1. Košnica u kojoj gotovo niko nije onakav kakvim se predstavlja
Početkom osamnaestog stoljeća Bernard Mandeville napravio je nešto što je i danas neugodno: uzeo je društvo koje se ponosi svojim moralom i upitao šta bi se dogodilo kada bi njegovi stanovnici zaista počeli živjeti prema moralnim idealima koje javno zagovaraju. Rezultat nije bila utopija. Bila je to košnica koja je izgubila veliki dio svog sjaja, trgovine, raskoši i moći. Prvobitna satirična pjesma The Grumbling Hive: Or, Knaves Turn’d Honest objavljena je 1705, a 1714. Mandeville ju je ugradio u znatno šire djelo The Fable of the Bees: Or, Private Vices, Publick Benefits. Prošireno izdanje iz 1723. izazvalo je posebno snažnu kontroverzu, a drugi dio Basne pojavio se 1729. godine.
Mandevilleova košnica je bogata, moćna i puna aktivnosti. U njoj postoje trgovina, zanati, nauke, vojska, zakoni, luksuz i ogromna podjela rada. Ali njene pčele nisu moralni uzori. Među njima ima pohlepe, taštine, prevare, zavisti, želje za statusom i licemjerja. Ljudi – odnosno pčele – žale se na pokvarenost svijeta dok istovremeno učestvuju u mehanizmu koji taj svijet održava. Mandeville zatim pravi veliki obrat: njihove žalbe bivaju uslišene. Pčele postaju poštene. Prevara nestaje. Raskoš se smanjuje. Ljudi više ne žele toliko stvari kojima bi pokazivali položaj. Brojni poslovi koji su zavisili od njihovih ranijih želja postaju nepotrebni. Velika košnica postaje jednostavnija. U završnoj pouci pjesme Mandeville izričito povezuje veličinu i raskoš društva sa strastima poput luksuza i ponosa, ali istovremeno govori o njihovom ograničavanju pravdom. Dakle, njegova provokacija nije banalna poruka da je svaki porok dobar; ona govori o društvenom korištenju strasti koje moralno osuđujemo.
U toj maloj priči nalazi se eksplozivno pitanje: šta ako se ono što je moralno poželjno za pojedinca ne poklapa uvijek s onim što proizvodi ekonomsku aktivnost u društvu? Zamislimo bogataša koji želi impresionirati okolinu i zato gradi ogromnu kuću. Njegov motiv može biti taština. Međutim, arhitekt dobija posao. Zidari dobijaju posao. Stolari, kovači, proizvođači stakla, kamena i namještaja dobijaju posao. Umjetnik prodaje sliku. Vrtlar uređuje vrt. Trgovci prevoze materijal. Čovjek koji je pokrenuo čitav lanac možda ni trenutka nije razmišljao o njihovoj dobrobiti. Želio je kuću koja će pokazati njegov položaj. Privatni motiv i javna posljedica nisu ista stvar.
Tu se nalazi prava snaga izraza „privatni poroci, javne koristi“. Mandeville nas prisiljava da razdvojimo moralnu procjenu namjere od analize posljedice. Čovjek može imati plemenitu namjeru i proizvesti loš rezultat. Može imati sebičnu namjeru i proizvesti nešto što koristi drugima. Ako te dvije stvari automatski poistovjetimo, veliki dio društvenog života ostat će nam nevidljiv.
Ali Mandeville ide još dalje. Njega ne zanima samo šta čovjek radi. Zanima ga zašto to radi i koliko dobro čovjek uopće poznaje vlastite motive.
2. Mandevilleova opasnija ideja: možda sebi nismo potpuno poznati
Mandeville je rođen 1670. u Rotterdamu, studirao je filozofiju i medicinu u Leidenu i potom se nastanio u Engleskoj. Njegovo najpoznatije djelo postalo je jedan od velikih skandala moralne filozofije osamnaestog stoljeća. Nakon proširenog izdanja iz 1723, Basna o pčelama bila je javno napadana kao djelo koje podriva moral; Mandeville je potom objavio odbranu knjige.
Zašto je izazivao takav bijes? Nije bilo naročito novo reći da su ljudi pohlepni, sujetni ili licemjerni. Moralisti su to govorili stoljećima. Mnogo je neugodnija Mandevilleova tvrdnja da se iste strasti mogu nalaziti i ispod ponašanja koje nazivamo vrlinom. Čovjek može činiti dobro, a da njegovi motivi nisu onoliko čisti koliko želi vjerovati. Može pomoći drugome i uživati u zahvalnosti. Može pokazati hrabrost i istovremeno se bojati sramote koju bi donijelo povlačenje. Može biti velikodušan i uživati u vlastitoj slici velikodušnog čovjeka. Može prezirati luksuz i postati ponosan upravo na svoju skromnost.
Ovdje počinje psihološka dubina Basne. Ego ne mora govoriti: „Želim više novca od svih.“ Može govoriti: „Ja nisam poput tih ljudi kojima je novac važan.“ U oba slučaja čovjek sebe postavlja u odnos prema drugima. Predmet se promijenio, ali poređenje može ostati. Jedan čovjek želi biti iznad drugih bogatstvom. Drugi može željeti biti iznad njih moralnošću. Treći znanjem. Četvrti jednostavnošću. Peti vlastitom navodnom ravnodušnošću prema statusu.
To ne znači da su svi oblici skromnosti ili velikodušnosti lažni. Mandevilleovo pitanje je suptilnije: možemo li biti sigurni da vlastiti motiv poznajemo samo zato što smo sebi dali lijepo objašnjenje?
Čovjek je izuzetno sposoban stvarati priče o sebi. „Ja sam takav čovjek.“ „Meni nije stalo do priznanja.“ „Ja uvijek govorim istinu.“ „Ja pomažem zato što sam dobar.“ Takve rečenice mogu biti djelimično tačne. Ali čim postanu identitet, nastaje još jedan problem. Počinjemo štititi sliku o sebi. Čovjeku tada nije teško samo priznati da je napravio pogrešnu stvar. Teško mu je priznati nešto što ugrožava njegovu priču o tome ko je.
Mandeville je zato mnogo zanimljiviji kao istraživač samoprevare nego kao karikaturalni zagovornik sebičnosti. On pita koliko se iza društveno prihvatljivih riječi nalaze strasti koje ne želimo priznati. To pitanje neće nestati čak ni ako odbacimo njegovu najradikalniju interpretaciju ljudske prirode.
3. Self-love i self-liking – dvije različite ljubavi prema sebi
Jedan od najvažnijih elemenata Mandevilleove zrelije psihologije često se izgubi kada se njegovo djelo svede na riječ „sebičnost“. U prvom dijelu Basne veoma snažno naglašava self-love, ali u drugom dijelu razvija razlikovanje između self-love i self-liking. Savremena stručna literatura upravo tu razliku smatra važnom za razumijevanje razvoja njegove misli.
Self-love možemo približno razumjeti kao usmjerenost prema vlastitom očuvanju, sigurnosti i interesu. Glad me navodi da tražim hranu. Opasnost me navodi da se zaštitim. Želim uslove koji meni i onima do kojih mi je stalo omogućavaju sigurniji život. To je jedan nivo odnosa prema sebi.
Self-liking je nešto drugo. Mandeville ga povezuje s našom sklonošću da sebe visoko vrednujemo i s potrebom da to pozitivno mišljenje bude potvrđeno od drugih. Prema njegovoj zrelijoj analizi, upravo tu treba tražiti korijen velikog dijela naše osjetljivosti na reputaciju, pohvalu, sram i društveni položaj. Čovjeku nije dovoljno samo postojati. Želi imati određenu vrijednost u vlastitim i tuđim očima.
Razlika je ogromna. Čovjek može imati dovoljno hrane, siguran dom i fizičku zaštitu, a ipak biti duboko nezadovoljan jer smatra da nije dovoljno cijenjen. Biološka potreba može biti zadovoljena, dok društvena potreba za potvrdom ostaje otvorena.
Zamislimo čovjeka koji posjeduje sat. Ako želi samo znati vrijeme, relativno je lako zadovoljiti njegovu potrebu. Ali ako sat treba pokazati nešto o njegovom položaju, ne postoji ista prirodna granica. Uvijek može postojati skuplji sat. Ako njegov model postane toliko rasprostranjen da više ne označava posebnost, može poželjeti drugi. Isto se može dogoditi s kućom, automobilom, odjećom, titulom, društvenom pozicijom, brojem pratitelja ili čak znanjem.
Tu se nalazi jedno od najvažnijih mjesta na kojem Mandeville prelazi iz osamnaestog stoljeća direktno u naš svijet. Fizička potreba često ima tačku zasićenja. Status je nema na isti način.
Ako sam gladan, mogu se najesti. Ako sam žedan, mogu se napiti. Ali koliko priznanja je dovoljno? Deset ljudi koji mi se dive? Hiljadu? Milion? Ako je moja vrijednost relativna, uvijek postoji nova grupa prema kojoj se mogu mjeriti. Čovjek može imati više nego što je ikada zamišljao, a ipak se osjećati kao da ima premalo ako je promijenio grupu s kojom se uspoređuje.
Mandeville time dodiruje jednu od velikih sila civilizacije: ljudsku potrebu da bude priznata. Ta potreba može proizvesti ogromnu količinu rada. Čovjek može godinama učiti da bi stekao položaj. Može usavršavati zanat jer želi biti najbolji. Može graditi, trgovati, stvarati, izmišljati i riskirati. Društvo dobija rezultate njegove ambicije čak i ako njen najdublji motiv nije javno dobro.
Ali ista sila može čovjeka zarobiti u beskonačno dokazivanje.
To je dvostruka priroda Mandevilleove košnice.
Ono što pokreće civilizaciju ne mora nužno donositi mir pojedincu.
4. Kako društvo od ponosa pravi moral
U ranijoj fazi svoje teorije Mandeville nudi izrazito provokativno objašnjenje nastanka moralne vrline. U tekstu An Enquiry into the Origin of Moral Virtue, uključenom u Basnu, govori o ulozi „vještih političara“ koji koriste ljudski ponos i sram kako bi podstakli ponašanje korisno zajednici. Moderna istraživanja upozoravaju da se njegova kasnija teorija društvenog razvoja ne treba svesti samo na tu jednostavnu sliku, ali u ranom prikazu mehanizam je jasan: društvo uči čovjeka da određena samosavladavanja smatra plemenitim, a popuštanje određenim strastima sramotnim.
To je izuzetna ideja. Umjesto da pokušava uništiti čovjekov ponos, društvo ga može upotrijebiti.
Zamislimo mladog čovjeka koji se boji opasnosti. Strah je stvaran. Ali kultura kojoj pripada veliča hrabrost, dok kukavičluk donosi sram. Sada u njemu djeluju dvije sile. Jedna govori: povuci se i sačuvaj sebe. Druga govori: šta će drugi misliti o meni ako pobjegnem? Čovjek može savladati prvi impuls upravo zahvaljujući drugom. Spolja vidimo hrabrost. Ispod nje možda se nalazi ponos.
Slično se može dogoditi s velikodušnošću. Ako zajednica velikodušnog čovjeka poštuje, a škrticu prezire, želja za ugledom može postati saveznik ponašanja koje koristi drugima. Čovjek daje nešto svoje. Društvo dobija velikodušan čin. On dobija pohvalu. Privatna strast je preusmjerena u društveno poželjno ponašanje.
Tu Mandeville ruši jednostavnu suprotnost između ega i društva. Ego ne mora uvijek biti neprijatelj društvenog poretka. Društvo ga može pripitomiti tako što će mu ponuditi nagradu koju snažno želi: priznanje.
Ali tada nastaje uznemirujuće pitanje: ako činimo dobro zato što želimo biti smatrani dobrima, jesmo li zaista dobri?
Mandevilleov strogi kriterij vrline čini to pitanje posebno oštrim. U njegovom okviru istinska vrlina zahtijeva odricanje od privatne koristi radi dobra drugih ili racionalnog moralnog načela. Upravo zbog takve stroge definicije mnoge stvari koje svakodnevno nazivamo vrlinama kod njega postaju sumnjive. Ako sam velikodušan zbog pohvale, moja velikodušnost je korisna, ali motiv nije čist. Ako sam hrabar zbog straha od sramote, postupak može biti herojski, ali njegova psihološka anatomija izgleda drugačije.
Međutim, ovdje se mora postaviti pitanje koje ćemo pratiti kroz čitav tekst: mora li dobar čin imati potpuno čist motiv da bi bio stvarno dobar?
Ako čovjek daje novac siromašnom zato što želi pomoći i zato što se poslije toga osjeća dobro, da li osjećaj zadovoljstva poništava njegovu brigu? Ako umjetnik stvara jer voli stvaranje i zato što želi priznanje, da li želja za priznanjem poništava umjetnost? Ako čovjek radi za svoju porodicu iz ljubavi, ali istovremeno osjeća ponos što je sposoban brinuti o njoj, moramo li jedan motiv proglasiti stvarnim, a drugi lažnim?
Možda je problem upravo u našoj želji da ljudski motiv bude čist i jednostavan.
Čovjek može djelovati iz nekoliko razloga istovremeno.
Mandevilleova najveća vrijednost možda zato nije dokazivanje da je svaka vrlina prerušeni porok. Njegova vrijednost je mnogo neugodnija: on nas tjera da pogledamo koliko različitih stvari može živjeti ispod jednog postupka.
5. Luksuz i pitanje koje nema jednostavnu granicu: koliko je dovoljno?
Mandevilleova analiza luksuza vodi nas još dublje u problem želje. U jednoj od svojih primjedbi on razmatra koliko je teško uopće povući jasnu granicu između nužnog i luksuznog. Ako luksuz definiramo kao sve što nije neposredno potrebno za golo održavanje života, gotovo čitava civilizacija postaje luksuz. Ali čim ublažimo kriterij, javlja se problem: gdje ćemo stati?
Čovjeku je potreban zaklon. Je li kuća od četrdeset kvadratnih metara potreba, a od sto luksuz? Za porodicu od koliko članova? U kojoj klimi? Čovjeku je potrebna odjeća. Koliko komada? Kakvog kvaliteta? Je li umjetnost luksuz? Muzika? Knjiga? Putovanje? Ugodna stolica? Začin koji hrani ne čini nutritivno vrednijim, ali čini jelo ukusnijim? Gdje prestaje potreba, a počinje luksuz?
Čim postavimo ta pitanja ozbiljno, jednostavna moralna podjela počinje se raspadati. Civilizacija velikim dijelom upravo znači da čovjek ne živi samo na nivou minimuma potrebnog za preživljavanje. Ukrašavamo prostor. Pravimo muziku. Izmišljamo recepte. Biramo tkanine. Sadimo cvijeće koje ne jedemo. Putujemo da vidimo mjesta koja ne moramo vidjeti. Slikamo. Pišemo poeziju. Gradimo građevine mnogo ljepše nego što je potrebno da nas zaštite od kiše.
Ako sve to nazovemo poročnim luksuzom, osudili smo gotovo čitavu kulturu.
Ali ako svaki luksuz proglasimo bezazlenim, gubimo sposobnost da pitamo kada želja postaje rasipanje, opsesija ili sredstvo društvenog dokazivanja.
Upravo zato je Mandevilleovo pitanje toliko snažno. On nam ne dopušta lako moralno rješenje.
Jer luksuz ima još jednu posljedicu: stvara rad.
Bogata osoba želi raskošnu tkaninu. Da bi je dobila, neko uzgaja sirovinu, neko je obrađuje, neko boji, neko tka, neko dizajnira, neko šije, neko prevozi, neko prodaje. Kupac možda želi pokazati status. Ali oko njegove taštine nastaje mreža rada, znanja i specijalizacije.
Mandevilleov svijet zato počinje izgledati paradoksalno: upravo ono što moralista želi odstraniti iz čovjeka može biti povezano s djelatnostima koje moralista želi sačuvati u društvu.
Ako uklonimo taštinu, hoće li nestati dio luksuza?
Ako nestane luksuz, hoće li nestati dio potražnje?
Ako nestane potražnja, šta se događa s ljudima koji od nje žive?
To još uvijek ne dokazuje da je taština dobra.
Dokazuje nešto mnogo zanimljivije: društvo može zavisiti od motiva koje istovremeno moralno osuđuje.
I tu tek počinje prava Basna o pčelama.
6. Privatni porok nije isto što i javno zlo
Najveća greška u čitanju Mandevillea nastaje kada se njegova formula „privatni poroci, javne koristi“ pretvori u tvrdnju da je svaki porok koristan društvu. Kada bi to bila njegova ozbiljna teza, bilo bi je veoma lako odbaciti. Ubistvo, nasilje, krađa, prevara ili uništavanje povjerenja mogu razoriti upravo one odnose bez kojih složeno društvo teško funkcionira. Mandevilleova provokacija je zanimljivija zato što nas tjera da odvojimo moralnu prirodu motiva od društvenih posljedica djelovanja. Čovjek koji želi zaraditi milion može otvoriti kompaniju i zaposliti stotinu ljudi. Njegov cilj možda nije osigurati egzistenciju tim porodicama. Želi vlastito bogatstvo. Ipak, privatni interes proizvodi posljedice koje nadilaze njegovu namjeru. Čovjek koji kupuje raskošnu sliku možda to čini jer želi impresionirati goste. Umjetniku je njegov motiv možda potpuno nevažan; on od prodaje živi i nastavlja stvarati. Bogata žena naručuje izuzetno složenu haljinu jer želi biti primijećena na društvenom događaju. Njena taština održava vještinu krojača koji možda iskreno voli svoj zanat. Ni u jednom od tih primjera ne moramo proglasiti taštinu vrlinom da bismo priznali ekonomsku posljedicu koju je proizvela. Upravo tu se Mandeville odvaja od jednostavnog moraliziranja. On ne pita samo: „Kakav je ovaj čovjek?“ Pita i: „Šta njegovo djelovanje pokreće izvan njega?“ To je korak prema razumijevanju društva kao sistema u kojem rezultat cjeline ne mora biti jednak namjeri bilo kojeg pojedinačnog učesnika. Hiljade ljudi mogu slijediti svoje male ciljeve, a iz njihovih međusobnih odnosa nastaje nešto što niko pojedinačno nije planirao. Trgovac želi prodati. Kupac želi proizvod. Brodar želi zaraditi prijevozom. Radnik želi platu. Investitor želi povrat kapitala. Nijedan od njih ne mora imati kao cilj „stvaranje složene ekonomije“, ali upravo to zajedno rade. Mandeville je jedan od važnih ranih mislilaca ovog problema nenamjeravanih društvenih posljedica, iako bi bilo pogrešno jednostavno ga pretvoriti u Adama Smitha prije Adama Smitha. Njihove moralne psihologije značajno se razlikuju. Ipak, kod Mandevillea se jasno pojavljuje ideja da društveni red i prosperitet ne moraju nastajati samo iz ljudi koji svjesno žele opće dobro. To je mnogo radikalnija tvrdnja nego što danas izgleda, jer udara u intuitivnu pretpostavku da dobar društveni rezultat mora poticati od dobrih namjera. Međutim, ista logika djeluje i u suprotnom smjeru. Dobra namjera ne garantira dobru posljedicu. Čovjek može iz sažaljenja učiniti nešto što drugome dugoročno šteti. Politička mjera može biti donesena radi zaštite jedne grupe, a proizvesti neočekivane posljedice za drugu. Kompanija može proizvesti koristan proizvod i istovremeno stvarati troškove koje ne plaća ona nego okolina. Mandeville nas, možda protiv naše želje za jednostavnim moralnim svijetom, tjera da istovremeno držimo dvije analize: analizu motiva i analizu posljedica. One se mogu poklopiti. Ali ne moraju.
7. Podjela rada – civilizacija kao mreža nepoznatih ljudi
Jedna od najfascinantnijih stvari u razvijenom društvu jeste koliko svakodnevno zavisimo od ljudi koje nikada nećemo upoznati. Pogledajmo predmet toliko običan da ga gotovo ne primjećujemo: šoljicu kafe. Da bi se ona pojavila pred nama, neko je morao uzgojiti biljku kafe. Neko je ubrao plodove. Neko ih je obradio i osušio. Neko je proizveo vreće ili drugu ambalažu. Neko je robu prevezao do luke. Neko je napravio kamion kojim je prevezena. Kamion je sastavljen od metala, plastike, stakla, gume i elektronike koje su proizveli potpuno drugi ljudi. Brod koji prevozi kafu rezultat je rada hiljada ljudi i industrija. Luka zahtijeva infrastrukturu. Pržionica zahtijeva mašine. Prodavnica zahtijeva električnu energiju, logistiku, računovodstvo i informacijske sisteme. Sama šoljica ima vlastiti proizvodni lanac. Aparat za kafu drugi. Voda treći. Kada podignemo šoljicu sa stola, u ruci držimo rezultat saradnje ogromnog broja nepoznatih ljudi. Gotovo niko od njih nije radio zato što je želio da upravo mi jednog jutra popijemo kafu. Svako je slijedio mnogo neposredniji cilj. Jedan želi platu. Drugi profit. Treći sigurnost porodice. Četvrti profesionalni uspjeh. Peti voli svoj zanat. Šesti samo želi završiti smjenu. Rezultat njihove aktivnosti mnogo je veći od njihovih pojedinačnih namjera. Mandevilleovo razmišljanje o podjeli rada naročito se razvija u drugom dijelu Basne, gdje civilizacijski napredak ne prikazuje kao djelo jednog izumitelja ili jednog mudrog planera, nego kao postepeni proces u kojem se vještine, iskustvo i specijalizacija akumuliraju kroz vrijeme. To je važan pomak i u odnosu na njegovu raniju sliku „vještih političara“: složene društvene institucije ne moraju biti jednostavno izmišljene odjednom; mogu se razvijati kroz mnoge generacije ljudske interakcije. Mandeville tu dodiruje nešto duboko o civilizaciji. Nijedan pojedinac ne zna napraviti čitav grad. Čak ni najobrazovaniji čovjek ne zna sam proizvesti sve što koristi tokom jednog običnog dana. Ne zna napraviti procesor svog telefona, rafinirati gorivo, proizvesti antibiotik, izgraditi električnu mrežu, uzgojiti svu hranu, napraviti vodovod, izraditi svaki komad odjeće i konstruirati automobil. Što je društvo razvijenije, pojedinac može biti sposobniji u svojoj uskoj oblasti, ali istovremeno postaje zavisniji od ogromne mreže drugih specijaliziranih ljudi. Civilizacija nas čini moćnijim upravo zato što nas čini međuzavisnijim. To dodatno komplicira moralnu sliku košnice. Čovjek koji kupuje predmet možda ne zna ko ga je napravio. Proizvođač ne zna ko će ga koristiti. Njihova saradnja ne zahtijeva prijateljstvo. Ne zahtijeva čak ni međusobno poznavanje. Potrebni su određeni sistemi povjerenja, pravila, novca, ugovora i razmjene. Privatni interes može postati jedan od mehanizama koordinacije među strancima. Ali „može“ je važna riječ. Iz toga ne slijedi da vlastiti interes automatski proizvodi dobro. Ako je prevara isplativija od poštenja i ne postoje institucije koje je ograničavaju, privatni interes može proizvoditi prevaru. Ako proizvođač može prebaciti trošak zagađenja na druge, njegov racionalni privatni interes može se sukobiti s javnim interesom. Ako monopol može povećati profit uništavanjem konkurencije, vlastiti interes više ne proizvodi onu vrstu konkurencije od koje kupac ima korist. Zbog toga pravo pitanje nije da li je sebični interes „dobar“ ili „loš“. Pravo pitanje glasi: kakav sistem pretvara određene privatne interese u društveno korisne rezultate, a kakav sistem dopušta da isti interesi proizvode društvenu štetu? Mandeville nas dovodi do vrata tog pitanja, čak i kada nam ne daje savremeni odgovor na njega.
8. Zašto je Adam Smith odbio Mandevilleov zaključak
Mandeville i Adam Smith često se stavljaju u istu priču: Mandeville kaže da privatni poroci proizvode javne koristi, a Smith kasnije govori o vlastitom interesu i tržištu. Iz toga se ponekad napravi jednostavna linija kao da je Smith samo pristojnije formulirao Mandevilleovu ideju. To je pogrešno. Smith je Mandevillea poznavao i ozbiljno ga kritikovao. U Teoriji moralnih osjećanja njegov sistem opisuje kao „licentious“, odnosno kao sistem koji briše razliku između poroka i legitimnih ljudskih želja. Suština Smithove kritike jeste da Mandeville preširoko koristi riječ porok. Ako čovjek želi pristojnu kuću, dobru odjeću, sigurnost i poboljšanje vlastitog položaja, za Smitha to ne mora biti porok. Umjerena briga o vlastitim interesima normalan je dio ljudskog života. Problem nije svaka želja za vlastitim dobrom nego njena mjera, način i odnos prema drugima. Tu razlika postaje ogromna. Mandeville prvo postavlja veoma visok kriterij za vrlinu, veliki dio samointeresnog ponašanja proglašava poročnim, a zatim pokazuje koliko društvo duguje tim „porocima“. Smith odgovara da je sama početna klasifikacija pretjerana. Čovjek koji radi da bi poboljšao život svoje porodice nije zbog toga moralno pokvaren. Ali Smith ide još dalje. Njegova moralna psihologija ne svodi čovjeka na vlastiti interes. Teorija moralnih osjećanja počinje opažanjem da čovjek, koliko god ga smatrali sebičnim, očigledno posjeduje principe zbog kojih ga zanima sreća i nesreća drugih. Smithov pojam simpatije ne znači samo sažaljenje; radi se o našoj sposobnosti da imaginativno uđemo u situaciju drugoga i da svoje i tuđe osjećaje prosuđujemo kroz društvenu perspektivu. Iz toga razvija poznatu figuru „nepristrasnog posmatrača“: zamišljenu perspektivu iz koje pokušavamo procijeniti vlastito ponašanje manje pristrasno nego iz neposredne tačke vlastite želje. Ovo je presudno jer Smith razlikuje želju da budemo pohvaljeni od želje da budemo dostojni pohvale. Čovjek može prevariti javnost i dobiti priznanje, a ipak znati da ga nije zaslužio. Ako je tako, ljudska moralna motivacija ne može se potpuno svesti na vanjsku reputaciju. Smith time ne uništava Mandevilleovo pitanje. On ga produbljuje. Mandeville nas upozorava da iza vrline može stajati želja za priznanjem. Smith odgovara: da, ali čovjek može željeti i nešto više od aplauza – može željeti biti osoba koja priznanje stvarno zaslužuje. Razlika između izgleda i stvarnosti tako se vraća unutar samog čovjeka. Upravo zbog toga je pogrešno poznatu Smithovu ideju vlastitog interesa iz Bogatstva naroda čitati kao tvrdnju da je sebičnost dovoljna za čitav društveni život. Kada Smith govori da večeru ne očekujemo od dobrohotnosti mesara, pivara ili pekara nego od njihovog interesa, opisuje važan mehanizam tržišne razmjene. Pekar ne mora voljeti svakog kupca. Kupac ne mora osjećati moralnu obavezu prema pekaru. Jedan želi novac, drugi hljeb i mogu dobrovoljno razmijeniti ono što imaju. Ali ta razmjena već pretpostavlja svijet u kojem novac ima značenje, ugovori imaju neku težinu, nasilje je ograničeno i postoji dovoljan nivo povjerenja da kupac ne očekuje otrov u hljebu, a pekar lažni novac. Tržište nije prostor izvan društvenog morala i institucija. Ono zavisi od njih.
9. Može li postojati potpuno nesebičan čin?
Ovdje dolazimo do pitanja koje Mandevilleovo djelo neprestano otvara: može li čovjek učiniti nešto što je potpuno nesebično? Zamislimo prolaznika koji ugleda dijete kako pada u rijeku. Nema publike. Nema kamera. Ne zna ko je dijete. Skače u vodu i rizikuje vlastiti život da bi ga spasio. Intuitivno bismo rekli da je to nesebičan čin. Ali radikalni psihološki egoizam može nastaviti postavljati pitanja. Možda čovjek nije mogao podnijeti prizor djeteta koje se utapa. Možda bi osjećao nepodnošljivu krivicu da ništa nije učinio. Možda je spašavanjem drugoga uklonio vlastitu psihološku patnju. Ako prihvatimo takvo objašnjenje, čin ponovo možemo proglasiti sebičnim. Ali sada nastaje metodološki problem. Šta bi čovjek uopće morao učiniti da pokaže da nije motiviran vlastitim interesom? Ako zadrži novac, sebičan je. Ako ga pokloni i osjeća zadovoljstvo, reći ćemo da je kupio vlastito zadovoljstvo. Ako ga pokloni anonimno, reći ćemo da sam sebi daje moralno priznanje. Ako spasi čovjeka i pogine, možemo reći da je u trenutku odluke slijedio unutrašnji poriv koji mu je bio psihološki važniji od života. Ako svako moguće ponašanje možemo naknadno prevesti u sebičnost, teorija postaje neobično otporna na svaki dokaz protiv sebe. To ne znači da je egoistički motiv rijedak. Znači da moramo razlikovati činjenicu da čin proizvodi zadovoljstvo od tvrdnje da je želja za tim zadovoljstvom bila njegov jedini ili glavni uzrok. Majka može biti sretna zato što je njeno dijete sretno. Iz toga ne slijedi da je dijete samo instrument za proizvodnju majčine sreće. Prijatelj može osjetiti zadovoljstvo nakon što je pomogao prijatelju, ali zadovoljstvo može biti posljedica činjenice da mu je stvarno stalo do drugoga. Ljudska motivacija može biti višeslojna. Upravo zato Mandevillea nije najbolje čitati kao čovjeka koji nam je jednom zauvijek dokazao da je svaka vrlina sebičnost. Mnogo je zanimljiviji kada ga čitamo kao čovjeka koji je postavio sumnju tamo gdje smo ranije imali preveliku sigurnost. Možda zaista pomažem zato što mi je stalo. Ali možda želim i zahvalnost. Možda govorim istinu zato što smatram da je istina važna. Ali možda sam i ponosan što sebe smatram principijelnim čovjekom. Možda stvaram jer me stvaranje ispunjava. Ali možda želim i da drugi vide koliko sam dobar. Ništa od toga ne mora poništiti ostalo. Čovjek može istovremeno voljeti, željeti, davati, uzimati, biti ponosan i biti sposoban za stvarnu brigu o drugome. Problem nastaje tek kada jednu lijepu priču o sebi proglasimo cijelom istinom.
10. Ego može preživjeti čak i odricanje od ega
Tu dolazimo do možda najneugodnije primjene Mandevilleove psihologije. Ako čovjek prepozna da je statusom pokušavao potvrditi vlastitu vrijednost, može odlučiti da se odrekne statusa. Prodaje skupi automobil. Počinje živjeti jednostavnije. Više ne želi impresionirati druge materijalnim stvarima. Čini se da je izašao iz igre. Ali šta ako sada počne osjećati superiornost upravo zato što je izašao iz nje? „Drugi su robovi materijalizma. Ja nisam.“ Predmet ponosa promijenio se. Struktura možda nije. Čovjek može biti tašt zbog bogatstva, ali može biti tašt i zbog skromnosti. Može biti ponosan na znanje, ali i na tvrdnju da mu intelektualni status ništa ne znači. Može graditi identitet na uspjehu, a zatim novi identitet na tome da je „iznad uspjeha“. Može govoriti da ne traži tuđe odobravanje i potajno uživati u tome što ga drugi smatraju čovjekom kojem odobravanje nije potrebno. Čak i samospoznaja može postati status. „Ja vidim svoj ego, dok ga drugi ne vide.“ Tada je ego pronašao način da se hrani vlastitim razotkrivanjem. Ovo nije dokaz da je svako odricanje lažno niti da je unutrašnja promjena nemoguća. To bi ponovo bila teorija koja unaprijed poništava svaki mogući dokaz protiv sebe. Ali Mandevilleovo pitanje ovdje postaje izuzetno korisno: da li se struktura zaista promijenila ili smo samo zamijenili predmet oko kojeg gradimo identitet? Isto pitanje može se postaviti u umjetnosti, politici, obrazovanju, moralu, ekologiji, duhovnosti i svakodnevnom životu. Čovjek može od svega napraviti sredstvo kojim sebi i drugima dokazuje ko je. Upravo zato jedno jednostavno pitanje može biti snažnije od pokušaja da sebe proglasimo nesebičnim: bih li ovo i dalje želio, radio ili smatrao važnim kada niko nikada ne bi saznao za to? Odgovor ne mora biti „da“ da bi želja bila pogrešna. Mi smo društvena bića i prirodno nam je da želimo dijeliti, komunicirati i biti priznati. Ali pitanje razotkriva koliko našeg motiva pripada samoj stvari, a koliko pogledu drugih. Bih li stvarao kada niko ne bi vidio moje djelo? Bih li želio isti automobil kada niko ne bi znao koju marku vozim? Bih li dao isti poklon kada primalac nikada ne bi saznao ko ga je dao? Bih li branio isto mišljenje kada zbog njega ne bih dobio priznanje svoje grupe? Bih li želio biti „duhovan“ kada mi to ne bi davalo nikakav identitet? Tu Basna o pčelama izlazi iz historije ekonomskih ideja i ulazi u mnogo intimniji prostor. Mandeville više nije samo čovjek koji pita šta pokreće tržište. Njegovo pitanje postaje: koliko onoga što nazivamo sobom postoji u ogledalu drugih ljudi? A kada jednom postavimo to pitanje, spremni smo za još veći korak – prema svijetu u kojem je to ogledalo postalo ekran koji nosimo u džepu i gledamo desetine ili stotine puta dnevno.
11. Nova košnica – kada tržište više ne zadovoljava samo želje nego ih i proizvodi
Mandeville nije mogao zamisliti savremeno potrošačko društvo, globalne brendove, televizijsko oglašavanje, internet, algoritme ni telefon preko kojeg čovjek u nekoliko sekundi može vidjeti proizvod, poželjeti ga, kupiti i zatim pokazati drugima da ga posjeduje. Zato mu ne treba pripisivati teoriju svijeta koji nije poznavao. Ali pitanje koje je postavio postalo je u našem vremenu još važnije: ako veliki dio ekonomske aktivnosti zavisi od želja koje prelaze granicu osnovnih potreba, šta se događa kada nastane čitava industrija sposobna istraživati, oblikovati i stimulirati upravo te želje? U jednostavnoj razmjeni proizvođač vidi da ljudi nešto žele i pokušava im to ponuditi. Ali savremeno tržište može raditi mnogo više. Može istraživati šta privlači pažnju, koje boje, riječi, slike i društveni simboli povećavaju vjerovatnoću kupovine, kojim grupama pripadamo, s kim se uspoređujemo i kakvu sliku sebe želimo izgraditi. Predmet tada više nije samo predmet. Automobil može biti prijevoz, ali može postati simbol uspjeha. Odjeća može štititi tijelo, ali može postati pripadanje. Parfem može imati ugodan miris, ali reklama ga može povezati sa seksualnom privlačnošću, elegancijom ili moći. Putovanje može biti iskustvo, ali može postati dokaz zanimljivog života. Telefon može biti komunikacijski uređaj, ali može postati znak tehnološke savremenosti ili društvenog položaja. Tržište tada ne prodaje samo stvar. Prodaje priču o tome šta ta stvar govori o čovjeku koji je posjeduje. Upravo tu Mandevilleov self-liking dobija nevjerovatno savremenu dimenziju. Ako čovjek želi sebe pozitivno doživljavati i želi da njegovu vrijednost potvrde drugi, predmet može postati posrednik između unutrašnjeg osjećaja i društvenog pogleda. Kupujem nešto što mi se zaista sviđa, ali možda kupujem i dio identiteta koji uz to ide. Granica između ta dva motiva nije uvijek jasna čak ni meni. To ne znači da je svaka kupovina manipulacija niti da kompanije mogu jednostavno ubaciti bilo koju želju u ljudski um. Ljudi nisu pasivni strojevi. Proizvod koji niko ne želi ne postaje automatski poželjan samo zato što je reklamiran. Ali tržište može pojačavati postojeće sklonosti, povezivati proizvode s društvenim značenjima i stalno nam pokazivati nove mogućnosti uspoređivanja. Time se odnos između želje i ekonomije mijenja. Želja stvara tržište, ali tržište zauzvrat može oblikovati način na koji želimo. To je trenutak u kojem Mandevilleova košnica prestaje biti samo metafora osamnaestog stoljeća. Njene pčele sada žive u svijetu u kojem se njihove želje mjere, analiziraju i pretvaraju u podatke.
12. Industrija nezadovoljstva – zašto ono što imamo tako brzo postaje nedovoljno
Zamislimo idealnog kupca za kompaniju koja svake godine mora prodati novu verziju proizvoda. Njegov postojeći predmet savršeno radi. Zadovoljan je njime. Ne zanima ga šta koriste susjedi. Ne osjeća da predmet govori bilo šta o njegovoj vrijednosti. Ne privlači ga noviji model samo zato što je nov. Takav čovjek može biti odličan korisnik proizvoda, ali je prilično nezgodan kao izvor stalne nove potražnje. Da bi kupio ponovo, mora postojati neki razlog. Ponekad je razlog potpuno stvaran. Novi automobil može biti sigurniji. Novi računar može biti brži. Novi medicinski uređaj može spašavati više života. Nova tehnologija može trošiti manje energije. Napredak nije iluzija. Ali nova potražnja može nastati i bez dramatičnog poboljšanja funkcije. Predmet koji je jučer bio sasvim dobar danas može izgledati zastarjelo zato što se promijenio standard prema kojem ga procjenjujemo. Tu se pojavljuje nešto što bismo mogli nazvati ekonomijom nedovoljnosti. Ne radi se o nekakvoj centralnoj zavjeri čiji je cilj čovjeka učiniti nesretnim. Za takvo objašnjenje nema potrebe. Dovoljan je sistem podsticaja. Proizvođač želi prodati novu verziju. Oglašivač želi privući pažnju. Trgovac želi promet. Influencer želi angažman. Platforma želi vrijeme korisnika. Svako slijedi vlastiti lokalni cilj, upravo kao Mandevilleove pčele. Iz njihovih aktivnosti može nastati okruženje u kojem je pojedinac neprestano suočen s informacijama o tome šta još nema, kakav još nije i kakav bi mogao postati. Nisi dovoljno mlad – postoji proizvod. Nisi dovoljno moderan – postoji proizvod. Tvoj dom više nije u pravom stilu – postoji proizvod. Tvoj telefon nema novu funkciju – postoji proizvod. Tvoj odmor nije dovoljno poseban – postoji nova destinacija. Tvoje tijelo nije dovoljno slično idealu – postoji čitavo tržište obećanja. Najmoćnija prodajna poruka zato ponekad nije „ovo je dobar predmet“, nego „između tebe kakav jesi i tebe kakav želiš biti postoji razmak, a ovaj predmet može ga smanjiti“. Kupovina tada može donijeti stvarno zadovoljstvo. Problem je što se referentna tačka može pomjeriti. Čim novi predmet postane normalan, pojavljuje se sljedeći. Čovjek koji je godinama želio određeni automobil može ga konačno kupiti i nekoliko mjeseci osjećati veliko zadovoljstvo. Ali ako njegov društveni krug sada čine ljudi s još skupljim automobilima, ista stvar može početi izgledati sasvim obična. Predmet se nije promijenio. Promijenilo se ogledalo. Tu je važno ne pretjerati. Psihološka adaptacija ne znači da čovjek ne može dugoročno uživati u stvarima, odnosima ili životnim okolnostima. Ali dobro je poznata činjenica ljudskog iskustva da se na mnoge promjene navikavamo. Ono što je nekada bilo izuzetno može postati svakodnevno. Za tržište to nije nužno problem; upravo navikavanje može otvoriti prostor za novu želju. Za pojedinca je pitanje ozbiljnije: ako svaki put očekujem da će sljedeća stvar konačno proizvesti trajni osjećaj da je dovoljno, mogu provesti život stižući do ciljeva koji se pomjeraju čim im priđem.
13. Društvene mreže – Mandevilleova potreba za priznanjem dobila je brojač
Ljudi su željeli priznanje mnogo prije interneta. Ugled je bio važan u plemenu, selu, aristokratskom dvoru, zanatskom cehu, akademiji i gradskoj četvrti. Mandeville je upravo na toj ljudskoj osjetljivosti prema pohvali i sramu gradio veliki dio svoje moralne psihologije. Ono što je novo nije želja da budemo viđeni. Novo je tehnološko okruženje u kojem je društveni pogled postao globalan, neprekidan i mjerljiv. Društvena mreža može čovjeku gotovo trenutno pokazati koliko je ljudi pogledalo ono što je napravio. Lajk, pregled, komentar, dijeljenje i broj pratitelja pretvaraju pažnju drugih ljudi u brojeve. To je psihološki neobična situacija. Umjetnik je nekada mogao znati da je izložba dobro posjećena. Pisac je mogao znati koliko je knjiga prodano. Glumac je mogao čuti aplauz. Ali danas obična svakodnevna fotografija može dobiti preciznu metriku društvene reakcije. Objavim nešto. Dobijem reakciju. Vidim da je jedan sadržaj dobio deset puta više pregleda od drugog. Sljedeći put mogu napraviti nešto sličnije prvom. Publika mi ne govori samo sviđa li joj se ono što radim; njena reakcija može početi oblikovati ono što ću sljedeće raditi. To nije automatski loše. Povratna informacija je dragocjena. Umjetnik može otkriti šta najbolje komunicira s publikom. Poduzetnik može razumjeti šta kupcima zaista treba. Autor može vidjeti koje teme ljude zanimaju. Društvene mreže omogućile su ljudima bez tradicionalnog pristupa galerijama, izdavačima i medijima da pronađu publiku širom svijeta. Ali ista struktura otvara Mandevilleovo pitanje u gotovo laboratorijskom obliku: koliko stvaram zato što želim nešto izraziti, a koliko zato što sam naučio šta proizvodi priznanje? Granica ne mora biti jasna. Čovjek može početi potpuno autentično. Objavi ono što voli. Jedan tip sadržaja dobije mnogo više reakcija. Ponovi ga. Ponovo dobije reakciju. Nakon stotinu takvih ciklusa možda više nije lako utvrditi gdje završava njegov spontani ukus, a gdje počinje ukus koji je publika oblikovala. Još zanimljivije, autentičnost sama može postati društvena strategija. Ako publika nagrađuje „prirodnost“, ljudi mogu početi pažljivo proizvoditi izgled spontanosti. Fotografija se deset puta ponovi da bi izgledala kao da je nastala slučajno. Video se montira da djeluje neposredno. Čovjek planski gradi identitet osobe kojoj navodno nije stalo do građenja identiteta. Mandeville bi vjerovatno prepoznao strukturu, iako nije mogao zamisliti tehnologiju. Ponos i želja za priznanjem sposobni su obući gotovo svaku odjeću. Čak i poruka „nije me briga šta drugi misle“ može postati način da drugi misle nešto posebno dobro o meni.
14. Ekonomija pažnje – kada proizvod postaje naše vrijeme
U klasičnoj kupovini odnos izgleda jednostavno: dajem novac i dobijam proizvod. U velikom dijelu digitalnog svijeta odnos je složeniji. Korisnik može dobiti uslugu bez neposrednog plaćanja pune cijene, dok platforma vrijednost ostvaruje kroz oglašavanje, pretplate, podatke, provizije ili druge modele. U mnogim takvim sistemima presudna postaje pažnja. Što korisnik duže ostane, više sadržaja može vidjeti, više oglasa može biti prikazano i više prilika postoji da izvrši neku radnju. Pažnja je, međutim, ograničen resurs. Svako od nas ima samo određeni broj budnih sati. Sat koji provedemo na jednoj platformi ne možemo istovremeno dati drugoj. Zbog toga nastaje ogromna konkurencija za ljudsku pažnju. A šta najlakše privlači pažnju? Ono što dodiruje snažne ljudske interese i emocije: novost, strah, seksualnost, status, konflikt, pripadanje, iznenađenje, humor, ljutnju, radoznalost i društveno priznanje. Ponovo ne moramo zamišljati zlonamjernog centralnog planera. Dovoljno je da sistem nagrađuje sadržaj koji zadržava korisnika. Ljudi i algoritmi postepeno otkrivaju šta to najbolje radi. Rezultat može biti okruženje optimizirano za privlačenje pažnje, čak i kada niko pojedinačno nije projektirao cjelokupnu psihološku posljedicu tog okruženja. To je gotovo mandevilleovski mehanizam: privatni ciljevi stvaraju veliki nenamjeravani društveni sistem. Ali sada se pojavljuje obrat. Kod Mandevillea ljudske strasti pokreću ekonomiju. U ekonomiji pažnje ekonomija počinje sistematski učiti koje ljudske strasti najefikasnije pokreću pažnju. Odnos postaje povratna petlja. Mi hranimo sistem svojim reakcijama, a sistem na osnovu tih reakcija uči šta će nam sljedeće pokazati. To je posebno snažno kada se spoji sa socijalnim poređenjem. Nekada se čovjek prvenstveno uspoređivao s ljudima koje je poznavao. Danas u nekoliko minuta može vidjeti desetine pažljivo odabranih fragmenata života ljudi iz cijelog svijeta. Jedan pokazuje savršenu kuću. Drugi putovanje. Treći tijelo. Četvrti poslovni uspjeh. Peti sretnu porodicu. Šesti umjetničko priznanje. Nijedna pojedinačna osoba možda nema sve te stvari, ali naš um ih može primiti kao objedinjeni standard života prema kojem vlastita svakodnevica izgleda blijedo. Usporedba postaje nepravedna i zbog još jednog razloga: vlastiti život doživljavamo iznutra, zajedno s dosadom, strahom, neuspjesima i običnim danima, dok tuđe živote često gledamo kroz odabrane trenutke. Uspoređujemo vlastitu cjelinu s tuđim izborom. Mandevilleova pčela sada ne gleda samo nekoliko susjednih pčela. U džepu nosi prozor prema milionima drugih košnica.
15. Kada vrlina postane društveni kapital
Ako Mandeville ima pravo da je čovjek snažno osjetljiv na priznanje, onda status ne mora biti vezan samo za bogatstvo. Gotovo svaka vrijednost koju zajednica cijeni može postati statusni simbol. U jednom društvenom krugu status donosi luksuz. U drugom obrazovanje. U trećem politička angažiranost. U četvrtom ekološka svijest. U petom duhovnost. U šestom skromnost. Čovjek može pokazivati da ima mnogo, ali može pokazivati i koliko mu malo treba. Može se ponositi skupim automobilom, ali i biciklom kojim pokazuje da odbacuje potrošački način života. Ni jedno ni drugo samo po sebi ne govori dovoljno o motivu. To vodi prema pojavi koju možemo nazvati moralnim statusom. Ako zajednica veoma cijeni određenu vrlinu, ljudi imaju dodatni društveni razlog da je pokazuju. To može proizvesti stvarno dobro. Ako velikodušnost donosi ugled, bogati ljudi mogu se takmičiti u donacijama. Ako je znanje cijenjeno, ljudi mogu učiti i usput zaista postati obrazovaniji. Ako je briga o zajednici prestižna, želja za ugledom može povećati volontiranje. Mandeville bi u tome mogao vidjeti upravo transformaciju privatne strasti u javno korisno ponašanje. Ali postoji i druga mogućnost: kada je znak vrline nagrađen, ljudi mogu početi proizvoditi znak umjesto same vrline. Lakše je izgledati velikodušno nego godinama biti pouzdan čovjek. Lakše je javno izreći moralno ispravan stav nego snositi trošak života prema njemu. Lakše je pokazati simbol pripadanja dobroj strani nego pažljivo istraživati vlastite postupke. Tu se otvara prostor moralnog samoprikazivanja. Međutim, ni tu ne treba pasti u ciničnu zamku i svako javno iskazivanje vrijednosti proglasiti licemjerjem. Čovjek može iskreno vjerovati u vrijednost koju javno zastupa. Ponovo imamo mješavinu motiva. Mandevilleova lekcija nije „nikome ne vjeruj“. Ona je mnogo korisnija: nemoj automatski poistovjetiti znak vrline s motivom koji pretpostavljaš iza njega.
16. Šta bi se dogodilo kada bismo zaista postali zadovoljni?
Sada možemo ponoviti Mandevilleov misaoni eksperiment u savremenom svijetu. Zamislimo da se sutra ništa katastrofalno ne dogodi. Ljudi ne prestanu raditi. Ne odbace tehnologiju. Ne odsele svi u šumu. Ne postanu potpuno bez želja. Dogodi se samo jedna promjena: veliki broj ljudi prestane koristiti potrošnju kao glavni način potvrđivanja vlastite vrijednosti. I dalje kupuju kvalitetne stvari. I dalje vole ljepotu. Putuju, uređuju domove, kupuju umjetnost, koriste tehnologiju, uživaju u modi i žele nova iskustva. Ali mnogo manje kupuju zato što osjećaju da bez sljedećeg predmeta zaostaju za drugima. Telefon mijenjaju kada im novi zaista donosi nešto što žele. Odjeću kupuju zato što je vole, a ne zato što se boje da izgledaju zastarjelo. Automobil može biti skup jer zaista uživaju u automobilima, ali nije im potreban da bi dokazali da vrijede više od susjeda. Šta bi se dogodilo s ekonomijom? Ne znamo. I upravo je važno priznati da ne znamo. Bilo bi prejednostavno reći da bi se sve urušilo. Novac koji se ne potroši na jednu stvar može se potrošiti na drugu, uštedjeti, investirati ili omogućiti čovjeku da manje radi. Neke industrije bi se smanjile, druge porasle. Potražnja bi se promijenila. Ali misaoni eksperiment otkriva nešto važnije od predviđanja BDP-a: dio savremene ekonomije očigledno zavisi od toga da ljudi nastavljaju željeti ono što još nemaju. To samo po sebi nije osuda ekonomije. Želja je jedan od motora civilizacije. Bez želje da nešto bude drugačije možda ne bismo imali izume, umjetnost, istraživanja ni putovanja. Problem nije želja. Problem nastaje kada čovjek ne može razlikovati želju koja proširuje njegov život od želje koja pokušava zakrpiti osjećaj da on sam nije dovoljan. Prva može reći: „Ovo je lijepo. Želim to doživjeti.“ Druga govori: „Kada ovo dobijem, konačno ću biti neko.“ Izvana kupovina može izgledati potpuno isto. Iznutra to mogu biti dva sasvim različita svijeta. Upravo tu se Mandevilleova ekonomska analiza pretvara u pitanje koje više nije ekonomsko: ako čovjek prestane dokazivati vlastitu vrijednost kroz ono što posjeduje, pokazuje i postiže, koliko njegovih želja ostaje? Možda mnogo. Ali možda bi prvi put jasnije znao koje su zaista njegove.
17. Granice Mandevilleove teorije – može li se čovjek objasniti samo vlastitim interesom?
Kada neka teorija otkrije nešto što ranije nismo primjećivali, lako je napraviti novu grešku: početi njome objašnjavati sve. Mandevilleova analiza ponosa, taštine, vlastitog interesa i potrebe za priznanjem izuzetno je snažna upravo zato što otkriva motive koje čovjek često radije ne bi vidio. Ali iz toga još ne slijedi da je svaki ljudski postupak moguće svesti na iste motive. Ovdje treba razlikovati najmanje tri stvari koje se često miješaju: činjenicu da čovjek nakon nekog postupka osjeća zadovoljstvo, činjenicu da je očekivao to zadovoljstvo i tvrdnju da je upravo vlastito zadovoljstvo bilo pravi razlog zbog kojeg je postupio. Zamislimo čovjeka koji noću čuje zapomaganje nepoznate osobe nakon saobraćajne nesreće. Izlazi iz kuće, prilazi automobilu i pokušava pomoći. Poslije može osjećati zadovoljstvo zato što je nekome pomogao. Ali činjenica da se poslije osjeća dobro ne dokazuje da je prije postupka napravio prikrivenu kalkulaciju: „Pomoći ću zato da bih proizveo ugodan osjećaj u sebi.“ Moguće je da mu je jednostavno bilo stalo do unesrećenog čovjeka. Moguće je i da su oba motiva bila prisutna. Ako svako zadovoljstvo koje prati pomaganje proglasimo dokazom sebičnosti, dolazimo do teorije koju je gotovo nemoguće pobiti. Čovjek zadrži novac – sebičan je. Pokloni ga javno – želi priznanje. Pokloni ga anonimno – želi dobro mišljenje o sebi. Žrtvuje život za drugoga – želio je izbjeći krivicu ili slijediti vlastitu unutrašnju potrebu. Teorija tada može objasniti svaku moguću radnju upravo zato što nijedan mogući postupak ne dopušta da je provjerimo. To je ozbiljan problem. Ali odbaciti zbog toga Mandevillea bilo bi jednako površno. Njegova važnost nije u tome da nam je dao univerzalni ključ kojim možemo otvoriti svaki ljudski motiv. Važniji je kao korektiv našoj sklonosti da vlastite motive prihvatamo po nominalnoj vrijednosti. Čovjek je sposoban za brigu o drugima, ali je sposoban i pretvoriti brigu u izvor vlastitog statusa. Može iskreno voljeti, a istovremeno željeti da mu ljubav bude uzvraćena. Može stvarati zbog samog stvaranja i željeti priznanje. Može pomagati drugima i uživati u tome što sebe doživljava kao dobrog čovjeka. Mješoviti motivi možda nisu kvar ljudske prirode nego njeno normalno stanje. U tom smislu Adam Smith nudi važnu dopunu Mandevilleu. Čovjek nije samo biće koje želi pohvalu. Može željeti biti dostojan pohvale čak i kada je neće dobiti. Može se pokušati vidjeti iz perspektive nepristrasnog posmatrača i procijeniti sebe prema standardu koji nije jednostavno trenutni interes. Mandeville nas uči sumnji prema vlastitoj samopredstavi; Smith nas podsjeća da sumnja ne mora završiti cinizmom. Između naivnog uvjerenja da smo uvijek plemeniti i ciničnog uvjerenja da smo uvijek sebični nalazi se mnogo zanimljiviji čovjek: biće sposobno za egoizam i velikodušnost, samoprevaru i samokritiku, zavist i divljenje, konkurenciju i saradnju.
18. Saradnja koja čisti egoizam
Jedna od stvari koju moderna istraživanja ljudskog ponašanja čine posebno zanimljivom jeste činjenica da ljudi ne djeluju uvijek kao jednostavni strojevi za maksimiziranje neposredne lične koristi. Sarađujemo. Dijelimo. Kažnjavamo varalice čak i kada nas to nešto košta. Pomažemo ljudima koje vjerovatno nikada više nećemo vidjeti. Istovremeno varamo, iskorištavamo, takmičimo se, favoriziramo vlastite grupe i veoma pažljivo pratimo reputaciju. Nema jedne slike čovjeka koja sve to jednostavno objašnjava. Upravo zbog toga Mandeville ostaje koristan ako ga ne pretvorimo u dogmu. Njegova teorija društvenog priznanja može objasniti dio saradnje. Ako je velikodušnost cijenjena, reputacija velikodušnog čovjeka može biti vrijedna. Ako je varanje sramotno, strah od gubitka ugleda može ograničiti varanje. U maloj zajednici u kojoj ljudi jedni druge poznaju reputacija može biti izuzetno snažan mehanizam. Čovjek koji danas prevari susjeda možda sutra neće pronaći nikoga ko želi poslovati s njim. Moralna reputacija tako može imati sasvim praktičnu vrijednost. Ali ljudi ponekad sarađuju i kada nema očigledne publike. Tu moramo ostaviti prostor za druge motive: empatiju, privrženost, internalizirane norme, osjećaj pravednosti, ljubav, savjest ili jednostavno želju da drugi čovjek ne pati. Čak ni evolucijsko objašnjenje neke ljudske sposobnosti ne znači da pojedinac svjesno djeluje zbog evolucijske koristi. Majka koja zagrli dijete ne računa reproduktivnu uspješnost svojih gena. Objašnjenje kako je određena sposobnost mogla nastati nije isto što i opis subjektivnog razloga zbog kojeg čovjek nešto radi. Ovo razlikovanje je važno i za čitanje Mandevillea. Čin može imati društvenu funkciju koja nije identična svjesnom motivu osobe koja ga čini. Upravo je to bila jedna od njegovih velikih intuicija kada je govorio o privatnim motivima i javnim posljedicama. Ali ista logika mora vrijediti i kada analiziramo altruizam. Ne možemo automatski prevesti svaki evolucijski ili društveni učinak ponašanja u sebični svjesni motiv pojedinca. Čovjek je složeniji od jedne formule.
19. Umjetnost, ambicija i želja da budemo viđeni
Umjetnost je posebno zanimljivo mjesto za Mandevilleovo pitanje zato što se u njoj unutrašnji poriv i društveno priznanje često susreću veoma neposredno. Umjetnik može stvarati zato što osjeća snažnu potrebu da nešto napravi, vidi, oblikuje ili izrazi. Može provesti dane radeći na djelu koje niko nije tražio. U tom trenutku stvaranje može imati vrijednost samo po sebi. Ali kada djelo završi, sasvim je prirodno poželjeti da ga neko vidi. Ako ga ljudi cijene, umjetnik može osjetiti zadovoljstvo. Ako ga kupe, dobija mogućnost da nastavi raditi. Ako dobije priznanje, otvaraju se nove prilike. Gdje tu završava čista ljubav prema stvaranju, a počinje ego? Možda pitanje već pogrešno pretpostavlja da mora postojati jasna granica. Umjetnik može istovremeno voljeti ono što radi, željeti da ga drugi vide, željeti zaraditi, biti ponosan na svoje djelo i težiti priznanju. Prisustvo jednog motiva ne poništava automatski ostale. Problem nastaje kada se njihov odnos promijeni toliko da priznanje počne određivati samo stvaranje. Umjetnik napravi nešto novo. Publika reaguje snažno. Sljedeći rad nastaje iz sličnog impulsa. Ponovo uspije. Nakon deset takvih ciklusa pojavljuje se iskušenje da se više ne pita „šta želim istražiti?“ nego „šta će ponovo dobiti reakciju?“ To može biti razumna profesionalna odluka. Umjetnik koji živi od rada mora misliti i o tržištu. Ali može nastati druga vrsta gubitka: čovjek postaje imitator vlastitog uspjeha. Više ne ponavlja druge. Ponavlja sebe. Ono što je jednom bilo otkriće postaje formula. Tržište tada može nagraditi upravo ono što polako smanjuje kreativnu slobodu. Mandeville bi ovdje vjerovatno prepoznao dvostruku prirodu ambicije. Želja za priznanjem može natjerati umjetnika da razvija vještinu, radi ozbiljnije, eksperimentiše i stvara nešto izuzetno. Bez ambicije možda mnoga velika djela nikada ne bi nastala. Ali ista želja može ga zarobiti u publici. Ako mu je priznanje potrebno da bi znao vrijedi li njegovo djelo, svaki neuspjeh postaje prijetnja identitetu. Tada umjetnost više nije samo stvaranje. Postaje referendum o vlastitoj vrijednosti. To je razlika koja nadilazi umjetnost. Čovjek može željeti uspjeh i ostati slobodan u odnosu prema njemu. Može također koristiti uspjeh kao dokaz da vrijedi. Izvana ta dva čovjeka mogu raditi potpuno iste stvari. Razlika se pojavljuje tek kada uspjeh izostane.
20. Kada se želja pretvori u identitet
Jedna od najvažnijih razlika koju možemo izvući iz Mandevilleova pitanja jeste razlika između „želim nešto“ i „moram to imati da bih bio neko“. Prva rečenica ostavlja prostor. Druga spaja predmet s identitetom. Želim da moja knjiga bude čitana. Želim da moje slike budu izložene. Želim lijep dom. Želim novac. Želim priznanje. Nijedna od tih želja sama po sebi ne mora biti problem. Želja pokreće čovjeka. Bez nje bismo teško mogli objasniti veliki dio ljudskog stvaranja. Ali kada rezultat postane dokaz vlastite vrijednosti, odnos prema želji se mijenja. Ako uspijem, vrijedan sam. Ako ne uspijem, nešto sa mnom nije u redu. Sada više ne pokušavam samo postići cilj. Pokušavam preko cilja odgovoriti na pitanje ko sam. Tu se otvara beskonačna mogućnost manipulacije, jer svijet može ponuditi hiljade odgovora: vrijedit ćeš kada budeš bogatiji, ljepši, mlađi, poznatiji, obrazovaniji, produktivniji, duhovniji, uspješniji, poželjniji ili praćeniji. Čovjek može provesti čitav život mijenjajući odgovor, a da nikada ne preispita samo pitanje. Mandevilleov self-liking ovdje postaje posebno važan. Ako smo snažno osjetljivi na potvrdu vlastite vrijednosti, onda društvo ne mora samo prodavati predmete. Može prodavati simbole vrijednosti. To objašnjava zašto dva funkcionalno gotovo jednaka predmeta mogu imati radikalno različitu društvenu cijenu. Dio cijene nije u funkciji nego u značenju. Kupac ne kupuje samo materijal; kupuje priču koju predmet omogućava da ispriča o sebi. Ali ni to nije nužno lažno ili besmisleno. Ljudi oduvijek koriste simbole. Odjeća, nakit, arhitektura, umjetnost i ritualni predmeti stoljećima prenose pripadnost, ukus, ulogu i identitet. Čovjek je simboličko biće. Problem nije simbol. Problem nastaje kada simbol mora nositi teret koji nijedan predmet ne može trajno nositi: dokaz da smo dovoljno vrijedni.
21. Može li ekonomija beskonačne želje postojati na konačnoj planeti?
Mandeville je razmišljao u svijetu čiji su ekonomski i tehnološki razmjeri bili neuporedivo manji od današnjih. Nije mogao analizirati globalnu industrijsku proizvodnju, fosilna goriva, plastiku, elektronski otpad, klimatske promjene ili planetarne lance snabdijevanja kakve poznajemo. Zato bi bilo historijski pogrešno stavljati mu u usta savremenu ekološku teoriju. Ali njegov problem luksuza i rastuće želje danas se susreće s pitanjem koje u njegovo vrijeme nije moglo imati današnju težinu: može li materijalna proizvodnja neograničeno rasti u fizički ograničenom sistemu? Digitalna ekonomija nije ukinula materijalnu osnovu svijeta. Serveri zahtijevaju energiju i materijale. Telefoni zahtijevaju rude, proizvodnju i transport. Električni automobil i dalje mora biti proizveden. Kuća zahtijeva zemlju i materijal. Čak i usluge koje izgledaju nematerijalno počivaju na fizičkoj infrastrukturi. To ne znači da je svaka ekonomska vrijednost jednaka potrošnji materijala niti da tehnološki napredak ne može povećavati efikasnost. Može. Ali Mandevilleovo pitanje dobija novu dimenziju: ako status zavisi od relativne razlike, može li njegova materijalna potražnja ikada biti konačno zadovoljena? Ako svi dobiju ono što je jučer označavalo visok status, taj predmet često prestaje imati istu statusnu funkciju. Elita zatim traži novi znak razlikovanja. U tom smislu statusna potrošnja ima neobičnu karakteristiku: njena svrha nije samo posjedovanje dobrog predmeta nego razlika između mene i drugih. Kada se razlika smanji, traži se nova. Ekološko pitanje tada postaje i psihološko pitanje. Koliko materijalne proizvodnje služi stvarnom poboljšanju života, a koliko beskonačnoj utrci relativnog položaja? Odgovor nije jednostavan i ne postoji jedna granica koja vrijedi za sve ljude i sva društva. Ali pitanje postaje neizbježno. Ako čovjekova potreba za priznanjem nema prirodnu tačku zasićenja, možda nije dovoljno samo proizvoditi efikasnije. Možda moramo razumjeti i psihologiju onoga što proizvodnjom pokušavamo zadovoljiti.
22. Košnica u nama
Nakon svega ovoga bilo bi lako pretvoriti Mandevillea u još jedan instrument samokritike. Svaki put kada nešto poželimo mogli bismo početi ispitivati sebe: je li ovo ego? Je li ovo taština? Želim li priznanje? Jesam li sebičan? Ali takva opsesivna kontrola vlastitih motiva mogla bi postati samo novi oblik iste igre. Čovjek bi sada pokušavao dokazati sebi da je dovoljno čist. Mnogo zanimljiviji odnos prema Mandevilleu jeste opažanje bez potrebe da odmah donosimo presudu. Želim nešto. Dobro. Šta zapravo želim? Sam predmet? Iskustvo koje omogućava? Reakciju drugih? Osjećaj uspjeha? Pripadnost? Sigurnost? Ljepotu? Uživanje? Potvrdu da vrijedim? Možda nekoliko stvari odjednom. Takvo pitanje ne zahtijeva da želju uništimo. Ono samo povećava preciznost s kojom je vidimo. Čovjek može otkriti da zaista voli lijepu odjeću i nastaviti je kupovati. Može otkriti da voli automobile. Može željeti da mu umjetnost bude priznata. Može uživati u luksuznom hotelu. Mandevilleovo pitanje ne zahtijeva asketizam. Ono samo uklanja automatsku pretpostavku da već znamo zašto nešto želimo. Tu se otvara mogućnost unutrašnje slobode koja nema mnogo veze s količinom stvari koje posjedujemo. Slobodan čovjek nije nužno onaj koji ništa ne želi. Možda je slobodniji onaj koji može željeti nešto bez potrebe da preko toga dokazuje vlastitu vrijednost. Može pokušati i ne uspjeti. Može uspjeti i uživati u uspjehu. Može izgubiti ono što je stekao, a da gubitak predmeta ne postane dokaz gubitka njega samoga. Može čuti pohvalu bez potrebe da od nje napravi identitet i kritiku bez automatskog osjećaja da mu je ugroženo biće. To više nije Mandevilleova eksplicitna teorija. To je filozofsko pitanje do kojeg nas njegova analiza može dovesti.
23. Pčela koja je prestala dokazivati da vrijedi
Na početku smo imali košnicu punu pčela koje žele više, troše više, proizvode više, varaju, takmiče se, pokazuju status i istovremeno se žale na poroke drugih. Kada postanu potpuno vrle prema strogoj logici Mandevilleove satire, njihov raskošni svijet se smanjuje. Provokacija je preživjela više od tri stoljeća zato što pitanje koje stoji iza nje nije nestalo. Može li civilizacija zavisiti od ljudskih osobina koje moralno ne cijenimo? Može li taština proizvesti umjetnost? Može li luksuz hraniti zanate? Može li vlastiti interes povezati ljude koji se međusobno ne poznaju? Može li želja za statusom natjerati čovjeka da radi više, uči više i stvara više? Može. Ali time priča nije završena. Isti motiv može proizvesti zavist, pretjeranu potrošnju, manipulaciju i beskonačno poređenje. Privatni interes može koordinirati razmjenu, ali može proizvoditi i štetu kada su pravila loša. Želja za priznanjem može razviti talent, ali može pretvoriti život u predstavu. Moralni status može podstaknuti velikodušnost, ali može proizvesti i glumu vrline. Društvene mreže mogu dati glas umjetniku koji ga ranije nije imao, ali ga mogu naučiti da vlastitu vrijednost mjeri brojem reakcija. Mandeville nas zato ne ostavlja s jednostavnom poukom da su poroci dobri. Još manje s poukom da je čovjek zao. Ostavlja nas pred neugodnijim saznanjem: dobre društvene posljedice mogu nastati iz nečistih motiva, loše posljedice mogu nastati iz dobrih namjera, a ljudski motivi gotovo nikada nisu potpuno prozirni čak ni čovjeku koji ih nosi. Možda upravo zato najveće pitanje Basne o pčelama nije ekonomsko. Ono je pitanje identiteta. Koliko našeg života pokreće ono što stvarno želimo, a koliko potreba da kroz ono što želimo potvrdimo ko smo? Zamislimo da nestane publika. Niko ne zna koliko zarađujemo. Niko ne vidi naš automobil. Niko ne zna gdje smo putovali. Niko ne vidi broj pratitelja. Niko ne zna cijenu naše odjeće. Niko ne zna koliko smo obrazovani. Niko neće pohvaliti našu velikodušnost. Niko neće biti impresioniran našom skromnošću. Niko neće znati da smo napravili nešto teško. Nestaje čitava pozornica društvenog priznanja. Šta bismo tada još željeli? Vjerovatno mnogo toga. Željeli bismo voljeti i biti voljeni. Željeli bismo stvarati. Istraživati. Uživati. Učiti. Putovati. Razgovarati. Graditi. Gledati ljepotu. Imati sigurnost. Pomagati ljudima do kojih nam je stalo. Možda bismo željeli i dobar automobil, lijepu kuću ili umjetničko djelo jednostavno zato što u njima uživamo. Upravo je to zanimljivo. Cilj nije ostati bez želje. Cilj je vidjeti šta od želje preživi kada joj oduzmemo potrebu za dokazivanjem. Tada se vraćamo Mandevilleu s drugačijim pitanjem. Možda problem nije to što čovjek ima ego, ponos, ambiciju i želju za priznanjem. Sve su to dijelovi ljudskog bića i neke od njih civilizacija može pretvoriti u ogromnu stvaralačku energiju. Problem nastaje kada čovjek više ne zna razliku između onoga što želi i onoga čime pokušava dokazati da vrijedi. Mandeville je prije više od tri stoljeća pogledao košnicu i vidio da njena buka nije slučajna. Želje, strasti, taština, rad, luksuz, trgovina i društveni položaj bili su povezani mnogo dublje nego što je moralni jezik njegova vremena želio priznati. Danas je košnica neuporedivo veća. Njeni izlozi nalaze se na ekranima. Njene pijace nikada se ne zatvaraju. Njene pčele mogu se uspoređivati s milijardama drugih pčela. Njihovo priznanje pretvoreno je u brojeve. Njihova pažnja postala je roba. Njihove želje mogu biti analizirane gotovo u trenutku kada ih izraze. Zbog toga Mandevilleovo pitanje možda nije postalo starije. Postalo je preciznije. Kada bismo na trenutak utišali čitavu košnicu – tržište, reklamu, publiku, status, algoritam, poređenje i potrebu da ostavimo utisak – ostalo bi jedno vrlo jednostavno pitanje: šta bih želio kada nikome više ne bih morao dokazivati da vrijedim? Možda odgovor na to pitanje ne bi uništio želju. Možda bi prvi put razdvojio želju od straha da bez njenog ispunjenja nismo dovoljni. A tada bi se mogla pojaviti neobična mogućnost: čovjek koji i dalje stvara, radi, zarađuje, kupuje, uživa, gradi i želi, ali više ne očekuje da mu svijet kroz sve te stvari kaže ko je. Mandevilleova košnica nastavila bi zujati. Samo bi jedna pčela možda prvi put jasno čula razliku između buke košnice i vlastitog glasa.
