idealističkoj paradigmi koja sada ponovo dolazi na Zapad kroz filozofe i naučnike.
Fenomenologija, započeta s Husserlom, također pokazuje da je sve što doživljavamo već u svijesti. Husserl je naglasio da ne postoji “spoljašnji” svijet koji bi bio neposredno dostupan, već samo doživljaji u svijesti. Francisco Varela kasnije je povezao introspektivne metode i neuroznanost u onome što je nazvao neurofenomenologija. Eksperimenti sa meditacijom, lucidnim snovima i izmijenjenim stanjima svijesti pokazuju da se stvarnost mijenja kada se promijeni svijest. Psihodelična iskustva, sanjanje ili stanja duboke tišine otkrivaju slojeve postojanja koji nisu svedivi na hemijske reakcije.
Savremena fizika također pokazuje da svijest ne možemo jednostavno ignorisati. Eksperiment dvostrukog proreza pokazuje da posmatranje utiče na ponašanje čestica, što sugeriše da svijest ili čin opažanja igra ključnu ulogu u stvaranju realnosti. Teorija integrisanih informacija Giulija Tononija vidi svijest kao osnovnu formu organizacije informacije, dok Roger Penrose i Stuart Hameroff govore o kvantnoj svijesti unutar mikrotubula u neuronima. Nick Bostromova simulaciona hipoteza predlaže da je naš univerzum mentalna simulacija, što je zapravo veoma blisko idealističkoj viziji svijeta. Sve to ukazuje na to da svijest nije epifenomen, nego ključni element stvarnosti.
Mistična iskustva kroz istoriju još snažnije potvrđuju ovu intuiciju. Rupert Spira često govori da ne posjedujemo svijest, nego da jesmo svijest. Mistici svih tradicija svjedočili su o iskustvima ujedinjenja s nečim većim, što je upravo ono što idealizam tvrdi – da su svi pojedinačni umovi fragmenti jedne svijesti. Stanja poput samadhija, ekstaze, iskustava bliske smrti ili svjesnog snivanja pokazuju da svijest može postojati nezavisno od fizičkog tijela. Za mnoge ljude koji su doživjeli takva iskustva, materijalistički pogled na svijet postaje nemoguć za prihvatiti.
Naravno, postoje i ozbiljna pitanja i kritike. Ako je sve svijest, kako objašnjavamo da više ljudi dijeli istu stvarnost? Ako je svijet mentalan, zašto postoji toliko stabilnosti i ponovljivosti u zakonima prirode? Kako se individualna iskustva razlikuju, a ipak nalaze u zajedničkom okviru? Idealizam odgovara da svijest ima unutrašnju strukturu i da iz te strukture proizlaze zakoni i obrasci koje opažamo. Snovi su dobar primjer: i oni su u svijesti, a ipak imaju konzistentnu logiku i arhitekturu. Na isti način univerzum kao cjelina može biti izraz strukture univerzalne svijesti.
Praktične posljedice ovakvog shvatanja ogromne su. Ako je sve svijest, onda je sve sveto. Nema odvojenog prostora u kojem naše misli i emocije nemaju uticaj. Svaka misao i svaki osjećaj odjekuju u strukturi stvarnosti. Meditacija, introspekcija i zahvalnost nisu samo dodatne vježbe nego direktan dijalog sa osnovom univerzuma. Iscjeljenje kroz svijest prestaje biti alternativna ideja i postaje prirodna mogućnost. Ako je tijelo sadržaj svijesti, onda promjena svijesti može donijeti iscjeljenje. To objašnjava zašto molitva, energetski rad ili unutrašnji stav zahvalnosti imaju mjerljive posljedice.
Kultura i umjetnost odavno nas podsjećaju na ove uvide. Filmovi poput Matriksa, Početka, Međuzvjezdja ili Trumanovog šoua istražuju ideju da je svijest osnov stvarnosti. Književnici poput Borgesa, Hessea ili Philipa K. Dicka oblikovali su romane kao ogledala svijesti. Umjetnost u cjelini, bilo da je riječ o slikarstvu ili muzici, jeste izraz unutrašnje stvarnosti, manifestacija svijesti koja se ogleda u bojama i zvucima.
U zaključku možemo reći da postavljanje svijesti kao temelja univerzuma mijenja cijelu sliku života. Svijet više nije hladan mehanizam slučajnih događaja nego živo, svjesno putovanje unutar beskonačnog uma. Panpsihizam nas podsjeća da je svijest u svemu, idealizam nas uči da je sve unutar svijesti, a Kastrup nam pokazuje kako se ta vizija može logički utemeljiti. Istočne filozofije potvrđuju da je ova intuicija prisutna već hiljadama godina, dok savremena fizika i fenomenologija pokazuju da je nemoguće svijest izostaviti iz jednadžbe. Mistična iskustva otkrivaju dubinu te istine, a kultura i umjetnost nas uče kako je živjeti. To nije samo filozofska promjena nego revolucija bivanja. Ako prihvatimo da je svijest primarna, tada život postaje svet, a svaka misao, riječ i čin odjekuju u srcu univerzuma.
