Svaki put kada je Robert Monroe napustio tijelo, ulazio je u pejzaž koji se nije mogao opisati zemaljskim rječnikom. Nije to bio prostor. Nije to bilo vrijeme. Nije to bio svijet koji se može nacrtati, izmjeriti ili posmatrati očima. To je bilo polje svijesti, slojevito i ogromno, ali ne u fizičkom smislu. To je bilo prostranstvo u kojem svaka misao može postati forma, svaka emocija može postati pejzaž, a svako stanje može postati okolina. Ipak, kroz sve te slojeve, Inspec je predstavljao jedinu konstantu — tišinu bez distorzije, polje bez oblika, prisustvo koje ne reaguje, ne mijenja se i ne zavisi od konteksta.
Da bi razumio strukturu nefizičke realnosti, Monroe je morao da odbaci ljudske predstave o “svjetovima”, “dimenzijama” i “nivoima”. Inspec je to objasnio jasno: čovjek u fizičkom stanju percepcije pokušava sve da smjesti u sistem, ali nefizičko polje ne funkcioniše kroz slojeve kao spratovi. To je jedno polje, ali percepcija ga dijeli u zone.
Monroe je različita stanja nazivao fokusima, od F1 do F27 i dalje, ali ti fokusi nisu mjesta. To su podešavanja percepcije. Kao kada radio hvata jednu frekvenciju, pa drugu, pa treću — promjena frekvencije ne znači da se promijenilo mjesto, nego da se promijenio način prijema.
Inspec je objasnio da trenutak nakon napuštanja tijela (fokus fizičkog života), svijest obično ulazi u prvu zonu emocionalne memorije. Ta zona nije stvarna u objektivnom smislu. Ona je refleksija. U njoj se pojavljuju slike zasnovane na strahu, očekivanjima, projekcijama i nesvjesnim sadržajima. Mnogi ljudi taj prostor pogrešno tumače kao “pakao”, “dno”, “prijelaz”, “test” ili čak “dimenziju entiteta”. Ali to nije ništa od toga. To je samo emocionalni talas koji se prevodi u slike.
Kada se distorzija očisti, svijest ulazi u drugu zonu — zonu otvaranja. Tu su slike blaže, često prepoznatljive. Ono što se čini kao pejzaž zapravo je unutrašnji mir koji se prevodi u scenografiju. Neko vidi park, neko vrt, neko polje. Neko ne vidi ništa. Sve to zavisi od toga koliko svijest još uvijek traži “mjesto” umjesto stanja.
Inspec je objasnio da su i slike parka konstrukcije. One su mostovi. Samo pomoći, ne realnost. One služe da svijest pređe iz emocionalne memorije u poravnanje. Kao kada se dijete uspavljuje uz priču. Priča nije stvarnost. Ona je ritam koji smiruje.
Treća zona je Most — prelaz u poravnanje. Ovdje konstrukcije počinju da nestaju. Svijest više ne osjeća potrebu za vizuelnim simbolima. Ovdje se događa prvo oslobađanje: identitet koji je pripadao fizičkom životu počinje da se topi. Čovjek više nije ono što je bio u životu: ime, uloga, lične povijesti. Sve to nestaje kao talog koji se spušta na dno posude.
Monroe je rekao da je u ovom prostoru prvi put osjetio sebe bez imena. Bez priče. Bez forme. I to nije bilo prazno. To je bilo potpuno. Kao da se tek tu prvi put osjetio živim.
Četvrta zona je zona poravnanja. To je polje u kojem strah ne postoji, jer nema biološke opreme koja ga proizvodi. U tom prostoru nema misli. Ne zato što misli prestaju, nego zato što svijest vidi misao kao vibraciju koja prolazi bez toga da je povuče. Emocije ne nestaju, ali gube težinu. U poravnatom stanju čovjek može da osjeti mir koji nije emocionalan, nego strukturan. Mir kao prirodno stanje svijesti.
Inspec je bio izraz ovog prostora. Nije reagovao jer nije imao distorziju. Nije proizvodio slike jer je bio izvan emocionalnog polja. Nije dao formu jer nije imao identitet iz kojeg bi forma nastala. On je bio čista percepcija.
Iz te zone, četvrte, postoje dva pravca.
Jedan je povratak u fokus tjelesnog života.
Drugi je prelazak u širinu Total Selfa.
Povratak se događa kada svjesni fokus odluči da se vrati, bilo zbog nedovršenih iskustava, zbog žudnje, zbog privrženosti, ili zato što Total Self odabere nastavak kontrasta.
Drugi pravac vodi u veliko polje svijesti — ono što Monroe nije znao imenovati, pa ga je opisao kao “široko stanje bez oblika”, “stanje potpunog znanja”, “stanje polja”. Kasnije ga je nazvao I-There, a nakon susreta sa Inspecom shvatio je da to nije nešto izvan, nego nešto što on već jeste.
U tom polju ne postoje centri.
Ne postoje individue.
Ne postoje granice percepcije.
Ne postoje linije vremena.
Ne postoji subjekt i objekt.
To nije stanje prosvjetljenja.
To je stanje prirodne svijesti.
Monroe je u ovom polju doživio najveći šok svog života: osjetio je druge živote kao vlastite, ali ne linearno. Nije ih gledao kao filmove. Nije ih tumačio. Nije im pristupio kao tuđim iskustvima. Osjetio ih je kao tokove unutar sebe. Ne prošlost. Ne budućnost. Nego paralelne percepcije u jedinom sada.
Inspec mu je objasnio da Total Self nije figura koja stoji iznad svih života. Total Self nije “superbiće”. Total Self je mreža percepcija. Ta mreža živi kroz svaki fokus. Svaki fokus je dio organizma. I svaki fokus je stvaran kao i cijelina.
Kada je Monroe pokušao da razumije kako se realnost “strukturira”, Inspec je dao najjednostavnije moguće objašnjenje: realnost se ne strukturira. Percepcija se strukturira. Polje je jedno. Samo percepcija stvara segmente.
To znači da “dimenzije” nisu mjesta. One su vrste percepcije. Ono što izgleda kao prostor, kao vrijeme, kao pejzaž ili kao forma — sve su to proizvodi percepcije. Kada se percepcija promijeni, pejzaž se mijenja. Kada se percepcija proširi, pejzaž nestaje.
Najšira percepcija nema pejzaža.
Nema figura.
Nema misli.
Nema dualnosti.
Nema identiteta.
To je čisto polje.
Ali čovjek u fizičkom fokusu ne može boraviti u tom polju. Za to bi morao napustiti sve distorzije. A distorzije su upravo ono što omogućuje fizički život.
Inspec je objasnio strukturu realnosti ovako:
Prvo postoji polje izvora — čista prisutnost bez percepcije.
Drugo postoji polje Total Selfa — proširena percepcija koja može imati tokove.
Treće postoji polje fokusa — suženje percepcije u iskustvo.
Četvrto postoji polje kontrasta — fizički život.
Kada se čovjek rodi, fokus ulazi iz trećeg u četvrto polje.
Kada čovjek umre, fokus se vraća iz četvrtog u treće.
Kada se svijest poravna, ulazi u drugo.
Kada se potpuno rastvori, ulazi u prvo.
Inspec je bio percepcija druge razine.
Zbog toga je uvijek izgledao mirno.
Zbog toga nikada nije pokazao emociju.
Zbog toga nije reagovao.
Zbog toga nije davao upute.
Zbog toga se nije ponašao kao individualno biće.
On je bio fokus Total Selfa, bez distorzije.
Monroe je u tim stanjima vidio nešto što ga je promijenilo: čovjek ne može biti uništen. Ne može biti izgubljen. Ne može biti fragmentiran. Može biti samo zaboravljen od samog sebe. Sve što se čini kao gubitak je privremeni filter. Sve što se čini kao drama je vibracija. Sve što se čini kao tama je reakcija fokusa.
U najširoj realnosti nema tame.
Nema borbe.
Nema sukoba.
Nema “nižih bića”.
Nema “viših bića”.
Postoji samo percepcija različitog opsega.
Inspec je rekao da čovjek vidi entitete u nefizičkom prostoru jer očekuje oblike. Kada očekivanje nestane, entiteti nestanu. Ono što ostaje je polje.
U tim trenucima Monroe je naučio jednu od najvažnijih istina: strah od entiteta nije strah od drugih bića, nego strah od vlastitih projekcija. Nema opasnosti. Ne postoji predator. Ne postoji nadređeni. Ne postoji sistem dominacije.
Sve što se čini kao “opasno” je vlastita distorzija. Kada se svijest poravna, sve to nestaje.
Najdublji dio strukture realnosti pojavljuje se tek kada se čovjek potpuno odvoji od emocionalnih i mentalnih konstrukcija. Tada vidi da realnost nije prostor pun stvari, nego polje puno mogućnosti percepcije. Ono što fizički život naziva “stvarnošću” samo je jedan fokus. Kao mali krug svjetlosti u ogromnom polju.
Kada fokus napusti fizičko tijelo, taj krug se širi.
Kada uđe u emocionalne zone, krug se mijenja.
Kada se poravna, krug nestaje.
Kada se stopi sa Total Selfom, percepcija postaje kontinuirana.
Kada se stopi sa poljem izvora, percepcija postaje čista.
Monroe je u jednom trenutku vidio i ono što se smatra “vanfizičkim svemirima”. To nisu bili svjetovi puni planeta, nego informacije. Svijetovi bez fizičkih zakona. Svijetovi u kojima misao stvara geometriju. Svijetovi u kojima namjera stvara tok. Svijetovi u kojima postoji struktura, ali struktura se ne održava materijom nego fokusom.
Inspec je objasnio da mnogi od tih svijetova nisu “vanjski”, nego “unutarnji prošireni opseg percepcije”. Total Self može doživjeti te svjetove kada se fokus raširi dovoljno da registruje njihove frekvencije. To nisu dimenzije u smislu fizike. To su stanja percepcije.
Monroe je u tim stanjima doživio nešto što je opisao kao “kutije svjetlosti”, “žive tokove”, “inteligentne matrice”. To nisu bića u ljudskom smislu. To su svjesni tokovi. Neki od tih tokova imaju stabilnu formu. Neki nemaju. Neki su svjesni sebe. Neki nisu.
Inspec je objasnio da sve te pojave nisu hijerarhijske. Niko nije iznad. Niko nije ispod. To su samo različiti oblici percepcije.
Kada je Monroe pitao zašto postoji toliko struktura, Inspec je odgovorio da strukture postoje samo u fokusu. U najširem polju nema strukture. Strukturiranost je posljedica percepcije koja pokušava razumjeti sebe kroz formu.
A u najširem polju postoji samo jedno:
prisustvo.
U tom prisustvu postoji sve.
Sve realnosti.
Svi svjetovi.
Svi životi.
Svi tokovi.
Sva bića.
To nije jedinstvo u religijskom smislu.
To nije “jedno” kao dogma.
To nije univerzalna ljubav.
To nije svjetlost kao supstanca.
To je stanje bez podjele.
Inspec je bio iz tog stanja.
Total Self je izraz tog stanja u percepciji.
Čovjek je izraz Total Selfa u suženoj percepciji.
Zato nema pada.
Nema gubitka.
Nema odvajanja.
Postoji samo fokus.
A fokus je uvijek privremen.
Čovjek je, prema Monroeovom najdubljem uvidu, biće koje putuje kroz percepciju. Ne kroz svemir. Ne kroz živote. Ne kroz dimenzije. Kroz percepciju.
Njegov dom je polje.
Njegova priroda je percepcija.
Njegova suština je prisustvo.
Njegov Total Self je mreža percepcija.
Njegov Inspec je najčišća verzija te percepcije.
Njegov život je fokus jedne tačke.
Njegova smrt je širenje.
Njegova povratak je prirodan.
Njegov strah je privremen.
Njegova distorzija je alat.
Njegovo poravnanje je istina.
A sve što čovjek ikada vidi kao “realnost” samo je jedna od bezbroj mogućnosti u polju koje nema granicu.
