Moj put
Rođen sam u Mostaru, gradu u kojem se sunce rado zadržava nad mirisnim beharom, gdje Neretva šapuće tajne dok se probija kroz kameno srce grada, a nebo gotovo svakog dana sja kao da blagosilja zemlju ispod sebe. U toj ljepoti i svjetlosti, međutim, postojalo je nešto što je meni uvijek nedostajalo – jedan tihi nemir, neko unutrašnje pitanje koje nije imalo odgovor u svakodnevici.
Već tamo negdje osamdesetih godina prošlog vijeka, dok sam još bio dijete, taj nemir se počeo pretvarati u potragu. U to vrijeme su na police počele stizati knjige Ahmeda Bosnića, pisane s dušom i mirisom Orijenta, pune priča o čudesnim mjestima, tajnim učenjima i duhovnim putevima. Uskoro su se pojavili i magazini koji su hranili glad za nepoznatim: Arka, Treće oko, Tajne, i naravno legendarna Galaksija. Svaki novi broj bio je kao svjetionik u moru svakodnevnog, običnog, racionalnog života.
Počeo sam da skupljam sve što se moglo naći. Gradske knjižare i biblioteke su mi bile kao svetilišta – mjesta u kojima sam nalazio tragove nečeg većeg. Svaku knjigu sam doživljavao kao živo biće koje mi ima nešto važno da kaže. Nisu to bile samo stranice – bile su to poruke, kodirani zapisi mudrosti, prozori ka svjetovima o kojima se nije govorilo naglas. Naručivao sam ih iz regije, sa svih strana gdje se nešto zanimljivo moglo pronaći. Sjećam se kako sam s posebnom radošću dočekao Raja Jogu od Ramacharaka, i monumentalna djela Bairda Spaldinga: Život i učenja majstora dalekog istoka. Bile su to knjige koje se nisu čitale samo očima, nego dušom. Svaka je nosila poruku, svaka je bila kao vrata ka nevidljivom svijetu.
U tom periodu sam također naišao na nekoliko knjiga koje su ostavile posebno dubok trag u meni: „Božanstvena medicina“ dr Petra J. Stankovića, „Medicina stanovanja“ autora Jacquesa La Maya i „Primalni krik“ Arthura Janova. Svaka na svoj način govorila je o unutrašnjem oslobođenju, o iscjeljenju ne samo kroz znanje, već kroz direktno iskustvo. Janovljeva knjiga „Primalni krik“ bila je za mene posebno potresna – jer je obećavala slobodu kroz vrisak iz najdublje suštine. Govorila je o čovjeku koji mora iz sebe izbaciti bol natalnih rana, potisnute traume, tihu tjeskobu koju nosimo još od najranijih dana. Ideja da se istina oslobađa kroz krik, a ne kroz misao, bila je za mene nešto potpuno novo – i u tom trenutku, vrlo istinito. Bilo je to kao da su se otvarala vrata prema dubljem razumijevanju psihe, tijela i duše kao jedne cjeline.
Knjiga „Božanstvena medicina“ otvorila mi je oči za ideju da je iscjeljenje moguće kada tijelo, um i duh djeluju skladno s univerzalnim zakonima. To nije bila klasična medicina – bila je to duhovna medicina, gdje su ljubav, misao, svjetlost i kontakt s prirodom glavni ljekovi. S druge strane, „Medicina stanovanja“ me uvela u duboko razumijevanje uticaja prostora – kako arhitektura, raspored namještaja, orijentacija kreveta i prisustvo prirodnih elemenata može drastično uticati na fizičko i duševno zdravlje. Te dvije knjige su mi pokazale da se duhovnost ne živi samo u tišini zatvorenih očiju, nego i u prostoru u kojem boraviš, krećeš se i dišeš.
Za svega nekoliko godina, moja mala zbirka prerasla je u pravu duhovnu biblioteku – više od 100 knjiga iz raznih pravaca: od taoističkih klasika, preko brojnih škola joge, pa do radiestezijskih priručnika koji su tih godina bili jako popularni. Bio je to period kada su ljudi uveliko pričali o visku, rašljama, zračenju – i sve je to bilo dio moje radoznalosti.
Moje knjige su stajale u jednom starom ormaru. S vremenom, kako su se redovi širili i police punile, vrata ormara su jednostavno popustila i slomila se. Moj otac je bio vrlo ljut. Nije mu bilo jasno zašto, nakon što nešto pročitam, moram odmah i da radim ono što piše. Za njega su knjige bile tu da se pročitaju i vrate na policu. Za mene, bile su poziv na iskustvo.
Sjećam se kako sam tih godina svakodnevno praktikovao Hatha jogu, i to po knjizi Jasmine Puljo – knjizi koja je u to vrijeme za mene bila kao sveštena mapa tijela i duha. Počeo sam i da meditiram, nespretno, ali iskreno. Tražio sam tišinu i smisao u svakom udisaju, u svakom mirnom sjedenju. Kasnije, među mnogim naslovima, naišao sam i na jednu posebno praktičnu knjigu o duhovnom ninjutsuu – knjigu koja me je potpuno obuzela jer je bila puna konkretnih meditacija, tehnika disanja i vježbi za unutrašnju snagu. Nije to bila priča o borbi, nego o tišini, o osluškivanju svijeta iznutra, kao pravi ninja koji poznaje tamu svoje duše da bi mogao živjeti u svjetlu.
Radeći ove vježbe neko vrijeme – posebno kombinaciju joge, meditacije i tehnika iz duhovnog ninjutsua – počele su da se dešavaju stvari koje tada nisam mogao lako objasniti, a još manje podijeliti s drugima. Jednog dana, dok sam sjedio ispod drveta i posmatrao svijet oko sebe, počeo sam da primjećujem nešto čudno, nešto drugačije – oko ljudi, drveća, pa čak i predmeta, pojavljivala se blaga svjetlost, kao sjenka od svjetla, magličasta i blago pulsirajuća. Bilo je to kao da stvari ne završavaju tamo gdje im je tijelo – već se nastavljaju u nekom drugom, suptilnijem sloju postojanja.
Isprva sam mislio da mi se oči umaraju ili da umišljam, ali to nije nestajalo. Naprotiv, postajalo je sve jasnije, sve izraženije. Počeo sam da viđam auru – energetski omotač oko bića i stvari, nešto što do tada nisam znao da može da se vidi. Nisam znao kako to tačno objasniti niti kome da se obratim. U početku sam to zadržavao za sebe, jer mi je i samom sve djelovalo neobično i neočekivano.
Ipak, jednog dana sam odlučio da ispričam svojim roditeljima šta vidim. Iskreno sam im rekao kako mi se čini da oko svega što posmatram postoji neka svjetlosna sjenka, tanana i prozirna. Njihova reakcija bila je puna brige i nerazumijevanja – pomislili su da je u pitanju neka psihološka smetnja i počeli su razmatrati mogućnost da se posavjetuju sa stručnjacima.
Međutim, sve to što sam prolazio nije imalo nikakve veze s bolešću. Nikada me nije zanimala nikakva tamna strana duhovnosti, niti bilo šta što bi moglo nauditi meni ili drugima. Sve što sam tražio bila je istina – dublje razumijevanje sebe, svijeta i nevidljivih tokova života. Želio sam da pronađem unutrašnji mir, odgovore, smisao. Za mene je duhovnost bila svjetlost, put prema jasnoći i razotkrivanju onog nevidljivog reda koji stoji iza svega.
Putujući tako duhovnom stazom, sa srcem koje je neprestano tragalo za odgovorima, dogodilo se jedno iskustvo koje je zauvijek promijenilo tok mog života. Bilo je to u vrijeme mature, kada smo sa razredom otišli na more, u Bašku Vodu. Te večeri, sjedili smo zajedno za večerom, smijali se, pričali, sve je bilo uobičajeno i bezbrižno. A onda, odjednom, bez ikakvog upozorenja, iznad moje glave pojavili su se bljeskovi bijele svjetlosti.
Ta svjetlost nije bila obična. Bila je toliko jaka, čista i prodorna, da se činilo kao da je osvijetlila cijeli svijet ispred mene. Sve oko mene je na trenutak nestalo – stolovi, glasovi, more, večernje nebo – i bio sam potpuno uronjen u bijelo, u nekoj vrsti svjetlosnog svijeta bez ivica, bez granica. Trajalo je možda samo djelić sekunde, ali osjećaj je bio kao da sam proveo vječnost u toj svjetlosti, kao da sam bio „prebačen“ u neku drugu dimenziju, pa vraćen nazad, zbunjen, potresen i istovremeno opčinjen.
Ovaj fenomen se ponavljao neko vrijeme. Ponekad neočekivano, u trenucima tišine ili običnog razmišljanja, pojavljivala se ta iznenadna eksplozija svjetlosti, kao poruka iz dubine svemira. Nisam imao hrabrosti da o tome govorim roditeljima – znao sam da to ne bi mogli razumjeti. Ali meni je bilo jasno jedno: ovo je bila prekretnica. U tom trenutku, s potpunom sigurnošću, znao sam da je moj životni put duhovan. Više nije bilo dileme, više nije bilo traganja u mraku – ja sam morao saznati šta je čovjek, zašto postojimo, šta se sve nalazi u nama i oko nas.
Od tog trenutka, u meni se počela buditi jedna nova sila – potreba da stvaram, da tragam i da pronalazim rješenja za ono što se činilo nerješivim. Počeo sam da se sve češće osamljujem u svojoj sobi, danima, prepuštajući se naletu unutrašnje inspiracije. Pisao sam svesku za sveskom, stranice su se punile same od sebe. Ideje su dolazile bez napora – kao da se nešto otvaralo iznutra, kao da svemir govori kroz tišinu, a ja zapisujem.
U jednom trenutku, osjetio sam i potrebu da pišem poeziju. Iz mene su počele da teku riječi – jednostavne, ali nabijene značenjem. Pisao sam o životu, o čovjeku, o unutrašnjim stanjima, o neizrecivom. Neke pjesme su bile poput molitvi, druge kao krik duše koja traži dom. Tako se u meni rodio još jedan put – put izražavanja kroz stih, kao način da ono nevidljivo dobije glas.
I od tada do danas, hodam tim putem. Duhovnost je postala moj saputnik, moj tihi saveznik, nevidljiva sila koja me vodi, ispituje i oblikuje. Bilo je dana kada se činilo da sve razumijem, kada su se vrata otvarala jedna za drugim, kada je sve imalo smisla i svaka misao imala svoje mjesto u većoj slagalici postojanja. Ali bilo je i onih drugih dana – kada sam sumnjao, posrtao, gubio orijentaciju i pitao se ima li sve to smisla.
Nailazio sam i na stranputice, lutao kroz sisteme koji nisu odgovarali mom srcu, tražio odgovore tamo gdje ih nije bilo, i prolazio kroz periode kada se činilo da se ništa ne dešava. Ali sada znam – i ti trenuci su dio puta. I pad i uspon, i tišina i ekstaza – sve je to dio jednog većeg učenja, procesa unutrašnjeg sazrijevanja i ponovnog rađanja. U duhovnosti ne postoji linija od tačke A do tačke B. Put nije dug – on je beskrajan.
Mi nismo ovdje samo trenutno – mi smo oduvijek na tom putu, samo zaboravljamo. I ne znamo kuda vodi, jer put nije tu da bi nas doveo negdje spolja, već da bi nas vratio nama samima. I upravo u toj nepoznatosti leži čar – jer ako nije nepoznato, onda to više nije život. A život i svijest su jedino što zaista jeste.
I tako hodam, svjestan da ništa nije konačno, i da u svakom dahu može postojati novi početak.
Putem duha
