A ja već odavno svoj život ne vodim smjerovima o kojima sanjam;
čini se da su svi drugi preuzeli kormilo, a ja ću samo posmatrati brodolom.
Moraću na kraju da se složim da je, ustvari, sve bila moja lična greška
i da prihvatim kaznu koja je, kad drugi sude, uvijek neminovno teška.
Šta ja radim u životu, ponekad se pitam, i čini mi se da je to uvijek s pravom;
ne mogu šutjeti na nepravdu koju ljudi nanose, a baš ih briga za to,
pa onda očekuju da ću, baš kao i svi njihovi prijatelji, i ja na to klimati glavom.
Ja ne mogu i ne želim biti „po propisima“ – želim zadržati sebe i sve svoje što mi je dato.
Nek se smije bijeda zarobljena u koncentričnim krugovima repetitivnog življenja,
neka žive u svojim mikrozajednicama, perfektno skućeni u svojih šezdeset pet kvadrata;
neka mi zavide što mi je svejedno da li sam objekt mržnje ili objekt divljenja –
ja cijenim svoju slobodu više nego oni prstenje svojih gospođa od dvadeset i četiri karata.
